Drama neutažene seksualnosti

Drama Dom Bernarde Albe, napisana 1936, u godini Lorcine smrti, u mnogočemu je najava novog, i za žene liberalnijega doba, koje će doći s Drugim svjetskim ratom. Ne svjedoči samo o posljedicama patrijarhalnoga života španjolskog sela, nego govori o obitelji bez muškaraca i represiji kao trajnom stanju u sredini gdje su životi žena određeni strogim kulturnim i društvenim tabuima.

Premda se događa u Andaluziji u 19. stoljeću, ni naše doba, iako hedonističko, nije pošteđeno tih posljedica. Potvrđuje to i uprizorenje drame, premijerno izvedene 7. prosinca na pozornici zadarskoga HNK-a, u režiji Dražena Ferenčine.

Jasna Ančić u ulozi Bernarde Albe dominira predstavom  / Snimio Željko Karavida

Riječ je o egzistencijalnoj drami u kući udovice Bernarde, koja se nalazi u seoskoj i patrijarhalnoj sredini, gdje se sve vrti oko seksualnih, emocionalno nerealiziranih i frustriranih žena, koje skrivene iza visokih kućnih zidova beznadno sputavaju svoje erotske želje. Osim staleške oholosti uzrok je i žalovanje za preminulim mužem i ocem, koje prema tradiciji u Bernardinoj kući traje osam godina. Za vrijeme žalovanja ona nadzire žudnju svojih pet neudanih kćeri u dobi od 20 do 39 godina i majku od 80 godina.

Zbog toga u kući, „u koju ni vjetar s ulice ne smije ući“, vlada ljubomora i nadmetanje među sestrama, koje kulminira kada najstarija i najbogatija Angustia, sestra po majci, bude zaručena za nevidljivoga Pepea el Romera, u kojega se, erotski neutažene i izolirane, zaljube i ostale sestre.  

Kako Lorcin tekst nema dramsku strukturu, koja bi zaokupila i u napetosti dugo držala današnju publiku, Ferenčina traži i pronalazi iskonsko; prožima poetično i erotsko, stilizirani, znakovni i simbolični teatar. Tiktakanje sata, lavež psa, njisak konja, čaša i naranča kojima miluju svoja tijela, ne samo da ilustriraju život kćeri unutar četiri zida nego i najavljuju „oluju koja će iz soba pomesti ulicu“. Patrijarhalne stege i žuđeni vanjski život kulminiraju dramskim sukobima i dovode do tragičnih posljedica.

Ali sve bi to bilo malo za vizualno i dramski iznimnu predstavu da emocionalnim ispadima i dramskim silnicama redatelj ne kontrapunktira etno napjeve. Fantastični, gotovo kao iz snage zemlje i dubine smrti, andaluzijski, korzikanski, sardinijski i hrvatski otočki etnonapjevi (izbor Nebojše Lakića) arhetipskom muzičkom arhitektonikom nude slojevite, autentične i zapretane sadržaje dramske radnje, naglašavajući moć erosa i thanatosa.

Tomu itekako pridonosi scenski prostor (izvrsna scenografija Dinke Jeričević i funkcionalno svjetlo Ive Nižića), koji je više od prostora igre i mjesta dramske radnje. Polukružnica s uspravnim valjkom omotanim prozirnom gazom u sredini, u čijoj je unutrašnjosti krevet za erotske žudnje, naglašava i umnožava ne samo iskonsku snagu arhetipskoga nego i moć semantičkoga teatra, koji je u našem samozvanom inovativnom, modernom teatru bez mjere, pretenciozan i vulgariziran.

I koncizni kostimi Marije Šarić Ban – kontrasti crnih, sivih i bijelih tonova – među koje se na početku i na kraju umiješa zeleni, pobunjene i na kraju tragično umrle sestre Adele, upotpunjuju i vizualni dojam i sadržaj drame, koja s jedne strane pršti od erotske razuzdanosti, a s druge pati od društvenih tabua.

Redateljske zamisli glumački točno i kreativno slijede glumice predvođene dominantnom Jasnom Ančić u ulozi majčinski stroge i lomljive, ali također i seksualno nepotrošene Bernarde Albe. Tihana Lazović (Adela), Žana Bumber (Martirija), Helena Kalinić (Angustia), Mia Zara Burčul (Magdalena), Lucija Matković (Amelija), Anđela Ćurković-Petković (sluškinja Poncija) i Sanja Petrovski (majka Maria Josefa), slijedile su, ne uvijek i kreativno, ideju predstave i bogate sadržaje drame. 

Pronašavši pravi odnos sadržaja drame i točne dramske poticaje Ferenčina je od ekspresivne glazbe, izvrsne scenografije, glumačkih: tijela, pokreta i mimike, izrežirao predstavu impresivne likovnosti i snažne simbolike te davno doba sučelio suvremenoj agresivnoj erotskoj sputanosti.