Kako smo postali književna nacija

Ako bismo željeli označiti neke od najvažnijih datuma hrvatske književne povijesti, izdvojili bismo one kada su nastala pojedina posebno važna djela, odnosno kada su se dogodili pojedini važni događaji. Među takve zasigurno ide godina kada je uklesana Baščanska ploča (oko 1100), koja je simbolični početak hrvatske pismene i kulturne tradicije, godina kada je nastala (1501), odnosno objavljena (1521) Judita Marka Marulića, kao prvi umjetnički ep na narodnom hrvatskom jeziku, godina kada je objavljen Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756) Andrije Kačića Miošića, kao prvi hrvatski best­seler koji je spojio hrvatski sjever i jug, odnosno usmenu i pisanu tradiciju... Brojna su i druga djela i događaji na ovaj ili onaj način obilježili hrvatsku književnu povijest. No, za razliku od tih i takvih pojedinačnih datuma koje bismo mogli izdvojiti, za jedno bismo cijelo stoljeće mogli reći da je bilo presudno. Riječ je o 19. stoljeću, kada su se iz godine u godinu pojavljivala djela i događaji koji su obilježili hrvatsku književnu povijest tvoreći nevjerojatan niz iz kojega je vrlo teško izdvojiti koji je akter, događaj ili djelo važniji. Je li to godina kada je objavljen prvi hrvatski roman, feljton, esej ili autobiografija, ili godina kada je objavljena prva književna kritika ili prva povijest hrvatske književnosti, ili pak godina kada je pokrenut prvi književni časopis na hrvatskome jeziku, odnosno godina kada je osnovana prva hrvatska književna institucija? Devetnaesto stoljeće dobiva na važnosti kada se u obzir uzmu i poznati društveni procesi povezani s hrvatskim narodnim preporodom, odnosno njegovom najaktivnijom, ilirskom fazom (1835–1845), tijekom koje su Hrvati postali moderna europska nacija, što je reflekse itekako doživjelo i u književnosti, štoviše, čemu je književnost uvelike pridonijela.

Izd. Alfa, Zagreb, 2015.

Važnost 19. stoljeća zapravo postaje najjasnijom kada se svi ti, ali i brojni drugi (književni i društveni) događaji sagledaju zajedno, što je prvi put sustavno u najnovijoj knjizi Hrvatska književnost 19. stoljeća upravo i učinio književni povjesničar i kritičar Vinko Brešić, profesor novije hrvatske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Institucije i književnost

O hrvatskoj književnosti 19. stoljeća pisalo je dosad, dakako, mnogo autora, bilo da su obrađivali pojedini vremenski odsječak, žanr, autora, djelo ili koji drugi aspekt toga stoljeća, ili su to stoljeće promatrali u cijelosti u sklopu sinteznih pregleda (novije) hrvatske književnosti. No nitko prije Brešića nije tomu stoljeću posvetio toliko detaljnu pažnju, odnosno nitko prije njega nije predstavio toliko obuhvatnu sintezu svih aspekata književnoga života tog stoljeća. Naime, unatoč tomu što je u načelu književnopovijesna sinteza jednog stoljeća, Brešićeva knjiga o 19. stoljeću nije koncipirana samo kao pregled najvažnijih pisaca i djela koji su se javili u tome stoljeću, s ponešto društveno-političkog konteksta, kao što čini većina dosadašnjih proučavatelja, nego knjiga donosi pregled i onih aspekata književnoga života toga stoljeća koje obično ne nalazimo u književnopovijesnim pregledima. Među elementima književno-komunikacijskoga lanca klasična književna historiografija pažnju obično posvećuje pošiljateljima poruke (autori) i poruci samoj (djela), zapostavljajući medije (knjiga, časopis) i kontekst (nakladnici, institucije), a nerijetko i primatelje (čitatelje), ili im posvećuje tek neznatnu pozornost. Suprotno takvoj praksi Brešić u knjizi sustavno obrađuje sve elemente književnoga života pokazujući kako je svaki od njih na svoj način pridonio tomu da su Hrvati tijekom 19. stoljeća „postali europskom književnom nacijom“.

Brešićev interes za obuhvat svih aspekata književnoga života 19. stoljeća proizlazi, kako sam napominje u uvodnim poglavljima indikativnih naslova Što je to hrvatska književnost?, odnosno Što je to novija hrvatska književnost?, iz poimanja hrvatske književne povijesti kao „historiografske konstrukcije“, odnosno hrvatske književnosti (19. stoljeća) kao „strukturirane institucije“ koja se realizira na najmanje desetak razina, odnosno koju proizvodi i oblikuje najmanje toliko faktora, kao što su vrijeme, prostor, autori, djela, žanrovi, mediji, institucije. Upravo s obzirom na takve kriterije moguće je hrvatsku književnost podijeliti na stariju i noviju, kako se uvriježilo u hrvatskoj književnoznanstvenoj praksi, s ilirskim pokretom kao razdjelnicom. No Brešić upozorava i na „svojevrsna zamućena mjesta“ koja ima takva, ali i bilo koja druga podjela, u konkretnom slučaju na činjenicu da su 19. stoljeće, odnosno procesi nacionalne književne homogenizacije, kanonizacije i modernizacije koje mu pripisujemo, započeli još potkraj 18. stoljeća, a završili tek u prvim desetljećima dvadesetoga.

No unatoč neposrednim najavama potkraj prošlog te konačnom završetku početkom idućeg stoljeća, pravi počeci i najintenzivnija faza svih procesa koji su oblikovali hrvatsku kao modernu, relativno homogenu književnu naciju, kakvom je poimamo i danas, odigrali su se tijekom 19. stoljeća, i to počevši sa stupanjem na scenu iliraca predvođenih Ljudevitom Gajem i njegovim Novinama i Danicom (1835). Što se tiče nacionalne homogenizacije, ilirski pokret dotadašnju je regionalnu horvatsko-slavonsko-dalmatinsku, odnosno jezičnu kajkavsko-štokavsko-čakavsku tradiciju (ne bez otpora, a, ruku na srce, nikada i ne dokraja) homogenizirao zajedničkim hrvatskim standardnim jezikom (štokavske osnovice) te pod zajedničkim hrvatskim (isprva ilirskim) imenom. Istovremeno, zahvaljujući pojavi časopisa kao novoga medija, ilirci su pokrenuli i proces tematske, žanrovske i stilske modernizacije pa nasuprot dotad najproduktivnijim žanrovima, poput epa, balade, poeme, tragedije… primat uz isprva liriku s vremenom preuzimaju novi žanrovi poput romana i novele, odnosno rubnih književnih žanrova, kao što su esej, feljton i autobiografija, a javljaju se i moderna književna kritika i književna historiografija. Na profiliranje mlade nacionalne književnosti velik su utjecaj imale i novoosnovane institucije, poput Matice hrvatske (1842, isprva s ilirskim imenom), Hrvatskoga narodnog kazališta (1860), Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1866), pa sve do Društva hrvatskih književnika (1900). Težište književnog života s juga zemlje seli se na sjever, jednako kao što su dotadašnji uglavnom mediteranski utjecaji zamijenjeni germanskima i slavenskima.

Uloga časopisa

Među najvažnijim čimbenicima koji su utjecali na sve te promjene Brešić ipak ističe književne časopise, koji su kao novi, dotada nepoznat medij u hrvatskoj književnoj tradiciji pridonijeli ne samo žanrovskoj, stilskoj i tematskoj obnovi hrvatske književnosti, nego su odigrali ključnu ulogu i u razvoju novih institucija te „novih profesija, tradicija i kulturnog modela koji počiva na tekstu“, a konačno bili su iznimno važni i za „modernizaciju hrvatskog društva“ u cjelini. Kao tematski raznovrsniji, vremenski aktualniji, financijski pristupačniji itd. medij od knjige, časopisi su lakše dopirali do svih slojeva društva te su ključne književne (i društvene) ideje prenošene upravo preko njih. Prvi je sve njihove blagodati, kao što je spomenuto, prepoznao Gaj, koji je svojim Novinama i njihovim tjednim književnim prilogom Danicom „uspostavio novi, moderni medijski prostor unutar kojega je stvarao i oblikovao hrvatsku kao jednu od modernih europskih nacija“. Posebna važnost pripada Danici kojom je „uspostavljen i pojam nacionalne književne tradicije koja uključuje dotadašnje hrvatske regionalne književnosti (stariju) i suvremenu hrvatsku književnost (noviju)“. Blagodati časopisa ubrzo nakon Gaja prepoznali su brojni drugi pojedinci i institucije, što je rezultiralo pojavom brojnih novih, i to ne samo u Zagrebu koji postaje nacionalno kulturno središte, nego i u brojnim drugim sredinama.

Cjelovit prikaz književnog života

Želeći ilustrirati sve te teze Brešić u knjizi svakom od spomenutih aspekata posvećuje posebno poglavlje. Zbog toga Brešićeva knjiga, za razliku od većine književnopovijesnih sinteza, nije strukturirana prema kronološkom rasporedu stilskih formacija / književnih razdoblja, ili prema kronologiji pojave autora i djela, nego je podijeljena na deset poglavlja u kojima se sustavno prikazuje razvoj pojedinoga čimbenika književnog života 19. stoljeća. Prvih šest poglavlja posvećeno je razvoju pojedinih žanrova: lirici, drami, prozi, kritici, polemici i historiografiji. U svakome od tih poglavlja Brešić sustavno pokazuje razvoj pojedinoga žanra od (pret)početaka do zrele faze (ako je do nje došlo u obuhvaćenome razdoblju). S obzirom na pojavu velikoga broja proznih žanrova, to je poglavlje dodatno podijeljeno na potpoglavlja o razvoju novele, romana, putopisa, biografije, autobiografije, memoara, eseja i feljtona.

Spomenutih šest poglavlja posvećenih žanrovima obaseže onu građu koju obuhvaća i većina književnopovijesnih sinteza, s tom razlikom što Brešić promatrani korpus ne predstavlja prema kronološkom slijedu pojave autora i djela, nego prema kronologiji pojave pojedinih žanrova. Preostala četiri poglavlja u knjizi obuhvaćaju građu koju književnopovijesne sinteze spominju tek usput ili uopće ne spominju. Tako je sedmo poglavlje knjige posvećeno medijima, među kojima prevladavaju časopisi, kao novi medij koji je uvelike utjecao na oblikovanje novije hrvatske književnosti u tome početnom razdoblju. Kao jedan od najboljih poznavatelja hrvatske časopisne tradicije, Brešić je u tome poglavlju sustavno prikazao ne samo razvoj hrvatskih časopisa od Gajeve Danice (1835) do modernističkih časopisa s početka 20. stoljeća, nego i njihov doprinos razvoju novih tema, žanrova, institucija i profesija te hrvatskoga društva u cjelini. Jednako je sustavno u sljedećem, osmom poglavlju, predstavio i institucije povezane s književnošću, počevši od osnutka prvih ilirskih čitaonica iz kojih će niknuti i prva hrvatska kulturna institucija (Matica ilirska, 1842) pa sve do Hrvatskoga novinarskog društva (1910). Ustanovljavanjem svih tih institucija (Matica, Kazalište, Akademija, Sveučilište, DHK) hrvatska se književnost i s obzirom na organiziranost književnog života približila razvijenijim europskim uzorima. Tome su uvelike pridonijele i ostale veze s europskim uzorima, o čemu autor govori u pretposljednjem, devetom poglavlju svoje knjige, naslovljenom Europski pisci i prevoditelji.

Posljednjim, desetim poglavljem, koje je posvetio nakladništvu, knjižarstvu i čitateljima, Brešić nadoknađuje najveću prazninu u dosadašnjim sintezama hrvatske književne povijesti koje su se tih aspekata jedva i dotakle. Smatrajući ih važnim čimbenicima razvoja onodobne, a zapravo književnosti bilo kojeg vremena, Brešić ne samo da sustavno obrađuje poznatije (F. Župan, Gajeva Narodna tiskara, Matica, Akademija, Društvo sv. Jeronima, S. Kugli, Dionička tiskara) i manje poznate nakladnike i knjižare 19. stoljeća nego analizom njihovih izdavačkih i knjižarskih projekata te načina njihova poslovanja (od autorskih honorara do prodaje knjiga i časopisa) progovara i o društvenom statusu književnosti i književnika toga vremena. Posebnu pozornost posvećuje čitateljima, pokazujući kako je struktura čitatelja, odnosno njihov ukus, bitno utjecao na razvoj književnosti. U prvim godinama ilirskog pokreta npr. prevladavaju uglavnom domoljubno orijentirani čitatelji, dok prema kraju stoljeća čitateljska publika postaje sve raznovrsnija, što je utjecalo i na žanrovsko raslojavanje književnosti.

Obuhvatom i sustavnim prikazivanjem svih čimbenika koji su utjecali na hrvatsku književnost 19. stoljeća, kako onih primarnih (autori i djela, žanrovi i teme), koje i inače obuhvaćaju književnopovijesne sinteze, tako i onih sekundarnih (mediji, institucije, nakladnici, čitatelji), koji se obično preskaču ili se tek uzgred spominju, Brešić je ne samo pridonio boljem poznavanju ukupnosti hrvatskoga književnog života 19. stoljeća, nego je ukazao i na spoznajne, odnosno metodološke prednosti takva pristupa, koji bi i sam studij novije hrvatske književnosti – autor knjigu ponajprije namjenjuje studentima književne kroatistike – trebao podići na višu razinu. U svakom slučaju, Brešićeva knjiga proširuje kako pozitivistički, tako i spoznajni vidokrug o tome ključnom stoljeću hrvatske književnosti, ali i o ukupnosti hrvatske književne tradicije, čija je slika upravo u promatranome razdoblju stvorena u onome obliku u kojem je i danas (pod)razumijevamo.