U znaku Machieda

Otkrivanje lica i naličja – književnosti, književnika, književnoga i teorijskoga teksta – čine niti ilustriranoga časopisa 15 dana. Tko u potrazi za začahurenim, gotovo konceptualnim izrazima, no jasnima u opisu suvremenog i povijesnog realiteta, želi naći nit vodilju ovoga časopisa, treba se prepustiti misli, ali i ruci urednika i autora koji vode i pišu ove stranice. Ovoga na njima se susreću Shakespeare i Foucault, Višnja Machiedo i G. B. Marino ili E. T. W. Hoffmann i Philippe Claudel. I svi uspijevaju začuditi.

Nino Raspudić u zanimljivom intervjuu predstavlja akademika Mladena Machieda u ponešto drukčijem tonu. Plodni književnik i prevoditelj dobitnik je mnogih nagrada za poeziju i prijevod, uglavnom u Italiji, osnivač je nagrade koja nosi ime njegove supruge, vrsne prevoditeljice Višnje Machiedo te dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim što je veliki ljubitelj fotografije i filma, časopis nam otkiva i njegov ludički ciklus kolaža naslovljenih Kontrasti, ali i sjajne primjere tzv. grafičke poezije (grafizama/letrizama) koji su nastali 70-ih godina 20. stoljeća. Sam će Machiedo komentirati kako ih nije nikada tiskao u knjižici jer su „u očima čistunaca škodili mojoj ustrajnijoj ‘linearnijoj’ poeziji“. Takvo drugo lice književnika i književnosti prisutno je i u teorijskom tekstu Mladena Engelsfelda, samo u obliku drugosti. Autor se poslužio pojmom heterotopije Michela Foucaulta kako bi opisao neimenovani grad, grad koji se sastoji od nekoliko prostornih površina s naoko nespojivim značajkama koji Shakespeare spominje u komediji Na tri kralja. Tako zaključuje Engelsfeld da je neimenovani grad u Iliriji heterotopija od osam (ili više) gradova jukstaponiranih u jedan grad: London i Dubrovnik, Zadar i Senj, Split i Pula, Korčula i Šibenik.

Otimatelji rečenica (ili kako su moju obitelj rastjerali vjetrovi) vješta je i dosjetljiva kratka priča u kojoj se autor Igor Rajki poigrava jezičnim registrom i s pomoću poznatih jezičnih formula propitkuje ustaljene izvanjezične obrasce – obiteljsko-prijateljsko-ljubavne odnose. Gradi iz vizure lika dječaka svojevrsnu tablicu nazivlja vjetrova, tako se pojavljuju: blesavac, škakljavac ili striptizator koji obrće gaćice na konopcima za sušenje, kako bi prikazao promjenjivost i nestalnost ljudske (ne)komunikacije. Na sličnom je jezično-zaigranom tragu i lipogramatski roman (pisan bez samoglasnika e) pod naslovom Ispario Georgea Pereca, koje uz djela Michela Houellebecqa i Philippea Claudela, u „galskom triptihu“ opisuje Neven Vulić. U taj se niz otkivanja spomenutoga lica i naličja uklapa i tekst Marcela Bačića, koji dekonstruira alter ego književnika romantizma E. T. W. Hoffmanna u liku kapelnika Johannesa Kreislera te sam položaj umjetnika pa tako Hoffmann u djelima „ironizira solidnog građanina pod čijom će se maskom rado skrivati umjetnik Moderne“.

Nevelik obujmom, časopis 15 dana na zanimljiv je način, poglavito usmjerenošću na formu i grafičko oblikovanje, tematsku pluralnost i tekstualnu dosjetljivost, uspio ponuditi uredničku formulu za 21. stoljeće.