Virtuozni Aleksej Volodin

Prije nešto više od tri godine, zagrebačka publika upoznala je virtuozno muziciranje ruskog pijanista Alekseja Volodina, koji je tada u Lisinskom nastupio uz Beogradsku filharmoniju. U subotu, 21. studenoga, Volodin se ponovno pojavio na pozornici zagrebačke dvorane, ovaj put uz pratnju jednog od slavnih orkestara iz glavnoga njemačkog grada – Berlinskog simfonijskog orkestra. Orkestrom je ravnao njegov dugogodišnji šef dirigent, izraelski dirigent i skladatelj Lior Shambadal, a program koncerta naslovljena Beethoven iz Berlina sastojao se od dvaju kapitalnih djela Beethovenova takozvanoga herojskog opusa, jednog koncerta i jedne simfonije, oboje u herojskom tonalitetu Es-dura – bio je to Peti koncert za klavir i orkestar, op. 73, poznat i kao Carski koncert te Treća simfonija, op. 55, Eroica.

Aleksej Volodin u tumačenju Beethovenova Carskog koncerta  / Snimio Tugomir Hrabrić

Aleksej Volodin svoju je dionicu izveo s dojmljivom lakoćom, a u njegovu muziciranju na jedinstven način povezuju se snaga, tehnička izvrsnost, ali i finoća tonskog oblikovanja i toplina ekspresije – sve u službi poetske, duboke i proživljene interpretacije djela. Virtuozitet njegove izvedbe ni na trenutak ne umanjuje brigu za tonsko oblikovanje, fraziranje i osjećanja glazbenog sadržaja. Besprijekorna artikulacija odlikovala je Volodinovu izvedbu u svakom trenutku, pa i u najbržim pasažama. Snaga i angažman kojima stvara glazbu nikada ne prelaze u grubost, a njegov kristalni ton, nevjerojatno lijepe boje u pianissimu, podsjećao je na najfiniju, nebesku muzičku kutiju.

Orkestar je svirao oblikujući snažne karaktere, a posebno dobro bilo je njihovo izlaganje drugoga stavka: maestro je uzeo široki Adagio unutar kojega je svaka fraza donesena i ispjevana bez imalo žurbe i dopušteno joj je da odzvoni. Maestro Lior Shambadal odaje dojam da je čvrste ruke, a orkestar ga slijedi, što je bilo vidljivo i u tome kako je pazio da nikada jačinom zvuka ne naruši čujnost solista, a to je s orkestrom postizao čak i u trenucima kada je Volodin svirao posve tiho.

Jedine zamjerke orkestru mogli bismo naći u ponekim nespretnim odgovorima na Volodinove fraze, kada nisu mogli uskladiti tempo s pijanistom, kao i nečisto sviranje oboa, koje su u nekoliko navrata odudarale u intonaciji i svirale resko.

Završni akord Beethovenova koncerta, nakon briljantnoga, rasplesanog posljednjeg stavka, publika je dočekala burnim pljeskom, a raspoloženi Volodin nije ostao dužan; izveo je čak dva dodatka, Chopinovu Mazurku u ­f-molu, op. 7, br. 3 te Scherzo, op. 12, br. 10 Sergeja Prokofjeva.

Izvedba Beethovenove Eroice protekla je uredno, no ipak nismo se mogli oteti dojmu da je djelo izvedeno pomalo rutinski, da je nedostajalo napetosti na pozornici, posebno u drugom stavku, posmrtnom maršu, u kojem nije lako zadržati koherentnost dramatskoga luka. U brzim stavcima to je bilo manje zamjetno, jer je maestro Shambadal s orkestrom snažno oblikovao akcente i geste, a u trećem stavku, Scherzu, i lijepe kontraste – iako je i njima nedostajalo vatre. Tehnički zadovoljavajuća izvedba nije polučila i uspjeh na razini interpretacije, a to je potvrdila i publika, koja je djelovala nedodirnuta inače dramatičnom i snažnom Beethovenovom glazbom.

Nakon višestrukoga pozivanja dirigenta na naklon, maestro Shambadal je Berlinski simfonijski orkestar poveo u energični dodatak, uvertiru Mozartovu Figarovu piru.