Književnik za pamćenje

U Knjižnici HAZU-a održan je 25. studenog znanstveni skup o Marijanu Matkoviću u povodu stote godišnjice rođenja i tridesete godišnjice smrti, kako je naglasio Tomislav Sabljak u pozdravnom slovu. Organizatori su skupa Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, njezin Razred za književnost te Odsjek za povijest hrvatske književnosti i Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Akademijina Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe.

Skupu se obratio predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić istaknuvši velik prinos akademika Matkovića, dramskog pisca i svestranog intelektualca, radu same Akademije. Matković je naime osnivač i prvi urednik Akademijina časopisa Forum, koji je okupljao i afirmirao mnoga velika imena hrvatske književnosti, a na njegov poticaj pokrenut je i časopis Kronika tadašnjeg Akademijina Zavoda za književnost i teatrologiju, koji je dugo godina vodio sam Matković. Upravo zaslugom Marijana Matkovića, kazao je Kusić, sva je građa Arhiva i muzeja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postala vlasništvom Akademije i dio je Muzejsko-kazališne zbirke Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta.

U ime Razreda za književnost okupljene je pozdravio akademik Pavao Pavličić, rekavši kako je Matković jedan od onih pisaca koji nakon privremenoga zaborava ponovno ulazi u žarište interesa stručne javnosti. Govori o Marijanu Matkoviću kao dramatičaru, putopiscu i znanstveniku čija su brojna zapažanja i danas aktualna i vrijedna pozornosti. Ne propušta istaknuti Matkovića ni kao dobra kolegu i prijatelja te općenito čestita čovjeka, o čemu se na skupu također moglo mnogo čuti.

Zauzimanje za umjetnike

Prva tri izlaganja uglavnom se, na općenitijoj razini, osvrću na lik i djelo Marijana Matkovića.

Akademik Dubravko Jelčić izlagao je o Matkovićevim zaslugama za tadašnji Zavod za književnost i teatrologiju, a posebno je naglasio kako je u društvu i kulturi bio upravo nezamjenjiv. I Jelčić opisuje Matkovića kao hrabra čovjeka koji se često zauzimao za politički nepodobne umjetnike i pomagao im.

Temu je opširno prikazao Tomislav Sabljak dajući mnoštvo primjera ljudi koji su se, upravo zahvaljujući Marijanu Matkoviću, afirmirali, a gdjekad čak i uspjeli zaposliti, premda politički nepoćudni, a poneki čak proglašeni suradnicima okupatora (Tadijanović, Ujević, Krklec, Kovačić…).

Branko Hećimović najvećim je dijelom govorio o izložbi o Matkoviću koje je autor, a postavljena je u Knjižnici Akademije u povodu stote obljetnice piščeva rođenja. Nastojao je istaknuti bitne momente i kazališne odjeke Matkovićeva književnog stvaralaštva. Nažalost, rekao je Hećimović, na izložbi se nije moglo uvjeriti o Matkovićevu interesu za likovne umjetnosti (napisao je studiju o Bruegelu) te o njemu kao kritičaru i teatrologu čije su mnoge postavke i danas neosporive. I Hećimović se osvrnuo na Matkovićevu ljudskost i demokratičnost te činjenicu da je mnogim piscima dao priliku da u Forumu objave svoja djela.

Izlaganja o književnim djelima Marijana Matkovića predstavili su Sanja Nikčević, Darko Gašparović i Hrvojka Mihanović-Salopek.

Sanja Nikčević konstatira da je Matković gajio ateistički i socijalistički svjetonazor, no da nikako nije bježao od kritike društva koje je takav pogled na svijet podupiralo. On će kritizirati komunističku, ali i nacionalističku mitologiju i ideologiju, zbog čega često trpi kritike i pritiske. U recepciji Matkovićeva djela, nastavlja Sanja Nikčević, dvije su krajnosti. S jedne strane, smatran je Krležinim epigonom, a s druge originalnim autorom. To otvara problem Matkovićeva odnosa spram Krleže, ali i spram stranih književnika čije su utjecaje na pisca zapazili kritičari (Miller, Williams, Pirandello itd.). Ipak, autorova samosvojnost očituje se u činjenici da Matković uzore ne slijedi, već se na pojedine poetike oslanja kako mu vlastita stvaralačka logika nalaže. Tako u ciklusu Igra oko smrti, kaže teatrologinja, logika likova zahtijeva uporabu određenog tipa dramskog pisma koje kritiku i struku podsjeća na neke od europskih odnosno američkih pisaca.

Darko Gašparović bavi se mitom i dekonstrukcijom mita u Matkovićevu djelu prije svega na primjeru antičkih mitova koje, kao klasičar, Matković vrlo dobro poznaje. Antičke mitove oživljuje pisac u ciklusu I bogovi pate, a među tim mu je dramama, sudi Gašparović, najbolja Heraklo, koja je već u doba nastanka prepoznata kao kritika kulta ličnosti. No samo to ovome djelu ne bi nikako osiguralo aktualnost do danas.

„Heraklo“, piše Gašparović, „prestaje biti simbolom apsolutne vlasti pa nije više čak ni simbol staroga i nemoćna tiranina, nego je i igračka u rukama sustava koji je sam stvorio. Heraklo može sve osim jednoga, a to jedno je sve: ne smije prestati biti mitom, mora do kraja, štoviše prekogrobno do u vječnost, igrati nametnutu mu ulogu ma koliko ona bila egzistencijalno besmislena i ljudski neodrživa.“

Repertoarne reforme

Hrvojka Mihanović-Salopek analizira Matkovićeve putopise o SAD-u. Pisac je unio promjene u tradicionalni stil putopisne proze, kaže autorica. Naime, od samih opisa važniji su osobni doživljaji i piščeva nutrina koji su konkretno ocrtani sukobom Matkovića dječaka koji je u djetinjstvu bio opčinjen Amerikom te Matkovića odrasloga čovjeka koji se ironijski odnosi prema onome što vidi i čemu svjedoči.

O kazališnom djelovanju Marijana Matkovića izlaže Snježana Banović govoreći o njemu kao intendantu (1949–1953) zaslužnu za mnogobrojne, prije svega repertoarne reforme u HNK u Zagrebu. Matkovićev se repertoar može mjeriti s tadašnjim europskim budući da se u HNK-u postavljaju suvremene svjetske drame, ali se ne zanemaruju ni domaći dramatičari (tako Gavella u to doba postavlja Krležine drame Vučjak i Leda). Osim inovacija u sadržaju repertoara, u to se doba traži i novi interpretativni stil starijih i suvremenih djela. Matković je zaslužan i za organizacijske i financijske promjene u poslovanju kazališta (obnovio je, primjerice, pretplatu). Bez obzira na sve zasluge, nasilno je uklonjen s intendantskog mjesta. To se, kaže Snježana Banović, može objasniti dvama razlozima. Kao prvo, u kazalištu je postavljen tekst Josipa Kulundžića Čovjek je dobar koji tematizira dobrotu jednog gestapovca, što je rezultiralo lavinom napada i osuda. Drugo, Matković ulazi u polemiku s Vjekoslavom Afrićem jer ne odobrava nove modele upravljanja kazalištima. Afrić, piše Snježana Banović, tvrdi da „Matković ‘ismejava’ demokratičnost samoupravljanja u kulturno-umjetničkim institucijama te podcjenjuje Udruženje, Sindikat i Savez komunista u njihovom odgovornom radu.“ Takva ocjena intendantu Matkoviću zacijelo nije išla u prilog.

Ana Batinić bavi se stručnom recepcijom Matkovićeva opusa u književnim povijestima (Vučetić, Pavletić, Vaupotić, Šicel, Frangeš, Jelčić, Prosperov Novak): „Riječ je o hrvatskim književnim povjesnicima koji su svoja djela objavili u proteklih pedesetak godina, katkad u više dopunjenih izdanja, što se u većoj ili manjoj mjeri odrazilo i na književnopovijesni narativ o Matkoviću.“ Svi ga povjesničari književnosti svrstavaju u suvremenu književnost još za života, no daju oskudne biografske podatke. Naglasak uglavnom stavljaju na dramski opus, i to prije svega na Slučaj maturanta Wagnera, Na kraju puta, Heraklo te General i njegov lakrdijaš. O esejima, kritikama, putopisima naći će se manje informacija, a poeziju navodi samo Šicel. Spomenuti autori Matkovića uglavnom smatraju krležijancem, a vezuju njegov opus i uz strane autore kao što su Torberg, Wedekind, Anouilh, Williams, Miller, Sartre, Ibsen, Strindberg. Spominje se i Matkovićev urednički rad, prije svega u kontekstu Foruma i Rada.

Ana Batinić iskoristila je prigodu da nešto kaže i o Kronici, časopisu Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe čijem je pokretanju znatno pomogao i sam Marijan Matković. Zamišljen prije svega kao bilten tadašnjega Zavoda za književnost i teatrologiju, ubrzo je taj časopis premašio prvobitnu namjenu te postao znanstveni časopis u kojem radove objavljuju mnogi autori. Uz slikovni materijal koji je pokazala, Ana Batinić prisutne je informirala da, uz Matkovićevu, mogu pogledati i izložbu u povodu četrdeset godina izlaženja Kronike kojoj je koautorica, uz Željka Trbušića.

Zadnje izlaganje na skupu bilo je ono film­skog redatelja Branka Ivande, koji se pri­sjeća svoje suradnje s Matkovićem u radu na scenariju filma Slučaj maturanta Wagnera prema piščevoj istoimenoj drami. Ističe Matkovićev veliki trud i pomoć koju mu je pružio te kako se sjajno snalazio u pisanju scenarija. Neka od redateljskih rješenja koja je upotrijebio Ivanda je oprimjerio insertima iz filma.

Znanstveni skup o Marijanu Matkoviću pružio je mnoštvo zanimljivih podataka i interpretacija piščeva života i djela, a iznesena izlaganja, koja će biti objavljena u posebnom broju časopisa Kronika, bit će izvor informacija za sve buduće istraživače opusa važnoga pisca i kulturnoga pregaoca.