Eksplozija izopačenih boja

Bečki Leopold Museum, smješten unutar Museumsquartiera, za hladne se mjesece pripremio izložbom Opijenost bojom – remek-djela njemačkih ekspresionista (Farbenrausch – Meisterwerke des deutschen Expressionismus) na kojoj su većinom predstavljena djela iz Osthaus Museuma iz Hagena, grada u Sjevernoj Rajni–Vestfaliji, koji je svoju suradnju proširio i na Institut za kulturnu suradnju iz Tübingena. Djelima iz njemačkoga muzeja pridružena su i ona iz zbirke Leopold Museuma te privatnih zbirki. Osthaus Museum iz Hagena jest muzej koji čuva zbirku Karla Ernsta Osthausa, sina bankara i unuka industrijalca, velikog podupiratelja avangardnih strujanja prvih desetljeća prošloga stoljeća, kako u umjetnosti tako i u arhitekturi, osnivača hagenskog Folkwang Museuma. Kao svojevrsni uvod u cijelu izložbu, u prvoj dvorani prvoga podrumskog prostora u Leopold Museumu postavljena je sasvim prikladna, i upravo za ovu izložbu stvorena, instalacija Parallaxis, koju potpisuje multimedijski umjetnik Virgil Widrich rodom iz Salzburga, a svaki je posjetitelj, prije no što se uhvati ukoštac s ekspresivnom izložbom, može doživjeti tek u ležećem položaju.

Alexej von Jawlensky, Glava djevojke s crvenim turbanom i žutom kopčom (Barbarska princeza), 1912.

Što se pak same izložbe tiče, kroz pomno uređene dvorane kojima dominiraju nježne boje i Nietzscheovi citati ili tekstovi Ernsta Stadlera, njemačkog ekspresionističkog pjesnika, nižu se gotovo tematski i autorski poslagana djela njemačkih ekspresionista, bilo da je riječ o protagonistima drezdenske grupe Most, minhenske Plavi jahač ili o umjetnicima koji nisu formalno sudjelovali u aktivnostima tih umjetničkih skupina, ali su im po izričaju iznimno bliski. Među slikama, crtežima i grafikama, neka se djela prvi put pokazuju austrijskoj publici, neka su ključne točke pojedinih opusa, a neka i dan-danas, nešto više od stotinu godina otkako su nastala, zapanjuju radikalnim konceptom. Ta radikalna promjena u umjetnosti, kako ju je nazivao Herwarth Walden, još jedan od bitnih promotora avangardi ranoga dvadesetog stoljeća, očituje se u modernizmu izričaja, odmaku od ustaljenoga, novom likovnom jeziku ili novoj estetici. Vidljivi i manje vidljivi utjecaji umjetnika kasnoga devetnaestog i ranoga dvadesetog stoljeća poput Toulouse-Lautreca, Van Gogha i Gauguina, francuskih fovista ili Edvarda Muncha kroz prikazivanje unutrašnjih emocionalnih stanja, razbijanje referentnih i uporabu nemimetičkih boja, dekonstrukcija vanjskih i unutrašnjih prostora i miješanje kompozicija i rakursa postaju glavna odlika umjetnosti koja se u razdoblju do Prvoga svjetskog rata ističe kao prva prava avangarda. Štoviše, izložba Edvarda Muncha u bečkoj Albertini, otvorena do 24. siječnja, odlično se upotpunjuje s ovom u Leopoldovu muzeju.

Upravo je raznolikost kolorita u slikarstvu ekspresionista jedan od vodećih elemenata prikaza raznorodnih scena koje ekspresionisti sreću na putu od svojih atelijera do živih i pulsirajućih urbanih sklopova berlinskog Potsdamer Platza ili minhenskoga željezničkog kolodvora te prizora iz prirode kojih motivi ne nedostaju još unatrag nekoliko desetaka godina, poput Manetovih, Seuratovih, Cezanneovih kupačica ili scena travnatih okrepa... Scene s ulice, portreti i autoportreti, razni plesači i plesačice, razgovori ugodni, cirkuski akrobati, animalne scene ili apstraktne kompozicije u začetku samo pokazuju koliko je široki raspon tema kojima raspolažu ekspresionisti. U konačnici, objektivna realnost nikad kod ekspresionista nije imala šanse.

Kustosi bečke izložbe njemačkih ekspresionista Franz Smola i Ivan Ristić donijeli su nam djela ekspresionističkih umjetnika kao što su mostovci i njihov drezdenski krug kojemu pripadaju Ernst Ludwig Kirchner, Karl Schmidt-Rottluff, Erich Heckel, Emil Nolde, Max Pechstein, Otto Mueller, Conrad Felixmüller ili plavih jahača kao što su Franz Marc, August Macke, Alexej von Jawlensky i Gabriele Münter. Neki autori poput Kandinskog ili Kleea nedostaju u nešto većem obujmu ili ih uopće nema, a izložba se dotiče i nekih umjetnika koji nisu strogo ekspresivni u dubljem umjetničkom promišljanju, već zadiru u međuratno razdoblje Nove stvarnosti, puta prema konkretnoj apstrakciji ili Bauhausu, kao što su Max Beckmann s grafičkom mapom Berliner Reise od deset listova ili Lyonel Feininger sa slikom Gaberndorf I iz 1921. Christian Rohlfs još je jedan umjetnik koji je u većem dijelu svoga kasnijeg opusa ekspresionist, velik je broj njegovih djela u hagenskom muzeju pa tako i na ovoj izložbi. Njegovi su koloristički eksperimenti korak više u nikad dovršenoj kompoziciji ekspresionizma Europe, a i sam je neko vrijeme bio pod izravnim Osthausovim patronatom.

Možda je ključna slika ovog postava za razumijevanje ekspresionizma Kirchnerova Umjetnici u razgovoru iz 1913. Ona nam pokazuje sve mijene koje su se dogodile u izričaju umjetnika: drukčija uporaba boje i netipične kompozicije, poremećeni planova koji se miješaju i izvanstandardni modeli koji prevladavaju slikom te oslobađanje od akademske tradicije, koje će pustiti korijenje u svim dijelovima Europe.

Posebnu priču na izložbi pričaju grafike, koje su izložene u nemalom broju. Od Kirchnerovih Uličnih scena, Puta sa stablima Schmidt-Rottluffa i Četiri žene Christiana Rohlfsa do Heckelove Dvije žene na plaži, Felixmüllerova Autoportreta s aktom ili već spomenute Beckmannove mape, može se zapaziti nekoliko tragova utjecaja koji sežu od Munchovih grafika (vidi u Albertini!) do nadahnuća tradicionalnim, folklornim, primitivnim ili izvaneuropskim. I u samoj tehnici izrade grafika, mahom drvoreza i litografija, ekspresionistički se umjetnici ne boje vidljivosti materijala, drvene ili kamene matrice, kojih nesavršenosti namjerno ostavljaju, čak ih naglašavaju.

Poznata je epizoda iz kulturne povijesti prve polovine prošloga stoljeća, kada se među inim umjetnostima koje nacisti proglašavaju izopačenima navodi i tzv. Entartete Kunst, kojoj su vlasti namijenile svojevrsnu kontrapropagandu na minhenskoj izložbi od srpnja do studenog 1937. Nijedna umjetnost, ma koliko drukčija bila, nije uspjela prebroditi tu kulturnu i civilizacijsku nepravdu kao što je to uspjelo ekspresionizmu. U vrijeme nacizma putujuća je izložba tzv. izopačene umjetnosti, zanimljivo, gostovala i u Beču. Sadašnja bečka izložba mogla bi se na neki način nazvati njezinim kontrapunktom, barem s kulturno-sociološkog gledišta. Čelnici kulturnih institucija uključenih u realizaciju ove izložbe, Tayfun Belgin iz Hagena i Otto Letze iz Tübingena, odlično poentiraju kada tvrde da su umjetnička događanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće označila točku kulminacije koja je odredila i našu sadašnjost.