Južnonjemački orguljski barok

Već je treći CD objavljen u seriji Zvuci hrvatskih povijesnih orgulja koju u izdanju Croatia Records podupire i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prema zamisli producentice i cijenjene izvođačice, orguljašice Ljerke Očić. U krugovima neumorna orguljskog pregalaštva Ljerke Očić – koja je okupirana i pedagoškim poslom na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i organizacijom niza raznovrsnih kućnih koncerata u intimnom krugu slušatelja – našlo se i mjesta i vremena i snage da se posveti i hrvatskim povijesnim orguljama. Kao da su za umjetnicu dani dvostruko duži.

Izd. Croatia Records, 2015.

Treći CD snimljen je orguljama graditelja Antuna Weinera iz 1737. u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Samoboru. Dakako, vremešnost glazbala tražila je temeljitu restauraciju, koju je 2005. napravila Umjetnička radionica Heferer. Niz nosača zvuka koji predstavlja i predstavljat će majstorstvo graditelja orgulja sjevera i juga na šest izabranih i restauriranih instrumenata, Ljerka Očić naziva nekom svojom osobnom „potragom za izgubljenim vremenom“. Vrijedni samoborski instrument na svoj je način „izabrao“ i svoja djela, koja je marom i preciznošću s osobitim smislom za detalje Ljerka Očić i predstavila. Riječ je o takozvanoj južnonjemačkoj orguljskoj školi baroknoga razdoblja, kojoj u glazbeničkim putovanjima kočijama ne nedostaje vedrih talijanskih utjecaja.

Tako je s bečkog dvora u Rim još u 17. stoljeću putovao i Johann Jakob Froberger, čija se Toccata II nalazi na najnovijem nosaču zvuka, da bi za današnje pojmove sporovozno, ali efikasno poslije navratio i u londonsku Westminstersku opatiju. Na europskim putovima, davno prije današnjih papirnatih „šengenskih“ granica, u 17. i na prijelomu u svježe 18. stoljeće djelovao je Georg Muffat, potom jedan od najslavnijih orguljaša svoga vremena Johann Pachelbel, koji je kružio sjevernom Njemačkom, te Johann Kaspar Kerll, talijanske izobrazbe i njemačkoga djelovanja sve do katedrale sv. Stjepana u Beču, čijim je orguljama posvetio najveći broj djela. Dvije Muffatove tokate na općim europskim putovanjima zaokružuju, uvjetno rečeno, južnonjemački recital Ljerke Očić na obnovljenim orguljama samoborske crkve, koje su joj se s razlogom učinile najprikladnijima za ovu vrstu repertoara. Vječne selidbe s instrumenta na instrument, od kojih svaki ima svoju „živu“ dušu, selidbe iz prostora u prostor uvijek zapise ogrću u novo zvukovno ruho zahtijevajući prilagođavanje orguljaša. Čitanje je Ljerke Očić precizno i s pomnom posvetom detaljima gotovo doslovno u svakom taktu. Dakako, kao i kod svih nosača zvuka, i slušatelju CD-a mnogo je toga prepušteno mašti na volju jer prostor zvučanja treba izmaštati. U tome mogu dijelom pomoći slušateljska iskustva. I tako s čipkastim pletivom neumorna entuzijazma Ljerke Očić s južnonjemačkog izvora krenuti stoljećima starim europskim orguljaškim putovima u društvu s Muffatom, Pachelbelom, Frobergerom i Kerllom i njihovim tokatama, arijama, kanconama ili pak ciacconom. Ljerka Očić je s trećim sveskom niza Zvukovi hrvatskih povijesnih orgulja prvom snimkom na obnovljenom samoborskom instrumentu majstora Antoniusa Weinera stigla na pola zacrtanoga puta. I za sljedeću polovicu treba joj poželjeti mirno more.