Život iz donjeg rakursa

Novootvorena izložba Alena Kasumovića u zagrebačkom Studentskom centru (Caffe &TD) donosi nam seriju fotografija pod naslovom Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive. Izloženi snimci samo su dio većega ciklusa koji je na izložbi predstavljen knjigom istog naslova. Tako posjetitelji imaju priliku, uz izabrane, uvećane, fotografije na zidu, prolistati i knjigu u kojoj je autor, i opet nizom fotografija, dokumentirao svoju dnevnu rutinu.

Fotografije Alena Kasumovića prikazuju intimnu svakodnevicu

Crno-bijeli snimci na zidovima, upareni u diptihe, prikazuju različite životne prostore u kojima umjetnik obitava – hodnike Likovne akademije koju pohađa, prostor doma u Cvjetnom naselju gdje živi za vrijeme studija i prostorije obiteljske kuće s ukućanima. Postavljajući tako različite prostore naknadno u odnos diptiha, autor na određen način ponovo propituje sadržaj jednom već promišljenog i snimljenog. Ostvaruje tako određen kontrapunkt između privatnog i javnog, osobnog i stranog, poznatog i bliskog i onog dalekog i nepoznatog. Fotografije obiteljskih prizora susreću se ovdje sa snimcima javnoga prostora, što predstavljenom ciklusu daje još jedan dodatni, emotivno obojen, sloj značenja. Suprotstavljena javnom prostoru, obiteljska intima djeluje još intimnije i toplije.

Sam naslov izložbe Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive odnosi se na specifični kontekst u kojem se autor nalazi dok okom fotoaparata bilježi svijet oko sebe. Pogođen invaliditetom, umjetnik je, naime, osuđen na život u invalidskim kolicima i, samim time, na promatranje iz neuobičajene i, prije svega, fiksne perspektive. Predstavljeni fotografski ciklus svjedoči o tome. Kasumović snima prostore koji mu se sami od sebe nameću – prostore svakodnevice. Ono što bilježenje umjetnikove dnevne rutine čini neobičnim upravo je spomenuta jedinstvena perspektiva iz koje on zahvaća svijet. Kamera ovdje snima iz stalno istog rakursa. Posljedica toga, na tehničkoj razini, česti su, po vertikali odrezani kadrovi, koji nam vjerno prenose autorovu životnu perspektivu. On dokumentira svijet iz razine svoga oka. Istodobno, Alen Kasumović nadrasta ograničenja za koja bismo pretpostavili da izlaze iz tako fiksne točke gledišta pretvarajući je u moćan alat svog režijskog postupka. Već spomenuti odrezani kadrovi dobivaju snažan retorički naboj i hvataju pažnju gledatelja na neočekivanom detalju, a prostor kraćen u visini dobiva na dubini. Kasumović, naime, bilježi prostor kroz slojevitost planova prodirući tako u njegovu dubinu. Bilo da je riječ o snimku kolega u hodniku, autoportretu ili čak snimku kroz otvorena vrata, gdje očigledno pokušava uhvatiti ono nešto u dubini prostora, njegov je objektiv uvijek izoštren za sve slojeve svakodnevice.