Blagdani za zaborav

Pravilnim ritmom realizirajući jedan omnibus svake tri godine, producentska kuća Propeler film nedavno je u redovitu distribuciju, nakon svojevrsne svečane premijere posljednje večeri 13. zagrebačkog filmskog festivala, pustila treći dio serijala Zagrebačke priče. Projekt koji je 2009. pokrenut u svrhu osnivanja Zagrebačkoga filmskog fonda za cjelovečernji igrani film, fonda o kojem se već dugo više uopće i ne govori, nastavlja trend pada kakvoće zamjetan i u prethodnom omnibusu, trend snimanja sve slabijih kratkih filmova koji ne funkcioniraju ni kao zasebna djela, ni kao makar formalno tematski povezane cjeline. Pravilnije je reći cjeline sa tek zadanim, ali ne i obrađenim temama, jer je među kratkim filmovima u trećem omnibusu vrlo teško pa i nemoguće pronaći neke izvedbene i kvalitativne poveznice, makar one tematske formalno bile naznačene u međunaslovima filmova.

Kadar iz filma Dan otpora Ivana Salaja

Zagrebačke priče vol. 3, koje objedinjavaju kratke filmove šestero već znanih i u manjoj ili većoj mjeri dokazanih autora, zbog čega njihova skromna kakvoća još više bode oči, tako su službeno osovljene oko teme Praznici / Blagdani, baš kao što su prve i najuspjelije obrađivale temu zagrebačkih kvartova, a druge i sasvim solidne temu ljubavi. No tijekom gledanja filma i nakon njegove odjavne špice teško je reći koji se film manje drži zadane teme, jer je priče nekih vrlo teško pa i nemoguće povezati i s vlastitim naslovima, većina se svodi tek na suvislije ili manje suvisle krokije potencijalno intrigantnih i zanimljivih obiteljskih i inih humornih drama. U redateljskom smislu tek tri zadovoljavaju ne osobito visoke standarde, a k tome bi se većina mogla odigravati u bilo kojem gradu, ne samo niti nužno u Zagrebu, što je bio problem i kod prethodnih omnibusa.

Cjelinu otvara priča Dan otpora scenarista i redatelja Ivana Salaja, autora izvrsnoga debitantskog srednjometražnog ostvarenja Vidimo se, koja se odvija na Međunarodni praznik rada 1. svibnja, a otpor iz naslova odnosi se na krilaticu radničkih prosvjeda na kojima se umjesto na dan odmora poziva na otpor. I to je jedina veza tog kratkog filma s vlastitim naslovom, jer riječ je o adaptaciji kratke priče Roberta Perišića Nema boga u Susedgradu, čiji su protagonisti dvojica lakomislenih i neodgovornih studenata koji odluče posjetiti oženjenoga starog prijatelja koji je nedavno postao otac. Inicijalno zamišljena kao kombinacija komedije karaktera, situacije i zabune, ova crno-bijelom fotografijom realizirana storija pati od posvemašnje neduhovitosti, u tom je smislu i iritantna u traljavim pokušajima kreiranja pomaknutih i barem koliko-toliko zabavnih situacija, jer su protagonisti prizemni, neinteligentni i odbojni, sporedni likovi čudaci te baš kao i glavni karikature, situacije neuvjerljive, nategnute i bez komičnoga potencijala, a zabuna proistječe iz navedenih osobina protagonista, pa ne samo da nije duhovita, nego nameće pitanje kakav je uopće smisao onoga što se gleda, i po kojim je kriterijima baš ona odabrana između čak sedamdeset scenarija pristiglih na natječaj.

Iako je u pravilu svaki sljedeći segment omnibusa kvalitetniji od prethodnoga, to se kod drugog filma Praznik demokracije scenarista Natka Jurdane i redatelja Petra Oreškovića još ne vidi. Posrijedi je, naime, nedovoljno osmišljena, zbrkana i još konfuznije režirana više društvena, a manje politička satira, koja se odvija u realnom vremenu potkraj glasanja na izborni dan, a koju opet napučuju čudaci te karikaturalno pomaknuti frustrirani mizantropi i egoisti, konkretno četvero ljudi na glasačkom mjestu i stari birač koji će im najprije izazivanjem nereda, a potom i smrću „zagorčati dan“. U skladu s porastom kakvoće, Goranova ulica Matije Vukšića koja se odvija na blagdan Velike Gospe dramaturški je i izvedbeno suvisla, solidno režirana, ali i površna i trivijalna priča o početku prijateljstva dobrodušne klinke i njezina vršnjaka u invalidskim kolicima. Temom možda najintrigantnija, ali zbog dobrano kovencionalne izvedbe i nedostatka sluha (dijelom i vremena) za suptilnosti i slojevitije profiliranje protagonistica ipak tek osrednja priča, jest ona Vlatke Vorkapić Na Tri kralja. Judita Franković dosta solidno, ali i pomalo suzdržano tumači kćer koja nakon dugo godina stiže u posjet majci (Ksenija Marinković) koja ju je, kako ćemo postupno doznati, u djetinjstvu za novac podvodila muškarcima koji su dolazili u njihov stan. Kompleksnost odnosa majke i kćeri pametno je više sugerirana nego jasno predočena, gledatelj postupno otkriva sve tjeskobnije detalje, a naposljetku i darovi koje je kći donijela dobivaju drukčije i sve mučnije značenje.

Najuspjeliji je segment omnibusa film Orah Danila Šerbedžije, vrlo dobro režirana, efektno ugođajna i na minimalističku glumu Živka Anočića oslonjena priča o mladiću kojeg iz jednolične svakodnevice iznenada izbaci majčina smrt i potreba za sređivanjem ostavštine. Mogućnost dodatnih interpretacija ostavlja detalj na kraju, scena u kojoj se protagonist nakon odrađenih svih obveza osmjehne šećući perivojem, a taj osmijeh gledatelju nameće neka pitanja. Naposljetku, u zgodno zamišljenoj, ali ne i dokraja razrađenoj karverovskoj slice of life priči Munja scenaristice Jasne Žmak i redatelja Radislava Jovanova Gonza, pratimo mladi par (Jelena Lopatić i Jerko Marčić) koji i za Prvi svibnja mora raditi, a kad njemu ukradu njihovo jedino prijevozno sredstvo, bicikl, u pomoć će im neočekivano priskočiti susjed udovac (Mate Gulin). Omnibus tako zaključuje jednostavna i nepretenciozna, ali humana i topla svakodnevna priča o običnim ljudima i njihovim vrlinama.