Sitnice čine život

Ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović, kao dugogodišnji likovni kritičar i dobar poznavatelj suvremene hrvatske umjetničke scene, idejni je začetnik i autor projekta Suvremeni umjetnici u stalnom postavu MUO-a. Prvi je izlagao jedini istinski živući genij hrvatske umjetnosti Dalibor Martinis sa svojom intervencijom u stalni postav (izložba Muortinis / Privremeni radovi u muzeju! (12. studenoga 2009–7. ožujka 2010). Uslijedila je intervencija Dubravke Rakoci, izložbom pod nazivom Premijera (24. studenoga 2011–13. svibnja 2012). Rakocijeva poštuje konvencije muzejske prezentacije. Njezini su objekti od bakra, mjedi i aluminija smješteni u prostoru slobodni, a u svijet predmeta unosi svjetlo, kao nematerijalnu, duhovnu činjenicu. Potom je izlagao Željko Badurina intervencijom nazvanom Insajder (27. studenoga 2012–28. veljače 2013), pa Slaven Tolj čiji se projekt zvao Citius, Altius, Fortius (10. prosinca 2013–13. travnja 2014) te briljantna Ida Blažičko, najbolja studentica kiparstva koju sam ikada imao u dvadesetogodišnjoj profesorskoj karijeri na ALU-u. Nakon stečene diplome otišla je u Kinu te na umjetničkoj akademiji u Hangzhouu doktorirala kiparstvo na kineskom jeziku! U Kini je istaknuta recepcija Idina umjetničkog rada. Dobila je i nagradu za doktorsku disertaciju i likovni rad (2012). Sada dovršava doktorat na zagrebačkoj Akademiji, baveći se artikulacijom ideje o važnosti umjetnosti u oblikovanju životne okoline i primjene biomimetike. U stalnom postavu MUO-a intervenirala je izložbom nazvanom Topologija beskraja (30. siječnja–23. kolovoza 2015).

Radovi Nike Radić diskretno su umetnuti u stalni postav MUO-a

No o tim se izložbenim projektima već pisalo u medijima. Zajednička spona svih intervencija jest svojevrsni vlastiti kreativni odgovor kvalitetnih umjetnika na prelijepo uređene sobe na dva kata Muzeja za umjetnost i obrta te zanimljiv i uzbudljiv, prije petnaest godina dovršen, stalni postav. Gotika, renesansa, barok, rokoko, klasicizam, empire, bidermajer, historicizam, secesija, art deco te dizajn druge polovice 20. stoljeća izmjenjuju se predstavljeni primjerima pokućstva, kućnih predmeta, peći, odjeće i tekstila, satova, zrcala, glazbala, skulptura, plakata, koji nas kao u vremeplovu vode u prošlost, u spoznaju kako su živjeli građani u prohujalim stoljećima. Dakako da je to bio izazov za suvremene umjetnike, kako rad inkorporirati u mnogobrojne predmete koji čuvaju pamćenje na povijesnost i odgovoriti svojim izričajem u dijalogu s muzejskim eksponatima i muzejskim prostorom u kojem su izloženi. 

Sada je na red došla intervencija međunarodno prepoznate kiparice i umjetnice Nike Radić (1968), koja trenutno živi u Berlinu. Nika je diplomirala kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji 1992, i od tada je aktivna na umjetničkoj sceni, s prvom izložbom u Knjižnici Vladimir Nazor. Diplomirala je i povijest umjetnosti u Beču 2008. Ona, baš kao i Ida Blažičko, naprosto je dama i umjetnica lijepe duše. Nakon niza zapaženih kiparskih izložbi, u kojima je tematizirala apstraktnu formu i prostor u koji se skulpturalna instalacija smješta, Nika se već godinama, od 2005, bavi problemom komunikacije, problemom javnoga i privatnog, i to ne u mediju skulpture nego u multimedijskoj prezentaciji, pretežno u fotografiji i videoradovima. Tako je realizirala projekte: videoinstalaciju Ustajanje, izlaganu u mnogim galerijama u nas i u inozemstvu 2005–2006; Prozori su nastali i izlagani 2006–2008; Other People’s Space izlagala je u Milanu 2008; rad Biografija nastao je 2009; Out of Place izlaže u Münchenu 2010; Private View u Berlinu 2015.

Svi ti radovi na neki način tematiziraju potrebu osporavanja neutralnosti galerijskog prostora i oblike stanovanja. I na izazov intervencije u stalni postav MUO-a reagira na sličan način. Osam fotografija svoje figure u punoj veličini postavlja po četiri na dva muzejska kata. Fotografiju reže do rubova, ističući svoju plošnu, dvodimenzionalnu formu u fotografiji i lijepi je kao siluetu na pomno izabran muzejski predmet – eksponat. U tih osam prikaza sebe same priča svoju priču o rutinski provedenu danu, danu kakve živi većina muškaraca i žena. Ustajanje, ispijanje kave, kupnja na tržnici, ručak, odmaranje, pranje zubi prije počinka, spavanje, i to u jednostavnoj casual odjeći stvarnoga života. Na prvom katu muzeja prva fotografija prikazuje umjetničino ustajanje iz kreveta i ispijanje šalice kave (ili čaja) u kućnome ogrtaču, druga umjetnicu kako se tušira viđenu s leđa do pasa. Ta je fotografija zalijepljena na secesijsko zrcalo, i bez pomoći muzejskoga čuvara ne bih je uočio, koliko je – kao i još neke – diskretno postavljena. U sobi s tuširanjem prostoriju ispunjava auditivna dopuna doživljaju. Čuju se zvukovi prometne vreve s ulice, sirene policijskih, vatrogasnih ili kola hitne pomoći, što jasno sugerira umjetničin odnos problematiziranja privatnog i javnog, samotnog u svojemu domu, i javnog kao buke velegrada. Hodajući dalje muzejskim prostorijama, gledajući eksponate, pažljivo tražimo sljedeću Nikinu figuru. Nalazimo je, a prikazuje umjetnicu s namirnicama s tržnice i iz dućana. U sljedećoj sobi umjetnica sjedi za malim stolom i ruča. Na drugom katu umjetnica se odmara, pere zube prije lijeganja u krevet te je na posljednjoj fotografiji – koju teško sami pronalazimo, pa nas muzejska čuvarica vodi do nje – nisko dolje, vrlo diskretno, jedva primjetno, vidimo umjetnicu pokrivenu u krevetu kako spava.

Nika Radić suptilna je umjetnica, danas potpuno okrenuta svakodnevnoj komunikaciji, promišljanjem života u punini, ona nalazi radost življenja u svakoj sitnici dnevnoga pulsiranja. A život i jest sastavljen od sitnica koje ga tkaju, naša nutrina ispunjena je u svakom trenutku, jer život jest umjetnost, a umjetnost život.