Sjajan roman o The Clashu

Frode Grytten (1960, Bergen) jedan je od najvažnijih suvremenih norveških književnika. Autor više zbirki priča, knjiga za djecu, putopisa, filmskih scenarija i romana, od kojih je nekolicina već prevedena na hrvatski (Pjesma košnice, Medvjed koji teče). Glazba u njegovu životu, ali i u stvaralaštvu, zauzima važnu ulogu, pa je nekima od velikana rock-glazbe (Bruce Springsteen, Patti Smith, The Smiths) posvetio i knjige. Jedna od takvih knjiga je i Zapalite kuću, Gryttenov roman o punk-grupi The Clash.

Izd. Hfd–Disput, Zagreb, 2015.

Roman je sastavljen od četiriju poglavlja s drugim članom benda kao protagonistom u svakome od njih, uz dodatak zaključne rukopisne cjeline koja priču o grupi zaokružuje i odvodi u fade out (a koji je zapravo vraćanje na početak, na prvi susret Micka, Paula i Joea). Poznavatelji autorova opusa u tome će prepoznati Gryttenovu sklonost kreiranju rukopisa sastavljenih od više samostalnih dionica naizgled labavo međusobno povezanih pojedinim motivima, događajima ili likovima, koje se na koncu stapaju u koherentnu i dojmljivu cjelinu. Takva kompozicijska struktura Gryttenu je omogućila da se u Zapalite kuću okuša u različitim vrstama diskursa, prilagođenima karakternim osobinama pojedinog člana The Clasha. Tako je energičnosti u dionici o Joeu Strummeru kontrapunktirano turobnošću začinjeno poglavlje o bubnjaru-narkomanu Topperu Headonu, dok je najlepršavije stranice zaslužio Mick Jones, a najemotivnije za fokalizatora imaju basista Paula Simonona. No takva stilska mješavina uporište ima i u samu stvaralaštvu The Clasha, osobito u razdoblju u koje je radnja romana smještena, a to je 1981, godina netom nakon izlaska njihova trostrukog albuma Sandinista na kojem su punk začinili reggaeom, rockabillyjem, dubom, skaom, jazzom, pa čak i elementima disca.

Prikazujući pojedine događaje iz perspektiva različitih članova grupe u žarište dolaze odnosi u bendu; iako sastavljen od skupine ljudi istih svjetonazora i ukusa i posvećenih istome cilju, ipak riječ je o skupini pojedinaca različitih senzibiliteta, izrazitih individualaca koji na uspjeh reagiraju na različite načine. Grytten vrlo uvjerljivo dočarava kako svatko od njih svoju ulogu i važnost doživljava različito, s obzirom na socijalno podrijetlo i predbendovsko životno iskustvo, ali i jačinu ega i taštine, pa na promjene koje im donosi uspjeh reagiraju na drukčiji način. Pritom je posebna zanimljivost autorovo ukazivanje na klasno utemeljene razlike između Joea Strummera i Micka Jonesa. Jer Joe, sin diplomata, želio se odmaknuti od srednje klase, od buržujske malograđanštine i licemjerja, htio je spustiti se dolje, među radničku klasu, dok je Mick, koji je bio iz proleterske obitelji, težio gore, „odvesti se liftom do zvijezda“, što je i postigao, ali ne bez posljedica. A sreli su se na sredini, „kao dvije kante na izvoru“ i nekoliko prekrasnih godina stvarali čuda, međusobno se nadopunjujući u paradoksalan, čudesan spoj energičnosti i elegancije.

Kao okosnicu triju prvih poglavlja s vokalistom Joeom Strummerom, gitaristom Mickom Jonesom i basistom Paulom Simononom kao fokalizatorima, Frode Grytten uzima njihove odnose s njihovim djevojkama i to u trenutku najveće slave grupe (za vrijeme vrlo uspješne američke turneje 1981) granajući pritom priču u različitim smjerovima te rascjepkanom naracijom dočaravajući njihovo socijalno zaleđe, glazbene afinitete i način na koji su postali članovima The Clasha. Poglavlje posvećeno bubnjaru Topperu Headonu drukčije je, čemu je razlog njegova narkomanska ovisnost, ali i njegov samotnjački, autodestruktivni karakter. No Grytten pravi otklon od uobičajene matrice proza koje tematiziraju narkomansku ovisnost te je dionica posvećena Topperu Headonu lišena kaotičnosti kojom su garnirane ovisničke priče, i zapravo, unatoč turobnosti i znatnoj dozi dramatičnosti, najčišća, pisana prema obrascu egzistencijalističke proze. A sva ta slava, sav taj uspjeh, upravo je njega najmanje promijenio, jer on je u sve to ušao iz gušta sviranja, bez neke nakane, bez snova o slavi, i za razliku od, primjerice, Strummera, Headon nije želio promijeniti svijet, on je samo želio svirati bubnjeve, na način koji zna i može, a koji ga je u tadašnjem rock-svijetu izdvajao, na korak ga približivši nenadmašnome Keithu Moonu iz The Whoa. A osim zbog samorazorne naravi, Topperova odbojnost spram slave i nespremnost na poziranje pred blicevima fotoaparata kumovala je njegovu izbacivanju iz benda, i tad je sve krenulo nizbrdo, jer je Joe zaboravio da je bubnjar taj koji – iako pomalo gurnut u stranu, u sjeni, izvan svjetala reflektora – drži grupu na okupu.

Iako je pisao iz obožavateljske pozicije, Grytten zaobilazi hagiografski pristup i donosi uvjerljivu, stilistički zamamnu, ali i informativnu, dokumentaristički preciznu romanesknu sliku jednog od najutjecajnijih rock-bendova svih vremena. No Zapalite kuću osim o The Clashu mnogo govori i o duhu vremena, politici, ekonomiji i socijalnoj slici Velike Britanije kasnih 1970-ih i početka 1980-ih; to je vrlo dojmljiv spoj dokumentaristike i fikcije, društvena slika prelomljena kroz optiku pojedinačnih sudbina, karaktera i različitih osobnosti, no i roman o pobuni, ali i ograničenim dometima subverzije, te roman koji ispravlja medijski posredovane nepravde o punku, ističući da punk nije destrukcija ni nihilizam, već naprotiv nesputanost i radost kreacije te sloboda, u smislu nespristajanja na granice u stvaranju, imaginaciji, invenciji.