Moralne pouke Hladnoga rata

Film Most špijuna Stevena Spielberga nedvojbeno dokazuje vitalnost još jednoga holivudskog veterana. Ako zanemarimo film Avanture Tin Tina (2011) kao jasnu posvetu znamenitome stripu crtača i scenarista Hergea, u ovome se desetljeću Spielberg posvetio povijesnim temama. Tako je Put rata (2011) smješten u razdoblje Prvoga svjetskog rata, Lincoln (2012) je svjedočanstvo životopisa jednoga od najvažnijih američkih predsjednika kao i razdoblja Američkoga građanskoga rata, dok Most špijuna – temeljen na stvarnim događajima – zrcali sam vrhunac Hladnoga rata i obuhvaća razdoblje od 1957. do 1961. godine. Potpisnici scenarističkoga predloška Matt Charman te Ethan i Joel Coen u skladnoj suradnji sa Spielbergom vjerodostojno rekonstruiraju povijesnu faktografiju, prilagođavajući je dakako sastavnicama filmskoga jezika. Posrijedi je vrlo promišljen žanrovski koktel na razmeđu povijesnog i dramskog te špijunskoga i trilera.

Most špijuna može očekivati i nominacije za Oscara

Kada odvjetnik Jason B. Donovan (Tom Hanks) prema nalogu preuzima obranu uhićenoga sovjetskog špijuna Abela (Mark Rylance), njegovo djelovanje postaje otponcem propitivanja vrijednosti američkoga pravosudnoga sustava, ali i društva u cjelini. Kako unatoč hladnoratovskom okružju Donovan ustraje na zagovaranju temeljnih ustavnih kao i etičkih vrijednosti, Abel nije osuđen na smrtnu kaznu, a zaplet se komplicira sovjetskim hvatanjem pilota špijunskoga aviona (Austin Stowell) te istočnonjemačkim uhićenjem američkoga studenta (Will Rogers) tijekom izgradnje Berlinskoga zida. Pritom Donovan posreduje u razmjeni zatočenih, a film se prostorno premješta iz američkoga u europsko podneblje.

Most špijuna odražava barem nekoliko temeljnih obilježja Spielbergova stvaralaštva. Junak je individualac i zastupa vlastiti vrijednosni sustav zbog čega se sukobljava čak i sa samim društvenim institucijama te doživljava i osudu javnosti, a nakon toga suočava se sa situacijom koja naizgled nadilazi njegove mogućnosti učinkovitoga djelovanja. U svome moralnome kodeksu odražava tako i sasvim humanističko stanovište u kojemu se čak i izgledni neprijateljski špijun razmatra kao punopravna osoba vrijedna spašavanja. Dakako, junakova je egzistencija povremeno ugrožena, no ustrajnost ipak dovodi do ostvarenja zadanoga cilja te osobnoga, obiteljskoga i društvenoga vrednovanja.

Mogli bismo ustvrditi da takvim junakovim etičkim postavkama, njegovim požrtvovnim djelovanjem usprkos preprekama kao i čitavim filmskim smjernicama, Most špijuna postaje izravnim nasljednikom klasične holivudske kinematografije, pogotovo 1950-ih godina. Tako u Spielbergovu ostvarenju uočavamo dvojake veze s naznačenim razdobljem, društvene i filmske, ujedno razmatrane kroz prizmu opće i kulturne povijesti. Nenametljiva je kritika državnih institucija poput sudstva, medija ili pak tajnih službi jasna i razlučuje se u nerazumijevanju drugoga, nacionalno i ideološki suprotstavljenoga predznaka. Ipak, kako je Steven Spielberg predstavnik matice američke kinematografije, ta naznačena kritika ne može a i ne nastoji biti subverzivnom, već kroz junakovo ispravno djelovanje žanrovski korigira navedene nedostatke i postaje revaloriziranjem društvenoga ustroja i njegovih temeljnih vrijednosti, odnosno potvrda demokratskoga sustava i njegovih sposobnosti da uvidi vlastite pogreške.

Most špijuna film je izrazito uspjela oslikavanja razdoblja druge polovine 1950-ih i početka 1960-ih. Precizan u svakome detalju, dojmljivoga produkcijskoga dizajna, uvjerljive kostimografije i snimateljskoga rada Janusza Kaminskog s raskošnom paletom boja i kolorističkim suprotstavljanjem geografskih predznaka. Tako je uglavnom topli kolorit američkih prostora oprečan blijedim bojama Berlina i nekadašnje Demokratske Republike Njemačke. Nedvojbeno je da Steven Spielberg promišljeno koordinira sve sastavnice filmske cjeline pa je i glazba Thomasa Newmana primjerena u emocionalnom opsegu filma, a i Spielbergovi su redateljski postupci iznimni. S bogatim iskustvom, samosvjesna stava i pristupa, američki se filmski velikan u ovome filmu iznova iskazao izvanrednim u redateljskim postupcima. Zamalo su sve scene izrazito uspješno elaborirane, precizna izbora kadrova i njihova trajanja. Teško je uočiti zalihosne scene u tek kratkom karikiranju sovjetske obitelji špijuna Abela, a uspješno variranje filmskoga ritma podcrtava i intenzitet cjeline. Nesumnjivo su izuzetna i glumačka ostvarenja Toma Hanksa i Marka Rylancea. Iskusni Hanks je likom Jasona B. Donovana iznova dosegnuo vrhunce stvaralaštva, nasljedujući glumački status i izvedbu pojedinaca klasičnoga Hollywooda poput Henryja Fonde. S druge strane, minimalizam Marka Rylancea odražava stoicizam njegova lika, a uglavnom kratki dijaloški iskazi izrazito su dojmljivi u gledateljevoj percepciji.

Tako bez poteškoća možemo ustvrditi da je Most špijuna izrazito uspjelo ostvarenje. Ne samo da je riječ o jednom od stožernih djela u Spielbergovu opusu nego i o jednom od najupečatljivijih ovogodišnjih filmova. Možda i nije prerano ustvrditi da bi tako visoka razina kvalitete filma te društveno aktualna tema hladnoratovskoga sukoba, kao i afirmacija demokratskih dosega Mostu špijuna mogao priskrbiti niz nominacija za prestižnu nagradu Američke filmske akademije.