Bič

Ima među ranim Tadijanovićevim pjesmama jedna koja je zasnovana na zanimljivoj anegdoti. Lirski subjekt govori o tome kako u gostionici pije vino, a ispred njega zaustavlja se nekakav obijesni čovjek – za kojega on pretpostavlja da je pijani kočijaš – pa pucketa bičem, ne bi li ga uplašio. Pjesma završava pomalo zbunjenim pitanjem: Kad bi me i ošinuo bičem tim, što bih mu?

Takva pjesma danas ne bi mogla nastati, i to zato što više po krčmama ne bazaju pijani kočijaši, pa još i s bičem u ruci. Po gradovima se više ne kreću kola, konje gledamo u zoološkom vrtu, nema više ni ljudi kojima bi upravljanje zapregom bilo zanimanje i kruh svagdanji. A to je zanimanje nekada očigledno bilo prilično ugledno. Bez konjske zaprege savršeno se ništa nije moglo obaviti, pa je stoga bio važan i onaj tko je na toj zaprezi bio šef. I doista, mogli bismo se i ovako upitati: zašto je onaj kočijaš u pjesmi uopće ponio bič u krčmu? Zacijelo nije unaprijed bio namjerio da nekoga plaši, a isto tako nije se ni bojao da će mu taj bič tkogod ukrasti. Prema tome, ponio ga je kao znak svojega statusa, kao neku vrstu žezla: uz pomoć biča, on se pred gostima toga pajzla predstavio kao važan čovjek.

Danas stvari, naravno, stoje potpuno druk­čije. I sada, doduše, postoje konji, postoje čak i konjske zaprege – vidi se to na televiziji kad budu one tradicijske manifestacije – ali više nema bičeva. Konje, naime, danas više ne tuku, tek ako malko zdrmaju onim kajasima, da poškakljaju riđane po sapima, i to je sve. Ispada nekako kao da danas konji slušaju i bez biča.

A nekad se nije tako mislilo, ni kad je riječ o konjima, ni kad je riječ o kravama, svinjama ili ovcama. Zato su postojali različiti bičevi za razne životinje i nije bila mala stvar izraditi ih. Da kažem najprije kako je izgledao bič za konje. Imao je štap, dug oko metar i pol, dolje zadebljan, a gore tanak, na koji je bila privezana traka od nekoga jačeg materijala. Mogla je to biti i malo deblja špaga, ali obično se radilo o tankom i posebno obrađenom komadu kože, koji je bio dug otprilike koliko i držalo biča. U donjem dijelu on je imao male čvorove, ali koji put i kuglice olova, koje su bile još opakije, jer bi zbog njih konja više boljelo. Sve to nije bilo lako napraviti, pogotovo ako se uzme u obzir da su i štap i traka bili koji put ukrašeni, pa su se zato bičevi kupovali kod istoga majstora – zvanog sarač – kod kojega se kupovala i orma.

Postojali su i drukčiji bičevi, takozvani čobanski. Njihova je posebnost bila u tome što je držaljica bila mnogo kraća od savitljivoga dijela. Kruti dio biča bio je malo dulji od pola od metra i prilično debeo, ali je zato savitljivi dio – načinjen od čvrsto upredena konopca – bio dug i do četiri metra. Dok je kočijaški bič služio tomu da se njime tuče jedan konj, najviše dva, taj čobanski bio je namijenjen za upravljanje cijelim stadom, pa je zato morao moći dosegnuti i krave koje su se udaljile. Zato su slične bičeve imali i svinjari i ovčari.

Ne samo da su ih imali nego su se njima i ponosili, pa su priređivali i natjecanja, da se vidi tko bolje rukuje tim osnovnim čobanskim alatom. I doista, na Olimpijadi starih sportova u Brođancima i danas postoji disciplina zvana kandžijanje – što je zapravo pucanje bičem koji se još zove i kandžija – a za to je potreban poseban talent, pa zato ponekad amateri pobjeđuju profesionalce. Recimo, glumac Fabijan Šovagović više se puta penjao na pobjedničko postolje.

Da je bič bio važna stvar i da je samo pridonosio ugledu onih koji su ga držali u ruci, vidi se i po tome što su se djeca tada igrala kočijaša. Ubrala bi negdje nekakvu šibu, na tu bi šibu privezala komad špage i na njemu načinila čvorove, a onda bi jurila naokolo jašući na kakvu štapu i zamišljajući da je pod njima konj.

No to se onda promijenilo i bič je brzo nestao iz uporabe, a i iz dječjih igara. Meni se čini da je sve moralo opet nekako početi od konja, koji su svojedobno bili glavne radne životinje. Jer, evo što se zbilo: konje su s vremenom zamijenili strojevi, i u gradu i na selu. A ono konja što je preostalo promijenilo je status u ljudskome svijetu: sad su se pretvorili u kućne ljubimce. Prije, dok su konji radili, trebalo ih je poticati, a ponekad i prisiljavati da povuku jače: tomu je služio bič. A sad, kad konji služe tome da ih gledamo, da na njima jašemo, ili da se njima razmećemo na onim tradicijskim skupovima, kakva bi smisla imalo tući ih? I kakva bi razloga mogao čovjek za to imati?

To se onda nekako proširilo i na ostale životinje. Između ostaloga i zato što se promijenio i način njihova uzgoja: krave se, recimo, sad drže u boksovima i ondje hrane, ne tjeraju se više na pašu, pa nije potreban ni bič da ih putem disciplinira. Isto je i sa svinjama i s ostalim blagom. Ali ja nekako mislim da se ne radi samo o tome: prije će biti da se i sam naš senzibilitet promijenio, pa da smo uvidjeli kako od batina općenito nema neke velike sreće, te smo od njih odustali. Ili, ako hoćete ovako: kao što smo prestali tući djecu, tako smo prestali tući i životinje.

Da je uistinu tako, nastojat ću pokazati uz pomoć još jednoga primjera iz hrvatske književnosti. Glavni je junak Krležina romana Na rubu pameti stanoviti pedesetogodišnji pravnik koji se u jednom času – nije sad važno zašto – pobuni protiv konvencija po kojima funkcionira bolje društvo. Upada on u niz sukoba, i tada mu bivši prijatelji dobace kako bi ga trebalo išibati korbačem za pse. Suvremeni će čitatelj nad tim pasusom začuđeno zastati kad shvati da su jadne cucke nekada tukli korbačima – to je osobita vrsta kožnog biča – i da je to bilo posve uobičajeno. Ako je brzoplet, zaključit će da su naši preci bili barbari, a ako je malo oprezniji, uvidjet će kako se mora osobito potruditi da razumije Krležin roman, jer njegova se radnja zbiva u svijetu posve različitu od našega.

Razlika se vidi između ostaloga i po tome što u našem svijetu više nema bičeva. Ili, točnije, što ljudi više bičevima ne tuku životinje, nego samo jedni druge, uz obostrani pristanak i u osobitim situacijama. Tko hoće, može to uzeti kao dokaz naše visoke kulture.