Historijat demografske katastrofe

Demografska kretanja tijekom različitih povijesnih razdoblja u hrvatskoj su historiografiji uglavnom razmatrana iz perspektive gospodarske povijesti, sa svrhom boljega razumijevanja društveno-ekonomskih odnosa. Taj primarno ekonomski interes bio je dominantan desetljećima. Ipak, današnje demografske prilike u Hrvatskoj navode istraživače na dublju analizu svih demografskih procesa koja nužno u sebi mora sadržavati i analizu kulturološkog aspekta uloge obitelji, stupanja u brak i rađanja djece. Tijekom svoga pontifikata papa Ivan Pavao II. promovirao je pojmove kulture života i kulture smrti. Ti u osnovi teološko-filozofski pojmovi izvrsno se uklapaju u okvir proučavanja kulturološkog aspekta suvremenih demografskih procesa i otvaraju mogućnost razumijevanja demografske kataklizme pred kojom se nalazi hrvatsko društvo. Razmatrajući konkretno pitanje položaja obitelji u doba jugoslavenskog komunizma, uočava se da se predloženi pojmovi kulture života i kulture smrti mogu primijeniti i na to razdoblje.

Gledajući na povijesne događaje tijekom posljednja dva stoljeća, suvremena historiografija ih uglavnom objašnjava dihotomijom predmodernog i modernog, pri čemu u povijesnoj znanosti dominira narativ prema kojem je moderno društvo naprednije od predmodernog zbog rušenja starih struktura društva – rušenja patrijarhalnih odnosa u obitelji i društvu te autoritarne vlasti države i Crkve. No rušenje starih društvenih odnosa ne jamči da će novi svijet biti nužno bolji. To najbolje potvrđuje modernizacija koja nas je dovela do svijeta u kojem danas živimo. Primjeri današnjeg odnosa prema okolišu i odnosa prema demografskim procesima pokazuju da se svjetske elite i prema jednome i prema drugome odnose kao prema prirodnim bogatstvima koja su nepresušna i o kojima se zato ne treba brinuti. Svjetske elite zapravo vrlo dobro znaju što njihove politike čine svijetu, ali ih to ne sprječava u borbi za moć i bogatstvo.

Iako se može reći da je borba za moć i bogatstvo uvijek bila pokretač povijesnih zbivanja, posljednja dva stoljeća ipak su po mnogočemu posebna. Moglo bi se reći da je kultura smrti u tome razdoblju nadvladala kulturu života, a to se najbolje vidi iz demografskih trendova koji su zahvatili razvijene dijelove svijeta. Danas se Europa suočava s trendom izrazito negativnog prirodnog prirasta, ali vodeće europske elite u tome ne vide problem. Naprotiv, bez dubljeg promišljanja smatraju da je zato potrebna otvorenost prema imigrantima iz Azije i Afrike. No problem negativnoga prirodnog prirasta vrlo je važan i povlači pitanje opstanka europske civilizacije. A rješenje problema prirodnoga prirasta u prvi plan postavlja pitanje funkcije i položaja obitelji. U tome smislu, nužno je da si svi skupa postavimo pitanje nose li tradicionalni obiteljski odnosi neke vrijednosti koje su ipak univerzalno važne i demografski nužne, uz nužno poštivanje svake osobe i njezinih prava.

Liberalne i socijalističke snage koje su u 19. stoljeću krenule u rušenje staroga poretka vrlo su se brzo usmjerile na obitelj kao instituciju koja je uvijek bila jedan od stupova tradicionalnih vrijednosti. U 19. stoljeću najdalje su u nastojanju rušenja obitelji kao institucije starog poretka otišli Karl Marx i Friedrich Engels. Odjeci njihovih razmišljanja brzo su došli i do Hrvatske. O odnosu obitelji i komunizma pisali su u Hrvatskoj još prije Drugoga svjetskog rata neki ugledni katolički teolozi. Primjerice, isusovac Stjepan Tomislav Poglajen objavio je još 1938. rad Komunizam i obitelj u kojem je istaknuo da komunizam „želi da bude totalitarni nazor na svijet“ te da i na obitelj gleda iz materijalističke i radikalno ateističke pozicije. Razbijanje okova staroga društva temeljna je metafora koja je oslikavala sve poteze koje su radikalne revolucionarne snage poduzimale u stvaranju novoga svijeta. Revolucionarne promjene trebale su zahvatiti obitelj uz nekoliko temeljnih promjena njezine definicije. Prije svega, u komunizmu obitelj gubi sakramentalni značaj i postaje puka partnerska zajednica dvoje ljudi na koju se više gledalo iz ekonomskog negoli socijalnog aspekta. Naime, ekonomski je odnos u komunizmu uvijek bilo temelj svih društvenih odnosa. Kao posljedica takva pristupa, pitanje rastave braka posve je liberalizirano. Možda i mnogo važnija promjena odnosila se na odgoj djece, koji je u komunizmu trebao biti primarno zadaća države.

Zavrnuta demografska slavina

Radikalno lijevim pokretima pridružila se tijekom 19. stoljeća i liberalna opcija – u početku u smislu borbe za pravo na građanski brak i prava na rastavu braka. Liberalna je ideologija također negativni stav prema obitelji temeljila na stavu da je ona čuvar tradicionalnih odnosa. Jačanje liberalnih snaga vidljivo je utjecalo na društvene odnose. Odnos prema braku u tome je smislu vrlo reprezentativan jer pokazuje smjer u kojem je išao razvoj tadašnjega društva. Liberalni su krugovi ponajprije nasrtali na crkveni stav o nerazrješivosti braka. Iako se rastava braka i danas smatra dobrom, napredno-liberalnom idejom, tek današnji demografski trendovi pokazuju problematičnost njezine raširenosti. Štoviše, danas se više nego ikad prije otkriva da se u biblijskoj zapovijedi Što Bog združi neka čovjek ne rastavlja mogu naći i vrlo važne vrijednosti izvan konteksta Božje objave, na sasvim običnoj, životnoj razini. Kao prvo, ona je štitila bračnoga partnera kojeg je drugi partner mogao olako napustiti zbog bolesti ili starosti. Štitila je i potomstvo od neodgovorna ponašanja roditelja, odnosno davala je stanovitu društvenu zaštitu odrastanju djece. Još i važnije, zaštita obitelji imala je važnu funkciju održivoga demografskog razvoja, ali ta se važnost još nije mogla uočiti tada, potkraj 19. stoljeća.

Revolucionarno-rušilačke snage bile su u 19. stoljeću doista jake. Komunističke i liberalne ideje zahvaćale su sve više europsko stanovništvo. Polovicom 19. stoljeća zakonska regulativa u europskim zemljama znatno smanjuje i kaznu za pobačaj, pa pobačaj postaje sve raširenije sredstvo planiranja obitelji. No stvarne posljedice njihova napada na tradicionalnu obitelj nisu se mogle jasno vidjeti više od dva stoljeća (od kraja 18. do kraja 20. stoljeća) zbog činjenice da je upravo u to vrijeme na europskom tlu nastupila tranzicijska faza demografskoga razvoja, koja je dovela do nagla porasta broja stanovnika. Napredak medicine i javnoga zdravstva (pranje ruku, otkriće antibiotika, cijepljenje i drugo) znatno je smanjio mortalitet ljudi, a tradicionalni obiteljski odnosi, koji su i dalje opstajali u mnogim sredinama, doveli su do nagla povećanja prosječne veličine obitelji. Tada u našim krajevima jugoistočne Europe postaju normalne obitelji od osmero, desetero i više djece koja su uspijevala doživjeti punoljetnost, što je bio jedan od najočitijih pokazatelja općega smanjenja mortaliteta. Dakle, tijekom 19. stoljeća ljudi je bilo dosta, dobna piramida bila je zdrava, pa pojave liberalizacije društva naizgled nisu utjecale na njegov razvoj, njegovu vitalnost i stabilan rast. Prva ozbiljna depopulacija u Hrvatskoj zapaža se tek potkraj 19. stoljeća kao posljedica iseljavanja i bijele kuge. No i ona je u nekim sredinama bila brzo i efikasno sanirana, kao npr. u području razvojačene slavonske vojne krajine, gdje su opustošena domaćinstva i sela naselili Ukrajinci-Rusini, koji su imali vrlo visok natalitet.

Kao što je spomenuto, sve procese modernizacije suvremene sociološke i historiografske studije smatraju napretkom, progresom. No već se ti procesi 19. stoljeća mogu nazvati kulturom smrti, koja se može tada uočiti kao smrt pojedinoga djeteta čiji je život u začetku prekinut, kao nestanak/smrt obitelji-porodice koja izumire, kao depopulacija/smrt određenog kraja, ali i kao propast/smrt čitavoga naroda. Te su se pojave nastavile i tijekom prve polovice 20. stoljeća. Pod snažnim utjecajem demografske tranzicije ni tada se nisu vidjele veće posljedice. Broj je stanovnika rastao, pa Hrvatska od oko 3,1 milijuna stanovnika, s početka stoljeća, dolazi na oko 4 milijuna stanovnika uoči početka Drugoga svjetskog rata. Doduše, stopa nataliteta se smanjivala, ali i to se smatralo progresom, napretkom, oslobođenjem pojedinca od okova tradicionalnih odnosa.

Slični trendovi nastavljeni su i nakon Drugoga svjetskog rata, u doba socijalističke Hrvatske. Doduše, na obitelj kao instituciju društva od tada utječe nova socijalistička ideologija. Komunisti su od početka nastojali obitelj pretvoriti u instituciju koja je odgovarala njihovim materijalističko-ateističkim pogledima na svijet. Demografski trendovi pokazuju nastavak pretkomunističkih procesa, koji su u osnovi bili općeprisutni i u zapadnoj i u istočnoj Europi. Broj stanovnika i dalje je rastao, a stopa nataliteta se smanjivala. U cjelini se može zaključiti da su na obitelji i natalitet utjecala primarno tri čimbenika: urbanizacija, sve veća obrazovanost žena i sve veća mogućnost ulaska žena na tržište rada. Sve se to iz progresivističke perspektive doimalo vrlo napredno i moderno. Demografska se kataklizma tada još nije nazirala, iako su svi uvjeti već bili spremni.

Nova faza u demografskom razvoju Hrvatske nastupila je tek 1970-ih godina, kada završava tranzicijsko razdoblje. To znači da je tek tada natalitet pao na već otprije nisku razinu mortaliteta. A time je i završilo razdoblje znatno većeg broja poroda od broja umrlih. Slikovito rečeno, demografska je slavina zavrnuta i od tada se Hrvatska nalazi u razdoblju izrazito niska nataliteta.

Upravo zbog svih prethodno navedenih razloga demografija sve do 1980-ih nema neku veliku ulogu u društvenim raspravama u Hrvatskoj. Relativno stabilan porast stanovništva i prilično mlado stanovništvo zamagljivali su pravu sliku demografskih procesa. Zbog toga je i na liberalne odnose prema bračnoj zajednici gledano kao na isključivo pozitivnu pojavu u društvu. Najvidljiviji primjer liberalnih odnosa toga doba jesu rastave, koje su u vrijeme socijalističke Hrvatske bile sve češće. Osim toga, pobačaj je 1952. legaliziran i ubrzo je postao jednim od najčešćih oblika „planiranja obitelji“. Od tradicionalnih pogleda ostalo je samo to da je javno mnijenje još smatralo stupanje u brak normalnom i poželjnom fazom u životu. Također, status seksualnih manjina nije bio osviješten pa se i homoseksualnost kazneno progonila. U cjelini gledajući, obitelj je u vrijeme komunizma postala labava zajednica kojoj se nastojalo oduzeti i pravo na odgoj vlastitog potomstva, ali je još bila prihvatljiva društvena institucija. Očigledne su promjene, zbog modernizacije i urbanizacije života, bile vidljive u strukturi obitelji. Tako tijekom socijalističkog razdoblja tipične postaju moderne inokosne obitelji – klasična slika dvoje roditelja i dvoje djece.

Početak kataklizme

Prve naznake demografske katastrofe u Hrvatskoj pojavile su se 1980-ih godina. Natalitet je već tada postao opasno nizak. Stopa ukupnog fertiliteta već u tome desetljeću pala je ispod 2,1, razine koja je potrebna za puku generacijsku obnovu. Ideološki temelji društva također su se mijenjali. Zapravo su se udaljavali i od svjetonazora komunista utemeljitelja socijalističke Hrvatske. Nove su generacije bivale sve više pod utjecajem zapadnjačkih individualističko liberalnih ideja, što se najviše vidjelo u prostoru djelovanja ženskih pokreta. Mlade lijeve intelektualke u to doba u Hrvatsku donose feminizam, što je izazvalo veliko negodovanje starih komunista, koji su ga doživljavali kao izmišljotinu dekadentnoga građanskog društva. No zbog krize socijalizma i sve izvjesnijega raspada istočnog bloka te su ideje sve više preuzimale maha. Sve je to utjecalo na još veće slabljenje položaja tradicionalne obitelji u društvu. Tadašnji odnos prema obitelji i prokreativnosti možda najslikovitije ilustrira to da je u posljednjoj godini socijalizma u Hrvatskoj izvršeno 38.500 pobačaja.

Može se reći da su neke stvari u socijalizmu bile dobre. Obično se iz današnje perspektive hvali tadašnja sigurnost radnoga mjesta, prilično kvalitetno zdravstvo, velik broj vrtića i masovna izgradnja stanova, ali u tome je mogao uživati samo manji dio stanovništva. Gledajući u cjelini, komunizam je ipak pridonio kulturi smrti. Umjesto poticanja na ulazak u brak, već u doba komunizma u društvu je sve više jačao liberalni individualizam, koji je obitelj označavao kao izvor nazadnih patrijarhalnih ideja, što se posebice dobro može pratiti na osnovi ideja feminističkog pokreta, koji je u Hrvatskoj ojačao potkraj 80-ih godina.

Stvaranje samostalne Hrvatske nije uspjelo zaustaviti trendove koji su započeli još 1980-ih godina. Naprotiv, globalizacija je učinila Hrvatsku još osjetljivijom, a liberalne ideje otišle su toliko daleko da se obitelj sve manje smatrala poželjnim obrascem života. Na kraju, Hrvatska 1990-ih ulazi u negativni prirodni prirast, što zajedno s ekonomskim iseljavanjem dovodi u pitanje opstanak Hrvata kao naroda. Liberalne struje u tome ne vide nikakav problem. Naprotiv, one osuđuju nacionalne osjećaje i smatraju da je potrebno poticati stvaranje multikulturnog društva, čak i tamo gdje ga nije prije bilo, sve uz parolu slobodnoga protoka robe, ljudi i kapitala.

Većina političara i danas gleda na obitelj isključivo iz ekonomskog aspekta i vjeruje da određene ekonomske reforme mogu spasiti problem. Ne razumiju da je pitanje demografske obnove mnogo složenije. Budućnost obitelji danas postaje sasvim neizvjesna. U svijetu radikalnoga individualizma nema mjesta za obitelj jer su ljudi danas sve manje spremni na nesebično davanje i ulaganje u zapravo neizvjesnu budućnost. A društvo vođeno radikalnim individualizmom nema budućnosti. Zadnji čin tragedije zvane kultura smrti trenutno gledamo. Provodi ga liberalna individualistička ideologija u službi krupnoga kapitala koji ne želi ulagati u budućnost, već samo eksploatirati – kako ljude, tako i prirodna bogatstva. Europska civilizacija danas je u neku ruku izgubljena u vlastitom napretku. Europske države više ne znaju kako bi se postavile prema problemu potpunoga kolapsa obiteljske zajednice kao temelja društva. Sve je manje i djece. Stoga pomalo tragikomično djeluju kampanje u nekim zemljama koje bi trebale potaknuti mlade ljude na roditeljstvo. Tako je i u Danskoj nedavno pokrenuta kampanja koja je promovirala slogane „Učini to za Dansku!“ i „Učini to zbog mame!“. Naravno, kultura života ne može se potaknuti takvim kampanjama.