Ljubavno pismo Zagrebu

Komedija Život je truba treći je dugometražni projekt Antonija Nuića, autora koji se potkraj 90-ih prošloga stoljeća javio kao scenarist i redatelj zapaženoga kratkog filma Na mjestu događaja te kao scenarist kratkih Rano buđenje i Pos´o je dobar, a para laka Mladena Dizdara. Godine 2004. Nuić je s Borisom T. Matićem i Zvonimirom Jurićem kao autor posljednjega segmenta supotpisao omnibus Seks, piće i krvoproliće, svojevrsno nulto izdanje Zagrebačkih priča koje se reklamiralo kao prvi hrvatski film o subkulturi nogometnih navijača, što je bilo tek dijelom točno. U naslovu Krvoproliće Nuić se pozabavio mentalitetom tipičnih pripadnika navijačke subkulture te kreirao odlično režiranu i naglašenim realizmom obilježenu, intrigantnu i aktualnu minijaturu o patrijarhalnom mentalitetu urbanih mladih ljudi te njihovu primitivizmu i mizoginiji. Samostalni dugometražni prvijenac Sve džaba potvrdio je Nuićevu sklonost stvaranju epizodno strukturiranih djela (crno)humornog odmaka, u kojima se s osloncem na raspoložene glumačke nastupe duhovito eksploatiraju klišeji o duhu i mentalitetu određenih etniciteta, ili po nečemu specifičnih društvenih skupina, u konkretnom slučaju suvremenoga bosanskog društva. Vrlo dobro režiran film patio je od dugog trajanja, razvučenosti i neujednačenosti, što su osobine koje će Nuić u potpunosti ispraviti u sljedećem projektu, izvrsnoj psihološkoj obiteljskoj melodrami Kenjac, koja i nakon recentnog naslova ostaje njegovo najuspjelije ostvarenje, kao djelo iznimno sugestivne i promišljene režije, maestralne fotografije i tjeskobnog ozračja.

Svi glumci u filmu ostvaruju raspoložene nastupe

Budući da su središnja tema Kenjca odnosi u tradicionalnoj patrijarhalnoj obitelji, čini se da su obiteljske relacije možda i omiljen Nuićev motiv, jer su one i u žarištu komedije Život je truba, u kojoj iz očišta središnjega protagonista Borisa Burića zvanog Bura, kojeg tumači izvrsni Bojan Navojec, upoznajemo dvije (malo)građanske zagrebačke obitelji. Jedna je njegova i njegova starijeg brata Drageca (primjereno podigran Goran Navojec), izrazito dobrostojeća, u kojoj svi članovi žive na grbači muža i oca, mesara Zdravka, u interpretaciji odličnoga Zlatka Viteza, koji se nakon dugo godina vratio filmu, a druga ona njegove zaručnice i uskoro supruge Jane, koju utjelovljuje sjajna Iva Babić, glumačko otkriće iz psihološke krimi-drame Hitac Roberta Orhela. Boris je simpatičan i dobrodušan, ali i nepopravljivo lijen momak koji unatoč nagovaranju majke Marije (vrlo dobra Mirela Brekalo) ne želi s Dragecom raditi u očevoj klaonici i koji za sebe tvrdi da je jazz-trubač, premda (i) zbog treme još nije imao pravi nastup s bendom. Nedugo nakon početka Boris se ženi trudnom Janom, i ne vidi ništa problematično u tome da živi od očeva novca. No mirne živote svih njih, pa i Janinih roditelja Klare i Slavena, koje tumače Ksenija Marinković i Filip Šovagović te koji su postulirani kao obrazovani i pomalo benigno dekadentni pripadnici srednje klase kojima imponira kćerina udaja za sina bogata mesara, poremetit će otkriće da je Dragec ovisnik o kocki koji je kartajući s prijateljem i očevim knjigovođom Pikom (Filip Križan) upao u velike novčane dugove, kao i s tim povezana Marijina sumnja da je Piko Zdravkov izvanbračni sin o kojem on skrbi gotovo jednako brižno kao i o vlastitim sinovima.

Nuić voli, razumije i poštuje svoje likove, on s njima suosjeća i ni u jednom trenutku ne kritizira niti osuđuje postupke nikoga od njih, štoviše, upravo su njihovi manji ili veći, ali tako ljudski, nedostaci bitan gradivni element afirmativnog odnosa prema likovima. I kad se rodi sumnja o Zdravkovu izvanbračnom sinu, autoru su mnogo važnije (komične) reakcije i ponašanja likova nego moguća utemeljenost te sumnje. Zahvaljujući tomu i smještanju priče u milje zagrebačkoga građanstva, kao i predominantnom altruizmu i empatičnom humoru koji počiva na kombinaciji komedije karaktera, mentaliteta i situacije, Život je truba može podsjećati na filmove Kreše Golika. No riječ je o djelu koje mnogo više duguje poetici i izvedbenom prosedeu velikog Britanca Mikea Leigha, što se ogleda ne samo u profiliranju likova kroz obične, male svakodnevne detalje i dijelom ritualizirana obiteljska druženja na dvjema velikim gozbama, vjenčanju Borisa i Jane te proslavi Badnjaka, nego i u dojmljivom radu s glumcima koji redom ostvaruju raspoložene nastupe, u toj su mjeri prirodni, opušteni i šarmantni da se čini kao da je i Nuić, baš poput Leigha, s njima mjesecima ranije živio i radio na ulogama da bi postigao najveću moguću razinu uvjerljivosti.

Napokon, odličnim soundtrackom u kojem odzvanjaju i Ivo Robić i Drago Mlinarec i Jura Stublić i brojni drugi što stariji što noviji evergrini, u tolikoj mjeri da film pršti od glazbe, kao i nizom promišljeno raspoređenih sekvenci Borisovih gradskih vožnji biciklom, od Šubićeve preko Jadranskog mosta do Novog Zagreba, Život je truba funkcionira i kao ljubavno pismo Zagrebu, posveta njegovoj svakodnevici, prošlosti i sadašnjosti. I u tom smislu Nuić se naslanja na Golika, ali ponajprije ostaje svoj te polučuje inteligentnu, duhovitu, zabavnu i razgaljujuću komediju.