Vješta filmska potjera

Podatak da je američki film Bus 657 britanskoga redatelja Scotta Manna u državi nastanka dostupan tek u ograničenoj kinodistribuciji i izravno na videu zacijelo je pokazatelj njegova sužena tržišnoga opsega i kvalitativne percepcije. Drugi je to uradak Scotta Manna i žanrovski je odrediv kao kriminalistički triler, stilski, sadržajno i kontekstom vrlo postmodernističkoga predznaka. Scenaristički predložak o zaposleniku kasina (Jeffrey Dean Morgan) koji se uključuje u pripremu pljačke radnoga mjesta da bi priskrbio novac potreban za operaciju teško bolesne kćeri potpisali su Stephen Cyrus Sepher i Max Adams. No kako pljačka krene krivo, prijestupnici upadnu u lokalni autobus linije 657, zatoče putnike i pod neprestanim nadzorom policije, ali i mafijaša koje su opljačkali, putuju prema Teksasu. Takva narativna struktura početno se teško može doimati više nego arhetipskom, a svojevrsni postmoderni koktel zasigurno podsjeća na odslike filmova poput Oceanovih jedanaest (Stevena Soderbergha, 2001) i Brzina (Jan De Bont, 1994). Ipak, za razliku od visokoproračunskoga blještavila tih ostvarenja, razmjerno skroman proračun Busa 657 kao i redateljski stav Scotta Manna u nadgradnji predloška pridonijeli su znatno prljavijoj slici svijeta koji okružuje i uvjetuje samu priču i središnje likove.

Jeffrey Dean Morgan dojmljivo glumi lik sa ruba zakona

Kriminalno djelovanje vlasnika kasina nadimkom Pope (Robert De Niro), kao i njemu podčinjenih, daleko je i od natruha zakonskog, skupina pljačkaša sastavljena je od protagonista čije je zaleđe ipak etičko, psihopatski usmjerenoga Coxa (Dave Bautista) i njegovih prijatelja od kojih jedan pobjegne tijekom pljačke (Tyson Sullivan), a drugi je teško ranjen (Stephen Cyrus Sepher), dok se policajci razgranavaju od moralne pozornice (Gina Carano) do detektiva (Mark-Paul Gosselaar) zapravo plaćenika vlasnika kasina. Strelovitost neočekivanih obrata u zapletu, neprestana kinetičnost nakon otmice autobusa, nekolicina flešbekova kao kontrapunktalno elaboriranje iznenadnih zbivanja uz punopravno pročišćenje protagonista, njegovu revalorizaciju, ali i svojevrsno moralno obraćenje vlasnika kasina otponac su sagledavanja okosnice ovoga filma. Okosnice koja je obogaćena i punopravnim sudjelovanjem niza sporednih likova, od kojih i naizgled ovlašno okarakterizirani putnici i vozač otetoga autobusa postaju važni u etičkome i humanome sagledavanju protagonistova iskupljenja. Raspon od izvanzakonskoga djelovanja do humane perspektive prema pojedincu koji se našao u kriminalnom činu ne bi li spasio bolesnu kćer podiže cjelinu filma od početno arhetipske do višeslojne u raščlanjivanju moralnih pitanja njegovih postupaka, snažnom rasponu emotivnosti koji lavira od zgroženosti zbog djelovanja antagonista do empatije emocionalnoga predznaka, ali i rijetko patetična zbog obiteljske drame. U takvim se postavkama tek, nasreću, kratak segment upletanja pripadnika postrojbe specijalaca u pokušaj zaustavljanja autobusa može sagledati odveć manirističkim odrazom niza akcijskih trilera, a ni protagonistova vojna prošlost nije bila nužna. Dakako, nije posrijedi nepogrešivo ostvarenje. Ponegdje zapažamo nedostatak narativne logike u samim strukturalnim postavkama, no ona se nadoknađuje upravo zbog zadanoga protagonistova cilja i postaje zamalo neprimjetnom zbog dinamike zbivanja.

Montažer Robert Dalva omogućio je ravnomjerno usuglašavanje strukture i zavidnoga ritma Busa 657, a slikovnost je filmske fotografije Brandona Coxa uspješna u predočavanju rubnoga svijeta u kojem opstoje i djeluju likovi. Neću nimalo pogriješiti ustvrdim li da je Scott Mann redateljskom izvedbom pokazao da je više nego vješt filmski stvaralac, barem u sagledavanju žanrovske građe. Sposoban s lakoćom mijenjati ugođaje, učinkovit u gradaciji filmskoga ritma i odražavanju slojevitoga konteksta egzistencije protagonista, Mann naznačuje i autorske potencijale, odnosno izgradnju samosvojnoga stila i svjetonazora.

U raskošnome glumačkome postavu, karizmatični se Robert De Niro usuglasio u nadgradnji mafijaških likova u filmovima Nedodirljivi (Brian De Palma, 1987) ili Dobri momci (Martin Scorsese, 1990), dok je njegov profesionalni kredo poput restrukturiranja sličnoga u filmu Vrućina (Michael Mann, 1995). Superiorno tumačeći antagonista koji naposljetku postaje razmjerno etički usmjerenim postao je sjajna protuteža izvanrednom Jeffreyju Deanu Morganu kao središnjem liku. Morgan nenametljivo vlada unutarfilmskim prostorom, mimikom i gestama bez ikakva pretjerivanja dojmljivo ostvaruje lik na rubu zakona. Uspješna ostvarenja tih dvaju glumaca podcrtana su i eksplicitnijim glumačkim iskazom Davea Bautiste te Morrisa Chestnuta kao amoralnoga pobočnika vlasnika kasina sklona pretjeranoj uporabi nasilja. Pritom ne treba zanemariti Ginu Carano u liku policijske pozornice kojoj je očuvanje egzistencije zatočenih putnika ili pak protagonistove kćeri važnije od naputaka nadređenih predstavnika institucije.

Na razmeđu nasljeđa klasičnoga američkoga filma, njegovih modernističkih otklona i suvremenih težnji, film Bus 657, usprkos rubnom položaju u američkoj kinematografiji i vrlo suzdržanim kritičkim osvrtima, čini se vrlo promišljenim ostvarenjem i u žanrovskom i u kontekstualnome smislu. Usudio bih se ustvrditi da će mu vrijednost zasigurno rasti bude li Scott Mann uspješan u sljedećim ostvarenjima.