Memorija u čistilištu

Izložba u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu prva je samostalna izložba splitske umjetnice Neli Ružić u Hrvatskoj otkad se, nakon trinaest godina u Meksiku, vratila u rodni grad. U dosadašnjem radu bavila se pitanjima memorije, tranzicijskim identitetima i migracijskim iskustvima, pritom se koristeći različitim medijima koje kombinira u procesualne radove dugoga trajanja. Ova izložba nastavak je takva djelovanja.

Instalacija Obiteljski arhiv, 2005–2010.  / Snimio Boris Cvjetanović

Time lapsus naziv je projekta koji traje od 1996. do danas. Okosnica je fotoambijent Kemijska čistionica Galeb, 1996 –1999, a ovom ga prigodom nadograđuje ready-madeom Bez naziva, 2015, lutkom za glačanje na stalku iz kemijske čistionice Galeb, kombinirajući ga s digitalnim prikazom fotografija Kemijska čistionica Galeb, 2015. Fotografije prvoga ciklusa vraćaju u ugođaj poslijeratne Hrvatske, u čistionicu gdje se nakon rata peru i brišu osobne povijesti intimnih ljudskih momenata i događaja, ali i teški materijali ideoloških i društveno-političkih realnosti. Drugi ciklus donosi sliku istoga prostora danas, pusta i otužna, iz kojeg nestaju sadržaji. Ta tri rada problematiziraju proces nestanka uslužnih djelatnosti poput postolara, urara, komunalnih čistionica i sličnih.

Kroz priču o kemijskim čistionicama autorica istražuje osobnu i kolektivnu memoriju, nacionalni i osobni identitet, intimne slojeve povijesti te nazočnost prošlosti u sadašnjosti, što u radu Strategije zaborava 2004–2015. najbolje dolazi do izražaja. Ovu instalaciju čine pleteni kaput, tri knjige s fotodokumentacijom i računi usluga kemijskog čišćenja. Odnoseći sa sobom u Meksiko svoj prvi ciklus fotografija Kemijska čistionica Galeb, 1996–1999. i vuneni kaput koji je isplela njezina teta, doživljava ih novim očima; oni joj postaju gramatika kojom gradi procesualni rad Strategije zaborava 2004–2015. Kaput opetovano odnosi u kemijske čistionice, fotografira proces čišćenja i prostor čistionica te pohranjuje račune. Na taj način društveno-socijalne okolnosti čišćenja u svakom smislu, koje se odvija u Hrvatskoj 90-ih, gledajući ih u kontekstu identiteta preklapa s migracijskim iskustvom, shvaćajući identitet kao konstrukciju koja kroz migracijske procese subjektu omogućava dekonstrukciju identiteta, što rezultira mogućnošću stvaranja fikcije. Kaput kao fiktivni identitet poprima značenja i svojstva, povijest i sjećanja, koja pak, prolazeći kroz procese čišćenja, gube slojeve fiktivne supstancije te postupno nestaju.

U predgovoru Ana Peraica interdisciplinarnim pristupom interpretira Time lapsus primjenjujući razne vrste analiza od naratologije, teorije memorije i psihoanalize do političke teorije te ističe važnost ženskog pisma i malih individualnih priča. U duhu feminističke umjetnosti čišćenje prepoznaje kao metaforu iskupljenja i pokore, a u materijalima i izvedbi nalazi fluksusovske referencije.

Iako na prvi pogled pomalo jednostavna, instalacija Obiteljski arhiv, 2005–2010. izrazito je zanimljiva. Četiristo kuglica od ostataka tkanine, nastale kao nusprodukt pranja u perilici za rublje, izložene su uz digitalni prikaz njihovih uvećanja. U svakoj, po različitim bojama i teksturama, umjetnica prepoznaje neki osobni događaj. No tek pogledom na uvećane kuglice očitovat će se njihova strukturna zanimljivost i stvarna misaona reakcija začudno intrigantnih smjerova.

Rad Meki postament, 2015, autorica ističe kao začetak budućih procesualnih radova. Riječ je o vunenim dekama na kojima se nalazi mali gipsani postament. Vojne i humanitarne deke prepoznajemo na fotografijama iz 1996, a njihova namjena aktualizira ih u situaciji migracijske krize.