Književnost u potrošačkom društvu

Zagreb je od 1. do 4. listopada u organizaciji Društva hrvatskih književnika ugostio mnoge strane i domaće stručnjake u povodu održavanja 36. zagrebačkih književnih razgovora, a njihove tekstove donosi novi broj časopisa Republika. U sklopu te tradicionalne manifestacije gosti su svoja iskustva iz Poljske, Velike Britanije, Španjolske, Slovenije, Belgije, Austrije i Makedonije podijelili sa zagrebačkom publikom problematizirajući temu: književnost u potrošačkom društvu.

Izd. DHK, listopad 2015.

U pozdravnom govoru predsjednika DHK-a Božidara Petrača nekoliko je odrednica iz kojih se tematizira književnost u potrošačkom društvu. Ona je uvijek sagledana ne samo s materijalne, već i duhovne strane, zatim iz perspektive pojedinca i društva, individualca unutar postojećega sustava, zato će Petrač istaknuti kako je književna djelatnost suočena s neizmjernim ponudama i relativizacijama kanoniziranih oblika, vrijednosti i kriterija. Postavljajući pitanja poput: kako braniti umjetnost riječi od vanjskih diktata tržišne korisnosti, komercijalne potrošivosti i promidžbene funkcionalnosti ili kako očuvati književnost od njezina utapanja u posve materijalne i materijalizirane sfere pukih industrija zabave, neće zaboraviti napomenuti kako u potrazi za odgovorima neće biti jasnih ni spasonosnih formula, već će sam napor da se kaže koja riječ spasa u korist književnosti biti i riječ koja spašava i sama književnika. Takvo će spasonosno poimanje književnosti braniti i Alenka Mirković-Nađ u članku koji se osvrnuo na Bradburyjevu knjigu Fahrenheit 451 i položaj knjige danas, ali i na suvremeno čitateljsko iskustvo, pa autorica ističe kako nam se nije nikada nudilo toliko knjiga, lako dostupnih, a da se posljedično ne može očekivati i jednako masovna produkcija kritičke misli.

Nije se zaboravilo dotaknuti i drugih medija kojih gotovo pa i ne bi bilo bez knjige i književnosti. Prije svega to su kazalište i film. Makedonska književnica Nataša Avramovska osvrnula se na današnje tržište kulturne razmjene u kojem prikazuje primjere i strategije na području književnosti i kazališta koji, ostajući vjerni estetskim standardima, premošćuju kulturne razlike. Teatrologinja Mira Muhoberac u kratkom je presjeku kazališne produkcije druge polovice 20. stoljeća ukazala na probleme s kojima se susreće domaća drama u 21. stoljeću u kojem su nerijetko hrvatski dramatičari svjetskoga glasa osuđeni na rubna, manja, neinstitucionalna kazališta; dok je filmolog Nikica Gilić opisao suvremenu hrvatsku kinematografiju na primjeru tri popularna filma nastala u okviru tranzicijskih malih kinematografija i to u tipičnoj suvremenoj tendenciji – koprodukciji.

Austrijski književnik Wolfgang Bleier naglasio je kako knjiga nije puka papirnata kula moći (vodeći se knjižarskim izrazom powertower, odnosno naslaganom hrpom knjiga), već da je književni rad nesiguran i bez ikakva jamstva za onoga koji ga poduzima. Književnik John Elsom razlikuje i sukobljuje tradicionalno „okomito“ prenošenje informacija za koje se zna njihov izvor i suvremeno „vodoravno“ prenošenje koje je nestabilnošću izvora osuđeno na propast. U sličnom je tonu članak flamanskoga pjesnika Germaina Droogenbroodta, koji u novim oblicima komunikacije ne vidi prijetnju, ali ni veliku mogućnost, osobito za poeziju kojom se i sam bavi. Stoga je tu vječnu temu iznesenu u časopisu Republika primjereno zaključiti riječima akademika Ante Stamaća kako se u potrošačkom društvu ipak jezik ne može ni kupiti ni prodati; ni tvoran ni stvaran, on nema cijene.