Nema globalnog društva

Parlamentarni izbori su iza nas, ali mnogobrojna pitanja oko stvarne osnove izbora današnjih građana, a još više o predstavničkoj demokraciji, nisu riješena. Stoga je važno propitati suočavamo li se s krizom demokracije u raznim poljima, od zakonodavstva i sudbene vlasti pa do uloge kritike i društveno-humanističkih znanosti. Svijetom sve više vladaju multinacionalne kompanije koje podjarmljuju demokratske institucije, stvorene ponajprije za nacionalne države. O tome razgovaramo s Tihomirom Cipekom, redovitim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Cipek, predstavnička demokracija ima niz slabosti, ali je još nedvojbeno najbolji oblik vladavine. No, postavlja se pitanje imaju li birači realan izbor?

Ne bih se složio da hrvatski građani nemaju izbora. Rekao bih da nisu do kraja spremni preuzeti odgovornost za političku zajednicu kojoj pripadaju. Na izborima je ponuda doista bila velika, počevši od radikalne ljevice u Radničkoj fronti, do iznimno protestne stranke Živi zid, zelene ljevice u stranci OraH, preko raznih pravaških stranaka do konzervativne stranke U ime obitelji; u ponudi smo imali sve. Druga je stvar koliko su elite tih stranaka bile sposobne i voljne da programe svojih stranaka predoče, iako su bili prisutne u javnosti. Demokracija je dvostruki proces. Nju ne čine samo političke institucije čija su jezgra političke stranke, već i građani. Ako postoje građani koji se ne brinu dovoljno za javna dobra ili su izgubili nadu da svojom političkom aktivnošću mogu nešto promijeniti, onda je jasno da je predstavnička demokracija zapala u krizu.

Gdje možemo naći izlaz iz te krize?

Ima nekoliko načina. Sada se pokušalo s preferencijalnim glasovanjem. O toj se metodi u medijima mnogo raspravljalo, pa se građani ipak nisu većinom mogli odlučiti preferencijalno glasati jer im nije dokraja bilo jasno koga bi izabrali. Uostalom, ljudi i ne prate sve događaje iz javnog života da bi mogli bolje odlučivati. Posebnost Hrvatske jest odustajanje građana od odgovornosti za oblikovanje političke zajednice, a samim time i demokracije, što je trend koji zabrinjava.

Ipak, izlaznost je sada velika, s obzirom na prethodne izborne cikluse.

Slažem se. Zbog ideoloških i stranačkih sukoba birači su mobilizirani. Dakle, ne zbog esencijalno dobrog programa, već stoga što se želi spriječiti dolazak političkih protivnika na vlast. To je sastavni dio politike. Politika se, naime, ne može svesti samo na političke programe. U političkim kampanjama građani ne polaze od programa. Njih su stranke trebale napraviti prije, a u kampanji naznačiti pojedine važne točke. To ni SDP ni HDZ nisu napravili, niti su imali ambicije, već su se ograničili na zaustavljanje protivnika. Zanimljivo je da oporba nije uspjela nezadovoljstvo građana pretočiti u svoju korist.

To su pokazivale i ankete...

Ankete su, suprotno uvriježenom mišljenju, točne. Većina anketa govorila je da će rezultat biti izjednačen, izlazne su ankete to potvrđivale. To pokazuje da se može ući u politički proces racionalnim politološkim alatima te da nije sve prepušteno dokraja nepoznanicama.

Ipak, mediji su pokušavali estradizirati politički proces, što se posebno vidjelo u izbornoj noći.

Naravno da svjedočimo estradizaciji politike, ali možda je to jedini način da u današnjem vremenu politiku približimo građanima. Medijski svijet u kojem živimo traži i potiče političke stranke da se uključe u tu dimenziju medijske politike. Upravo je ta dimenzija donijela ovakav rezultat. U ovim izborima kampanja je imala vrlo velik utjecaj na birače, a to su pokazivala i ispitivanja javnog mnijenja.

Kako onda da su u toj kampanji potonule stranke poput OraH-a?

Stranke poput OraH-a željele su putem promicanja alternativnih vrijednosti i alternativnog načina života dobiti glasove u sredini kojoj su te vrijednosti ipak još strane. Možda se hrvatsko društvo otvori tim vrijednostima u budućnosti, no većina građana još ne povezuje te pozicije sa svojim problemima jer ih više zabrinjavaju socijalna i ekonomska pitanja nego ekološka i rodna. Na to jasno ukazuje i OraH-ov politički marketing: u kampanji su se najprije nudili parfemi, pa modna revija, zatim kuharice i na kraju konzumiranje marihuane. Isključivo na taj način ne mogu se mobilizirati birači koje ponajprije muče njihova socijalna prava. OraH se doduše zalagao za neke alternativne oblike demokracije, poput participativne, odnosno ukazivao je na potrebu mijenjanja parlamentarne demokracije, ali te su se poruke na kraju posve izgubile, a kampanja je u prvi plan postavila sasvim simbolične sadržaje, u slučaju OraH-a one vezane uz prepoznatljive „zelene“ teme, koje birači očigledno nisu percipirali kao svoje.

Postoji li kretanje u demokraciji prema sve snažnijem tržišnom liberalizmu u korist multinacionalnih korporacija, a s druge strane ograničavanju političkih prava?

Europa ide prema tome da interesi krupnih multinacionalnih kompanija budu iznad svih ostalih interesa. Svjedočimo procesu u kojem se niz odluka koje su nekad mogle donositi nacionalne države više ne donose na toj razini. A demokratski je poredak, i povijesno i institucionalno, politički poredak osmišljen za nacionalne države. On počiva na parlamentu nacionalne države, koji biraju građani te nacionalne države, te vladi nacionalne države. Kada se takav institucionalni poredak pokušava prenijeti na nadnacionalnu razinu poput Europske Unije, on ne funkcionira jer se pokazuje da su te nadnacionalne institucije sklonije nadnacionalnim korporacijama. Naposljetku, nastaje grčki slučaj, pa možda uskoro i portugalski, gdje građani biraju svoju vladu, ali ona se pokazuje nemoćnom pred europskom birokracijom. Birači se na kraju moraju pomiriti da će vlada voditi potpuno obrnutu politiku od one na osnovi koje su ti političari izabrani.

Na tim krilima razvija se i desni populizam.

On proizlazi iz svojevrsne nemoći suvremene države da se odupre procesima globalizacije. Zbog toga desno populističke stranke i dio konzervativnih stranaka sve više zagovaraju da se treba vratiti politici čvrstih granica, uzvikujući da „što su čvršće granice, to su veća socijalna prava“. Jasno je da se radništvo i srednji sloj polako okreću prema tom stajalištu. Uzmimo za primjer, recimo, članove Pegide (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada). Njemačka je, po mome dubokom uvjerenju, zemlja čvrste i stabilne demokracije, koja svoja demokratska načela širi u javnosti i obrazovanju od najnižih do najviših razina. Jesu li članovi Pegide veliki rasisti? Ne bih rekao. Oni se bore za svoju egzistenciju. Zahvaljujući procesu globalizacije i putu prema korporativnoj vladavini situacija se na tržištu rada mijenja. Oko deset posto zaposlenih Nijemaca radi za plaću od 800 do 1000 eura neto, što čini pet milijuna ljudi koji se boje da će, kad dođe migracijski val, među tim ljudima koji su prošli nedaće biti i onih koji će pristati raditi za još manje plaće. Na neki način migracijski će val srušiti njemačke nadnice, socijalna prava, zdravstvenu zaštitu. Drugih deset posto dolazi iz srednjega sloja, koji je u velikim kreditima i prijeti mu propast. On ovisi o nevjerojatnim hirovima na tržištu i boji se srednjeg obrazovnog sloja među migrantima.

Pitanje je, dakle, odnos socijalne kohezije i demokracije?

Svi teoretičari demokracije, bilo kojeg ideološkog predznaka, ustvrđuju da postoji veza između socijalne kohezije i demokracije. Ako je socijalna kohezija potpuno pukla iz raznih razloga, onda je teško imati demokratski poredak u kojemu se ljudi odnose prema drugim ljudima ravnopravno. On je osmišljen za zajednicu koja ima kolektivni identitet i osjećaj pripadnosti. Nema globalnoga demokratskog poretka.

Prijeti li nam sukob između tehnokratskih vlada i više autoritarnih vladavina?

Mislim da prije svega postoji nekoliko Europa. Postoji sjeverna, uglavnom protestantska Europa, u kojoj su demokratske vrijednosti čvršće, gdje je svijet kapitalizma i poduzetništva jači, i koja taj svijet uspijeva vješto kombinirati s politikom socijalnih prava. I u toj sjevernoj Europi ljudi su postali skeptični prema blagostanju i traže identitetske osnovice. Zato u Danskoj pobjeđuje Danska pučka stranka, iako su pokazatelji u danskoj ekonomiji sjajni, što samo pokazuje da nema jednoznačne poveznice između ekonomskog stanja i glasanja za desno-populističke stranke. U južnoj Europi postoje snažni lijevi i desni radikalizmi te općenito kultura pobune. Riječ o tradiciji dubokih društvenih podjela, koje se odražavaju na politiku i ekonomiju. U ekonomskom smislu to znači da su zemlje južne Europe, i vlade i građani, skloni potrošiti nešto više nego što imaju. Riječ je o strukturama dugog trajanja koje proizlaze iz povijesti tih regija, a koje obilježavaju građanski ratovi, fašističke i vojne diktature, snažne radikalno lijeve i desne stranke te katolička kultura, i te kulturno ukorijenjene strukture bitno određuju političko i ekonomsko djelovanje u tom dijelu Europe. Iz toga proizlazi i bitno različito prihvaćanje politike štednje, koja je na sjeveru Europe samorazumljiva, dok se u južnoj Europi teško prihvaća.

Gdje tu vidite Hrvatsku?

U ovoj podjeli bliža je južnoj Europi, ali je ipak ponajprije treba promatrati kroz odnos između istočne i zapadne Europe. Hrvatska je južna i srednjoeuropska zemlja gdje ljudi nisu skloni štednji, a i iskustvo je pokazalo da politika štednje nije pomogla onima koji su štedjeli; uostalom, ne možete ni štedjeti ako ništa nemate. Vidljivo je da i u ekonomiji, iako se tvrdi da je ona egzaktna znanost, postoje različiti koncepti, koji ovise o društvu u kojem se oblikuju. Opet se, znači, moraju uvažavati nacionalne osobitosti. Ne može se jedan ekonomski koncept primijeniti svagdje, tj. podjednako, kada jedan, u osnovi isti, politički poredak drukčije funkcionira u Danskoj, a drukčije u Portugalu.

Ima li razlika između istoka i zapada?

Naravno, tu postoji zapadna Europa i srednjoistočna Europa. U zapadnoj Europi postoji tradicija liberalizma, koja štiti manjinska mišljenja. U srednjoistočnoj Europi ta liberalna kultura nije zaživjela. Ako se demokracija svede isključivo na liberalizam, onda nismo na dobrom putu. Toga se boji Srednja Europa. U liberalnoj je demokraciji cilj maksimalizacija prava pojedinca; no postoji i druga dimenzija demokratskoga političkog poretka, a ta je zadaća pojedinca da bude odgovoran prema političkoj zajednici u kojoj živi. Takva je „tvrđa“ politika Putina, Erdogana, Orbana ili Kaczynskog, gdje se demokracija više povezuje s vladavinom većine i zaštitom identiteta i države, i gdje vlada skepsa prema liberalnim elementima demokracije. Čini se da će se taj trend nastaviti, posebno u zemljama Srednje i jugoistočne Europe, a mogao bi se proširiti na zapadnu.

To se vidi i u odnosu prema migrantima

Da, slažem se. Te zemlje imaju drukčiji odnos prema strancima. To su zemlje čiji je identitet bio ugrožen u vrijeme sovjetske diktature, i njima je stoga identitet važniji u usporedbi sa zemljama koje nisu imale takvu ugrozu. Primjerice, u češkoj misaonoj tradiciji Europa je ponajprije povezana sa zaštitom češkog identiteta, a ne sa zaštitom manjinskih prava.

Nedavno ste bili na Forbesovoj tribini, gdje se raspravljalo i o Transatlantskom trgovačkom sporazumu. Iako tajan, koliko je on diktat multinacionalnih korporacija koje time žele zadati posljednji udarac nacionalnoj državi?

U tom sporazumu osnovna je ideja da su multinacionalne kompanije mnogo važniji čimbenik od nacionalnih država, odnosno posrijedi je pokušaj da se dokraja privatizira država. Time bi građani ostali potpuno bez zaštite svojih prava, čime politike nacionalnih država postaju bespredmetne, pa se možemo pitati čemu nam onda koristi demokracija ili zašto uopće postoji država. Na tome se može vidjeti uspjeh Orbanove politike. Premda se ta politika u javnom diskursu pokušava svesti na građenje žica, Orban je učinio više od toga: uveo je porez bankama, porez multinacionalnim kompanijama, vratio je valutu zemlje u bankarske kredite i ukinuo drugi stup mirovinskog fonda. Pokazatelji upućuju da se lagano podiže BDP Mađarske, da se smanjuje nezaposlenost, ali prije svega većina Mađara ima osjećaj da su dobili čovjeka koji ih štiti te da su funkcije države ponovno oživjele.

Stoga, ne valja vjerovati TTIP-u?

Prema TTIP-u treba biti skeptičan. Govorilo se da je to najbolji sporazum u povijesti, koji će koristiti malom poduzetništvu, ali jasno je da takvi sporazumu obično najviše koriste multinacionalnim kompanijama. U trenucima iskrenosti dio američke političke elite priznaje da je riječ o sporazumu kojim će SAD sebi podrediti EU. Iako hrvatska politička elita neprestano ističe prednosti tog sporazuma, zasad nemamo nikakvih proračuna o djelovanju tog sporazuma na hrvatsku privredu i društvo. Najsporniji dio TTIP-a je svakako uspostavljanje arbitražnoga suda koji bi presuđivao u slučaju spora između multinacionalne kompanije i države, i koji bi mogao suspendirati državne zakone, dakle bio bi moćniji od parlamenta pojedinih država. To je dobar primjer u kojem se sudstvo postavlja kao tijelo koje je nadređeno političkoj volji građana, parlamentu, dakle samoj demokraciji. Suočivši se s velikim prosvjedima građana, Europska komisija ipak je reagirala, pa je predviđena drukčija organizacija tog suda, a i mogućnost žalbenoga postupka.

Gdje je onda moć nacionalnih država, primjerice Hrvatske?

I unutar Europske Unije postoji prostor autonomije koji hrvatska politika ne koristi. Postoje tri pristupa vanjskoj politici. Prvi je liberalno-univerzalistički, koji pomalo naivno misli da neće više biti ratova ako cijeli svijet postane demokratski. Drugi je realistički pristup, koji vanjsku politiku mjeri tenkovima i novcem, a mislim da se zaboravlja treća škola, tj. konstruktivistički pristup, koji izrazito nedostaje Hrvatskoj. Tu se vanjska politika vodi polazeći od načina na koji narod sam sebe razumije, odnosno od njegova identiteta. Smatram da u Hrvatskoj postoji velik problem s identitetom, što se vidi iz toga da političke elite, pa i sami građani, ne razumiju funkciju svojih političkih institucija, parlamenta i političkih stranaka, nego se stječe dojam da se od politike neprekidno bježi. Zbog toga se često javljaju ideje o nekakvoj vladi stručnjaka, kakvih zapravo nigdje nema, jer ni najbolji stručnjaci ne mogu djelovati bez jasnih ciljeva, koje može dati isključivo politika. Glavni problem hrvatskoga društva nije dakle višak, nego manjak politike. 

No volja naroda u tim institucijama se ne poštuje. Primjetan je porast sudbene vlasti u Hrvatskoj. Dolazi često do sudskih odluka koje su potpuno suprotne odlukama zakonodavne vlasti. Zašto se to događa?

Riječ je o suspendiranju demokracije pravom. Parlament s obzirom na sudove nevjerojatno slabi. Nakon odluke Hrvatskoga sabora u kojem se ogleda suverena volja građana da se promjenom Ustava omogući kažnjavanje pretvorbenoga kriminala i ratnog profiterstva, Ustavni sud donosi odluku koja zapravo suspendira sam Ustav. Sud je to učinio na temelju argumenta da se ne može djelovati retroaktivno. Zašto se ne bi moglo? Pa Ustav je utjelovljen narodni suverenitet. Sud jest tu da kontrolira volju naroda i da narod poštuje ljudska i građanska prava, ali ovdje se ne radi o tome. To sve skupa svjedoči da se volja naroda ograničava. Zastupnici hrvatskih građana neprekidno su izloženi neizvjesnosti toga što će reći sud. A vidjeli smo da sudstvo donosi često proturječne odluke.

Zašto? U čemu je interes suda?

Sud voli funkciju suverena. Svjedočimo tomu da sud postaje suveren, umjesto građana Hrvatske, jer se demokracija svodi isključivo na zaštitu individualnih prava, dok se istovremeno zaboravlja da ona znači i vladavinu većine. Legitimna i potrebna uloga suda jest da korigira volju naroda ako ona krene protiv demokratskih zasada, ali ne i da zamijeni volju naroda. To je proces koji veoma zabrinjava. Jedan od primjera zanemarivanja interesa naroda očitovao se i kod pokušaja privatiziranja Hrvatskih voda, odnosno davanja Voda u koncesiju. Tada je komisija Justitia et pax morala osvijestiti da je voda nacionalno dobro, koje mora biti tako i tretirano. U nas se zaboravlja da je na globalnoj razini oko 80 posto naftnih i plinskih izvora u državnim rukama jer je to strateški važno. Dok se drugdje država za to brine, pogledajte što je hrvatska država napravila sa svojom naftnom kompanijom ili što je napravila u Siriji, gdje se čim je počeo sukob, odmah povukla. Ne bih rekao da smo slabi ili da su uvjeti za hrvatske kompanije bili drukčiji od ostalih. To je nedostatak identiteta, jer i Hrvatska mora imati vlastitu autonomnu politiku, bez obzira što smo dio NATO-a i Unije.

Hrvatskoj nedostaje i obrazovanih ljudi i specijalista za pojedina područja, regionalnih, strukturalnih i javnih politika. Kako je moguće da postoje strateške tvrtke poput Janafa koje ne zapošljavaju politologe i druge društvene znanstvenike?

To se može povezati s time da nemamo smjer vanjske politike pa ne možemo ni osvijestiti takve energetske kompanije kao političke važne. Energetska politika nije isključivo stvar ekonomije; ona je dio vanjske, sigurnosne, ekološke i drugih politika pa bi bilo logično da u njezinu kreiranju ne sudjeluju isključivo ekonomisti, no ta se činjenica u Hrvatskoj sporo osvještava. Jasni cilj hrvatske politike bio je ulazak u NATO i EU. Kad su ti ciljevi ostvareni, Hrvatska kao da je ostala bez vlastite vanjske politike.

Je li onda Hrvatska dovršena država?

Ona jest dovršena država, ali nije dovoljno djelotvorna. Imamo jasnu granicu, imamo jasno definiran politički narod, imamo sve državne institucije, i u tom smislu je Hrvatska dovršena država. Premda se u svjetlu nadnacionalnih integracija suverenitet država dovodi u pitanje, potrebno je suočiti se s izazovima modernoga svijeta, a ne bježati od toga. Zbog toga je važno osvijestiti značenje i ovlasti državnih institucija, a mi zanemarujemo vezu između države i društva, što se vidi iz neprekidna naglašavanja teza o globalnom društvu. Nema globalnoga društva, kao što nema ni globalnih društveno-humanističkih znanosti. Glavna je zadaća društvenih i humanističkih znanosti da daju prinos hrvatskom društvu. One nastaju u hrvatskom društvu, propituju hrvatsko društvo i trebale bi pridonijeti hrvatskom društvu. A ne globalnom.

To je i uloga političara

Da, slažem se. Političari također moraju osvijestiti da rade za hrvatsko društvo. Jasno, Hrvatska nije otok, ali svi koraci moraju uzimati u obzir hrvatske interese.

A gdje možemo pronaći ulogu hrvatskoga znanstvenika u uvjetima obrazovanja za profit, kad se vrednovanje i financiranje znanstvenih projekata sasvim sigurno vodi protiv načela humanističkih znanosti?

Istaknuo bih da se kriteriji koji vrijede u prirodnim i tehničkim znanostima ne mogu preslikavati na društvene i humanističke. Ako pogledamo rezultate citiranosti hrvatskih društvenih i humanističkih znanstvenika, najcitiraniji su oni koji se bave seksualnošću i rodnim pitanjima, dok oni koji se bave hrvatskim jezikom, književnošću, umjetnošću, poviješću i politikom, i načelno temama koje pokušavaju objasniti društvene procese u Hrvatskoj, na globalnoj razini nisu u toj mjeri zanimljivi. Drugi je problem da se u društveno-humanističkim znanostima vladajuća paradigma može vrlo teško dovesti u pitanje. Ako u istraživanju dovedete u pitanje da je globalizacija savršena, teško ćete proći recenzentski postupak. Sljedeći nesporazum odnosi se na imperativ objavljivanja isključivo kod određenih nakladnika, koji zapravo funkcioniraju kao multinacionalne kompanije. Ideja da samo objavljivanje kod određenih nakladnika donosi bodove potpuno je neprihvatljiva. Odgovorno tvrdim da ministarstva drugih europskih nacija poštuju slobodu znanstvenog stvaralaštva. U Njemačkoj i drugdje, primjerice, jasno se zna kod kojih će nakladnika objavljivati demokršćanski orijentiran istraživač, a kod kojih socijaldemokrat. S druge strane, u Hrvatskoj imate situaciju da se zapravo nijedan domaći nakladnik prema kriterijima ministarstva ne smatra relevantnim za znanstveno napredovanje. Također, tradicionalna kulturna institucija poput Matice hrvatske, koja nedvojbeno uživa ugled u hrvatskoj javnosti, usprkos tomu ima problema s pravnim statusom svoje zgrade. Svi ti problemi proizlaze iz ideologije koja veliča globalno, a dovodi u pitanje nacionalno. Ponavljam, nema globalnog društva! To ne znači da ne treba težiti univerzalnim vrijednostima, razvijati međunarodnu znanstvenu i inu suradnju. Ali ta suradnja mora doprinositi, između ostalog, i hrvatskom društvu.

Terorističke prijetnje postaju sve prisutnije u suvremenom svijetu. Kako se boriti protiv takvog oblika prijetnje, a da se ne ugroze demokratska i politička prava građana?

Treba suzbijati uzroke terorizma. Mislim da bi dobar početak bio da se zapadne zemlje vrate politici poštivanja povelje UN-a koja podrazumijeva da se poštuje suverenitet nacionalnih država. Prijetnja u Europi se može suzbiti jedino snažnom politikom inzistiranja na europskim vrijednostima koje podrazumijevaju jačanje ljudskih prava i demokraciju. To znači da svi  građani bez obzira na svoju vjersku pripadnost i podrijetlo prihvate temeljne vrijednosti upisane u ustavima zapadnih država i da dijele jedan zajednički obzor smisla koji proizlazi iz temelja europske kulture.

Primjetan je i pomak prema multipolarnosti u međunarodnim političkim odnosima. Kako će to utjecati na male države poput Hrvatske?

Male će države biti izložene još većem pritisku da se do kraja svrstaju uz jedan od postojećih polova. S druge strane, to može otvoriti prostor da u tom multipolarnom svijetu hrvatska diplomacija nađe veći prostor za svoju autonomiju, no veliko je pitanje hoće li se to znati iskoristiti.