Trolist izvanrednih glasova

Opera Andrea Chénier Umberta Giordana tipičan je izdanak verizma, skladana za troje protagonista velikih, snažnih glasova. Ubraja se među popularne opere iako se u Hrvatskoj ne izvodi često. Posljednje riječke izvedbe bile su prije pet, a zagrebačke i splitske prije četiri odnosno tri i pol desetljeća. Zato je već najava premijere u HNK Ivana pl. Zajca, 14. studenoga, budila zanimanje, a nepredviđene okolnosti – kako to ponekad biva – unijele su dodatne konotacije.

Radnja opere, na libreto Luigija Illice, odigrava se u pozadini povijesnih događaja Francuske revolucije, s dramatičnim društvenim promjenama što ih je donijela. A društvene i globalne promjene koje su u tijeku, a čije dramatičnosti možda još nismo ni svjesni, dovele su i do terorističkih napada u Parizu pa je prva repriza, 16. studenoga, bila posvećena žrtvama tih napada.

Poruka Giordanova djela i njegova glazba idu za tim da nikakve revolucije ne mogu uništiti ljubav – ideal ljubavi, kao i njezino ostvarenje – iako će ona između Maddalene i Chéniera završiti tragično. U središtu te slikovite, ali koncizne opere, nekoliko je velikih arija i dueta troje glavnih junaka u kojima oni ispovjedaju svoje motive, ideale i zablude. No Giordano majstorski, tek s nekoliko kratkih motiva, nabacuje i krokije drugih likova koji upotpunjuju cjelinu poput, primjerice, nesretne sudbine požrtvovne Bersi ili kratkog ali potresnog prizora slijepe starice Madelon.

Luis Chapa i Kristina Kolar   / Snimio Dražen Šokčević

Mladi dirigent Ville Matvejeff odlično je ostvario glazbenu izvedbu, čvrsto držeći sve konce. Premijeri je nedostajalo nešto više orkestralne bujnosti, što se ostvarilo na reprizi. Blistao je Giordanov orkestralni kolorit i prekrasno su zvučala lijepo oblikovana mala instrumentalna sola u svim orkestralnim skupinama. Dinamički odnos između orkestra i pjevačkih dionica bio je primjeren, s vrhuncem snage u završnom duetu kojemu, pored finala Puccinijeve Turandot, po gromoglasnosti nema premca u talijanskoj opernoj literaturi. Epizodnim ulogama dirigent je bio pouzdan oslonac u ritmički osjetljivim nastupima, dok je glavnim solistima prepustio prostor njihove muzikalnosti.

Redatelj i scenograf Nenad Glavan također je mlad, što je, u njegovu dijelu posla, uzelo određeni danak. Režijska koncepcija prevođenja opernog verizma u nekakav simbolizam i semiotiku, sa scenografskom konstrukcijom, crvenom bojom krvi i izravnom asocijacijom na pariški Centar Pompidou u drugom činu, i to u izrazito realističnim prizorima, nije zahvalna i nije uvjerljiva. U prvom činu režija je upala u zamku banalizacije karikaturalizacijom plemstva u propadanju. Jer banalno je prikazati oholu groficu Coigny, a i druge likove, kao jednoznačne groteskne kreature. Kompleksnije bi bilo prikazati je, odnosno naznačiti i drugu stranu te žene i majke koja će poslije dati život kako bi spasila kćer u revoluciji. Kostimi ansambla Manuele Paladin Šabanović sasvim su se priklonili toj koncepciji, dok su Maddalenini kostimi bili promjenjive sreće, a Chénierov i Gérardov odlični. U mizansceni je nedostajalo i uvjerljivijeg reagiranja zbora na događaje. Odličan potez bilo je prerežiranje prizora Gérardova nasrtaja na Maddalenu u trećem činu, na reprizi, u odnosu na premijeru, tko god da je shvatio kako je to bolje rješenje. Četvrti čin jedini je postigao scensku ljepotu i čistoću, bez suvišnih dodataka.

Zbor je glazbeno bio dobro uvježban, s lijepo izvedenom pastoralom (zborovođa Igor Vlajnić). Obilje užitka, uz orkestar, pružili su solisti. Takav trolist izvanrednih glasova i umjetničkog žara ne nalazi se često. Bas-bariton Giorgio Surian oduševio je svekolikom kreacijom najkompleksnijeg među likovima, Gérarda, koji proživljava različite promjene motivâ svojih postupaka. Giorgio Surian podjednako je glumački uvjerljiv kada zlokobno prijeti i kada se lomi, kaje za ono što je učinio, a isto toliko izražajnih nijansi donosi u glasu i pjevanju. Sopranistica Kristina Kolar bila je blistava Maddalena, prodornih visina i tople interpretacije. Glas tenora Luisa Chape, u naslovnoj ulozi, nema prirodnu ljepotu, već grlenu boju, no on je toliko muzikalan, pjevački vješt i srdačan u nastupu, da s lakoćom osvaja publiku. Sve troje istaknulo se toplinom fraziranja u širokim lukovima verističko-belkantističke melodike. Niz manjih uloga predvodila je Mirella Toić, koja je u svojemu svijetlom sopranskom glasu nalazila tamne tonove tragične Madelon, uz Marka Fortunata (Incredibile), Olgu Kaminsku (grofica Coigny), Sinišu Štorka (Roucher), Voljena Grpca (Mathieu), Ivanu Srbljan (Bersi) i druge soliste.

Poslije predstave čuli su se komentari kako se gledateljima koža ježila, što i jest glavna svrha kazališta, da publika doživi ljepotu.