Čovjek mnogih talenata

U četvrtak, 26. studenoga, u velikoj dvorani Matice hrvatske održan je susret s akademikom, pjesnikom, piscem i feljtonistom Lukom Paljetkom. Osvrt na gotovo pet desetljeća iznimno plodne književne djelatnosti majstora pisane i izgovorene riječi obogaćen je izabranim pjesmama u autorovoj interpretaciji, a dodatni obol prigodi dao je mladi klasični gitarist Krešimir Bedek, koji je glazbenom uvertirom i dvostrukim intermezzom zaslužio gromoglasan pljesak prisutnih.

U uvodnoj riječi predsjednika Matice hrvatske akademika Stjepana Damjanovića Luko Paljetak karakteriziran je kao čovjek mnogobrojnih talenata, čiji je kulturno-umjetnički rad uvelike oplemenio sveukupnu djelatnost Matice hrvatske, osobito njezina dubrovačkog ogranka.

U osvrtu na književni opus Luke Paljetka akademik Tonko Maroević posebno je istaknuo njegovu erudiciju i izniman senzibilitet, zahvaljujući kojemu je Paljetak uspio „oživiti mrtve rukavce poezije“. Definirajući Paljetkov talent kao rijedak spoj gundulićevskog i držićevskog jezičnog majstorstva, sretan spoj dijalogičnosti i dinamike, Maroević u Paljetku vidi autora koji svoje dijelo pročišćava mentalnom disciplinom, uz istodobnu stalnu promjenu izričaja.

Osvrćući se na svoju prvu zbirku poezije (Nečastivi iz ruže, 1968), Luko Paljetak prisjetio se početaka i formativnih godina, neraskidivo povezanih sa svojom kulturnom djelatnošću u Matici hrvatskoj i angažmanom u Društvu hrvatskih književnika. Oslonjen – prema vlastitim riječima – na međuovisnost nevinosti i iskustva, koncept nadahnut zbirkama Williama Blakea, Luko Paljetak svoje prve radove naziva „diverzijom“ i svojevrsnim anakronizmom unutar književno-pjesničke scene šezdesetih godina, zainteresirane za druge teme i motive. Paljetak pritom skromno naglašava kako je njegov uspjeh ostvaren uz veliku pomoć tadašnjeg urednika časopisa Telegram Slavka Mihalića, zbog čije su svesrdne pomoći njegovi prvi radovi brzo našli put do književne publike.

Akademik Ante Stamać naglasio je kako su Paljetkovi književni počeci koincidirali s njegovim znanstvenim radom na Filozofskom fakultetu u Zadru i angažmanom u radu zadarskoga lutkarskog kazališta, koje je vrhunac doživjelo upravo potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Stamać Paljetka naziva „predestiniranim za poeziju slobodnog govora“, pri čemu smatra da stega pisane riječi nimalo ne umanjuje raskoš Paljetkova pjesničkog dara. U strukturi Paljetkove poezije akademik Stamać nalazi jasne odjeke iskustava stečenih u lutkarskom kazalištu, a Paljetka svrstava rame uz rame s Antunom Brankom Šimićem, Jurom Kaštelanom i Slavkom Mihalićem, neospornim velikanima hrvatskog pjesništva.

Završni segment skupa u potpunosti je pripao Luki Paljetku, koji je interpretacijom svojih stihova poveo prisutne na višedesetljetno putovanje kroz vlastite misli i osjećaje, pritom kratko objasnivši kako je odgovore o njegovu promišljanju najjednostavnije pronaći upravo u njegovim knjigama. Spojivši intelektualnu zrelost i mladenački senzibilitet, Luko Paljetak pjesmama objavljenim u novijim zbirkama (Godišnje doba dana, Razlozi za nepovjerenje u sustav obrane od tuče, Tisuću šiba preko usta) još jednom demonstrira snagu svojeg izražaja, dokazujući da laskave usporedbe s najvećim hrvatskim bardovima, koje su akademici Maroević i Stamać povukli tijekom susreta, imaju čvrste temelje.