Jesenji dan u muzičkom paviljonu

Najprije tableta za umirenje svim škopiteljima hrvatskoga jezika, koji na muziku i sve što izlazi iz nje vrište do neba. Bez obzira na njih, i dalje mislim da su nam obje riječi, i muzika i glazba, potrebne, jer se uvijek i ne mogu jedna drugom zamijeniti. Reći komu da je glazben nije isto kao reći mu da je muzikalan. Tako i odjel muzikalija znači jedno (i instrumenti i notni materijal), a glazbala nešto drugo (samo instrumenti). No okrenimo se glavnoj današnjoj temi,  paviljonu!

Ima ih raznih. Jedni imaju društvenu ulogu, drugi služe samo za ugodu. Nekoć je svaka obiteljska kuća imala vrtnu sjenicu, drvenu kućicu u kojoj su ljudi uz okrepu sjedili i razgovarali. Zvala se saletl (u Osijeku saletla) i štitila je popodnevne dokoličare i poneku mačku od izravna sunca. Saletl je mala sala, izvedena kao i vagonet(l), mala teretna kola koja se kreću po tračnicama, prema vagonu. Sjenica je replika starijega šatora (usp. i Blagdan sjenica kao spomen na vrijeme dok su Židovi prebivali u pustinji pod šatorima), a i svaka današnja sjenica, saletl ili parkovni paviljon ima nešto od negdašnjega šatora: oštar šiljak na vrhu, znak stremljenja prema nebu. 

Mnoga mjesta u kopnenoj Hrvatskoj, osobito ona koja su se formirala uz vojni garnizon, imala su središnji park, a usred njega muzički ili glazbeni paviljon. Takav je park bio gradsko šetalište i okupljalište, promenada muškaraca, žena, toaleta, pasa, a djeci i igralište. Točno na sjecištu svih staza nalazila se natkrivena, sa svih strana otvorena, malo povišena uočljiva građevina. Ograda od majstorski obrađena željeza nerijetko je podsjećala na filigran. Paviljon kao riječ potječe, naravno, iz francuskoga jezika, pavillon, no i njoj prethodi latinski papilio, što znači leptir. Neću se baviti prostorom u kojem su izlošci na izložbama (npr. Umjetnički paviljon u Zagrebu), još manje nimalo udobnim velesajamskim halama (također paviljoni). Bavit ću se onim perivojnim zdanjima koja su odisala prozračnošću i lakoćom, a kako su Francuzi po ugodi poznati kao vrlo rafinirani ljudi, prozvaše to zdanje, očito po leptirastom šarmu, paviljonom. Gdje ćeš bolje ugoditi osjetilima vida, sluha i mirisa na jednom mjestu nego ondje gdje se ljudi najviše skupljaju da vide (druge) i da budu viđeni, a to je gradski park?!  

Glazbeni paviljoni po gradskim perivojima najčešće su oktogonalni. Otvoreni su na sve strane jer je svirka morala dopirati što dalje. No jednoga kasnojesenskog dana u Sarajevu sklonila sam se od mokroga snijega, kiše i vlage koja ulazi u kosti u jedan koji je izgubio svoju prvotnu svrhu – javnu svirku – premda je nekoć i on služio istoj svrsi kao i njegova parkovna subraća. Nije bio oktogonalan, nije bio ni čipkasto prozračan. Nije bio ni povišen samo 2-3 stube. Svojim krovnim lukovicama više je nalikovao na pagodu. Sjedila sam sa svojim putnim tovarušem na ostakljenoj terasi bivšega muzičkog paviljona, otvori su svojim oblikom nepogrešivo podsjećali na istočnjačku arhitekturu, što je njihov tvorac, Josip Pospišil (koliki li su Česi prošli Bosnom?!), zacijelo i htio naglasiti davne 1913. još u zajedničkoj domaji Austro-Ugarskoj. No nedugo potom u neposrednoj su blizini, na Latinskoj ćupriji, ispaljeni hici u nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, što je bio početak kraja te velike (i zdošle) države. Rat koji je visio u zraku sručio se na zemlju. Paviljon u parku debelih platana preživio je prvi, no ne i drugi. U drukčijem načinu ratovanja, kad je fronta zašla i u gradove, ni paviljon čvrsta četvrtastog postolja, u kojem je danas kafić, nije opstao. Srušen je 1941., a obnovljen tek 2004. godine. Očito nitko dugo nije osjećao potrebu za svirkom dok ti pokraj glave fijuču bombe.

Sjedila sam u ostakljenom prostoru toga povijesnog zdanja i gledala kroz velike istočnjačke prozore, bilo je ugodno toplo, vani je padao rijedak snijeg s kišom, Miljacka je bila blatna i smeđa kao da ispire neku željezaru, što sigurno nije, jer su sve željezare bivše propale države i same propale, a onomad ih je morala imati svaka republika, Despića kuća (dio gradskoga muzeja), okružena skladnim, ali oronulim, zgradama i novijima kao šaka na oko, doimala se nekako izgubljeno i jadno u svojoj rupi ispod razine ceste (uvijek neka nova regulacija!), oskvrnuta grafitima kao i tolike povijesne građevine, jer tko bi se usudio reći išta protiv  mladih i njihove „slobode“; svako malo protutnjio bi tramvaj, drndav, kakvi su – valjda u sklopu neke tehničke pomoći – tutnjali neko vrijeme i Zagrebom, a mislim da još uvijek tutnje Osijekom, na mokru klupu u parku posjedale su neke žene s torbetinama, na drugu mlađarija, vjetar se poigravao lišćem s platana, kora je mogla ispričati priče i priče, no one nikoga nisu zanimale, ljudi sve rjeđe dotiču drveće (ipak, još ima i takvih), prolaze kraj njega tupo buljeći preda se, zaustavila sam pogled na tim debelim platanama valjda i zato što su mi kraj uha zašumjele njihove zagrebačke posestrime sa Zrinjevca, ovjekovječene majstorskom crtačkom rukom Fedora Vaića, polako sam pila kavu (Bosna je to!) i gledala s Memli strane (Vlažna strana) onu preko puta, onako kako gledam stvari koje pošto-poto želim zapamtiti jer znam da ih više neću vidjeti, piljim u njih, a znam da mi je trud uzaludan. Tko zna što ću zapamtiti i od ovoga čamotnog prizora: drndavi žuti tramvaj ili agresivni grafit na spomeniku kulture, no svjesna sam da gubim bitku s ravnateljem sjećanja.

A onda je, ni od koga viđen, kroz maglu i memlu kraj paviljona izronio Tin. Slučajno? Baš i ne. Ovuda je nekoć doista koracao. Živio je u Sarajevu od 1930. do 1937. u obližnjoj ulici (Konak), u kući od koje je ostala samo gadna rupetina, no na zgradi do nje ipak je neugledni metalni spomen na njega. Ove godine (2015), o 60. obljetnici Ujevićeve smrti, institucije ga baš i nisu tetošile. No boemski Tin za takvo što nije ni mario. Jedno neizgovoreno pobratimstvo lica u svemiru, pa još u kavani, zacijelo bi mu bilo draže.