Meandriranje zakucima uma

Od prvih redateljskih istupa na Eurokazu (Neka cijeli ovaj svijet ili O... / Pokušaji 7, 8, 10) Marina Petković Liker ustraje na onom što bi se moglo nazvati kazalištem rubnosti: izabirući heterogenu izvedbenu građu – ni dramsku ni plesnu ni onu performansa, ni fikcijsku ni dokumentarnu, ili sve to istodobno; izabirući prostore tek uvjetno izvedbene; nevelike teme potisnute iz velikog kazališta, zatomljene emocije ili one o kojima se ne govori, teško iskazive biljege prošlosti, empatiju; dramaturšku fragmentarnost, otvorene forme ili labave strukture. U njezinoj je viziji kazalište naglašeno kolektivan čin, mjesto zajedništva, dijeljenja i subivanja, poticanja i potpore, u kojem se podjednaka pozornost posvećuje izvođaču i gledatelju. Može se reći da su posljednji radovi redateljice i njezine izvođačke ekipe, osobito Četverorukost – mala izvedbena konferencija i najnoviji Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE, izazvali pravu malu revoluciju nalik onoj kakvu su svojedobno u kazalištu pokrenule rane predstave Nataše Rajković i Bobe Jelčića. Poetika kakvu zastupa ima sve više zagovornika, koji je slijede bez obzira je li posrijedi izvedba u privatnome podrumu ili u prostorima napuštene bolnice.

Redateljica Marina Petković Liker i u ovoj se predstavi bavi temama potisnutim iz tzv. velikog kazališta  / Snimila Nina Đurđević

Labirinti napuštene bolnice kojima nas izvođačka ekipa posljednje predstave vodi od jednog do drugog prizorišta labirinti su njihovih i naših sjećanja, memorije upisane u zidove dotrajale zgrade, čitavih obiteljskih, pa onda i društvenih povijesti koje isijavaju iz pukotina i prepleću se u zamršeno meandrično klupko, pozivajući nas da se suočimo s krhotinama vlastitih iluzija, s vlastitim odlukama koje su nepobitno utrle put današnjem doživljaju nas samih, s vlastitim dramama i krizama. Koloplet prošlosti i sadašnjosti, potencijalnoga i ostvarenog, ili, možda osjetnije, promašenih i neostvarenih vizija, izvedbeno je lociran u obitelj koju tvore četiri žene, krnju, nagriženu kakvom tragedijom ili samo obilježenu odsutnošću muškaraca, udaljenih, uvijek zaokupljenih važnim stvarima, drugim životima, a ne nečim tako običnim kao što je dom. Pa iako se svakodnevna raspredanja oko nespretna kuhanja kave ili boje nečijega pulovera čine banalnim, dok iz zajedljivih prigovaranja tinja potreba za pozornošću, odobravanjem ili sažaljenjem, činjenica je da je preko ženinih leđa u takvim široko prihvaćenim rodnim podjelama protutnjala sva silina životnih nedaća i da je usprkos kolebanjima ili krivim potezima bila postojana i oslonac svim članovima obitelji. U tom smislu njezina je uloga, društveno nametnuta kao slabija, zapravo ključna s obzirom na obitelj kao formativnu jedinicu društva. Stoga se ovdje iz loma artikulira moguće mjesto revalorizacije ženske snage. U detektiranju mjesta uzroka loma, zasijecanju u sjećanje i raspletanju nečega što neprestano izmiče i zapravo nije moguće dohvatiti, danom u ispovjednim krokijima, stvarnim ili imaginarnim reminiscencijama i brojnim asocijacijama, izbijaju nelagode, nesigurnosti, puknuća, nemoć kao antipod afirmiranim i poželjnim silnicama koje nas s njima u opreci jednako određuju.

Tim nas nemirima i zakucima srca i uma vode sjajna Ana-Maria Bogdanović, utjelovljujući ženu na kraju životnoga puta, točna u svakoj, pa i najmanjoj kretnji, posturi tijela, preveliku kaputu, načinu na koji vuče papuče po podu, odmjerenih rečenica koje duboko ubadaju, također i Silvia Marchig, odlična i u plesnom solu i u skupnim scenama, osobito u verbalnome duelu s Uršom Raukar, neospornih glumačkih kvaliteta i s nešto više slobode nego u ulogama u matičnom kazalištu. U monološkom iskazu nešto je nesigurnija Anja Đurinović, što se može pripisati njezinu još neveliku scenskom iskustvu, ali kao mladoj glumici nipošto nije uputno zadržati se na prvom rješenju.

Gledano u cjelini, potpomognuta napjevima Singrlica, zvukom Darka Horvata, svjetlom Saše Fistrića i videom Mire Manojlovića, predstava svakako zaslužuje iznimnu pozornost.