Roditelji i djeca

U svom trinaestom izdanju Zagrebački filmski festival doživio je određene promjene i u programskom smislu i u vremenu održavanja. U programskom smislu iz glavnog programa i konkurencije nestali su dokumentarci, od prvog ZFF-a njegov vrlo bitan segment, a festivalski su dokumentarni programi uvijek bili itekako dobro posjećeni, ne samo nekad u dvorani Teatra &TD nego i u kinu Europa. Također, određena su se domaća dokumentarna ostvarenja više isticala u obujmom skromnijoj dokumentarnoj konkurenciji ZFF-a, nego u mnoštvu dokumentaraca u programima ZagrebDoxa, na kojem zbog razvikanih i nagrađivanih regionalnih i svjetskih djela i(li) kandidata za Oscar tuzemna produkcija, osobito ako nije prvoloptaški provokativna, nerijetko nezasluženo, ali nažalost neizbježno padne u drugi plan. Drugi detalj koji je možda utjecao i na posjećenost netom minula ZFF-a jest termin njegova održavanja, poprilici mjesec kasnije od dosadašnje druge polovine listopada. Ovdje je objašnjenje organizatora o želji za izbjegavanjem preklapanja termina s prestižnim festivalima u Veneciji i Torontu te s prijateljskim ljubljanskim LIFFE-om sasvim na mjestu, no tijekom praćenja festivala stjecao se dojam o nešto skromnijem festivalskom šušuru, makar su vremenske prilike ove godine organizatorima itekako išle na ruku.

Kadar iz filma Rat Tobiasa Lindholma

U svakom slučaju, ljubitelji umjetnički vrijedna, intrigantna pa i provokativna europskog i svjetskog filma, kao i američkog ali off-holivudskog, često već obasuta hvalospjevima i ovjenčana najprestižnijim nagradama, i ove su godine došli na svoje, jer je u cjelini prikazan uistinu reprezentativan izbor iz kinematografija sa svih meridijana i paralela.

Glavna nagrada Zlatna kolica apsolutno zasluženo dodijeljena su remek-djelu Saulov sin suscenarista i redatelja Lászlá Nemesa, ovogodišnjem mađarskom kandidatu za Oscara koji je u Zagreb stigao ovjenčan sa čak četiri nagrade u Cannesu, među ostalim i Velikom nagradom žirija te nagradom međunarodne kritike FIPRESCI, kao i Posebnom nagradom žirija na Sarajevo Film Festivalu. Riječ je o u svakom pogledu fascinantnu, maestralno režiranu, do posljednje sitnice pomno tehnički i izvedbeno osmišljenu, sugestivnom, fantastično glumljenom, potresnom, povremeno do nepodnošljivosti nelagodnu te vrlo snažno humanistički i moralistički intoniranu, zaokruženom i zrelom ostvarenju koje gledatelj prati kao da je hipnotiziran i koje baš ni po čemu ne odaje da je posrijedi debitantsko djelo dugoga metra.

Fikcijski nadograđena priča temelji se na istinitom događaju, na pokušaju bijega dijela zatočenika iz koncentracijskog logora Auschwitz u listopadu 1944., a u njezinu je središtu mađarski Židov Saul Ausländer (Stranac) kojeg iznimno uvjerljivo tumači Géza Röhrig. Saul je pripadnik Sonderkommanda, posebne jedinice logoraša prisiljene pomagati nacistima u organizaciji i provođenju masovnih pogubljenja, koji među žrtvama plinske komore pronalazi polumrtva dječaka kojeg odluči pod svaku cijenu sahraniti po židovskim običajima. U krajnje nehumanu i zvjerskom okruženju Saul pokušava pošto-poto pronaći barem mrvicu humanosti, pa dječaka proglasi svojim sinom, iako sina nema, te nakon što nacistički liječnik ubije polumrtvog dječaka krene u potragu za rabinom, a u ostvarenju svog cilja spreman je na kocku staviti i vlastiti život. Zbog sugeriranja jedinstva mjesta i vremena radnje te kamere iz ruke koja praktički sve filmsko vrijeme u stopu prati protagonista, neopisivo dinamično režirana cjelina s redovito tendenciozno zamućenim ili nejasnim drugim planom te s efektnim kontrastom neljudskosti i humanizma doima se poput filma realizirana u jednom kadru.

Dok u prvom planu kamera slijedi protagonista čiji gotovo kameni izraz lica sugerira iznimnu patnju, pojačanu i time što zna da mu se i samu bliži trenutak smrti, jer su pripadnici Sonderkommanda bili ubijani nakon nekoliko mjeseci „službe“, a taj mu rok istječe vrlo skoro, u zamućenom drugom planu više naslućujemo nego što vidimo hrpe leševa iz plinske komore, egzekucije hicima u glavu, premlaćivanja i maltretiranja. Autorova je strategija jasna, on s jedne strane zna da užas može biti i strašniji ako se više sugerira, a manje eksplicitno prikazuje, s druge računa na znanje gledatelja o strahotama koje su se u Auschwitzu odigravale, a s treće u prvi plan – i doslovce – stavlja pojedinca i kao simbol humanosti i kao Židova izložena opresiji s dviju strana. S jedne su nacisti koji se nad njim očekivano iživljavaju, a s druge neki logoraši, većinom Mađari i Poljaci, za koje je on također „židovsko smeće“, što mu svako malo daju do znanja, i kao takav dvostruka je žrtva. Ukratko, Saulov sin impresivan je film koji se s mukom gleda, tijekom praćenja kojega snažna šaka stalno svrdla utrobom, ali koji se ne zaboravlja.

Ratne traume

Stručni ocjenjivački sud posebna je priznanja u kategoriji dugometražnog igranog filma dodijelio naslovima Rat Danca Tobiasa Lindholma i Tanna australskoga dvojca Martin Butler i Bentley Dean.

U prvom je slučaju riječ o ambicioznoj, dakako antiratno angažiranoj, naglašeno moralistički i humanistički usmjerenoj, ali ne i nadahnuto već tek pristojno režiranoj, idejno i značenjski odveć plakatnoj te u završnici odveć doslovnoj kombinaciji ratne i sudske drame, pri čemu sudska donekle nadvisuje ratnu, opterećenu predvidljivošću i nizanjem općih mjesta.

Protagonist je mladi danski časnik Claus Michael Pedersen (odlični Pilou Asbæk) na službi u Afganistanu, očekivano obiteljski te visoko častan i moralan čovjek koji nikad ne zapovijeda naprijed! nego za mnom! te koji će u jednom sukobu spletom okolnosti, zbog spašavanja života teško ranjena suborca prisiljen donijeti odluku o otvaranju vatre na selo, biti optužen za ratni zločin, konkretno za nepotrebnu smrt jedanaest civila te u domovini dospjeti pred vojni sud. I u ratnoj i u sudskoj drami autor naglašava važnost odanosti, prijateljstva, časti i hrabrosti, rat iz naslova odnosi se i na zbivanja na afganistanskom bojištu i na ona u obitelji protagonista, jer je to lice i naličje istoga rata, a u završnici se apostrofira etički dvojbena, ali razumljiva poruka da laž ponekad može biti moralnija od istine, osobito ako se tragične činjenice izricanjem istine ne mogu poništiti i ako bi se time mogla prouzročiti nova drama. Naposljetku, bez obzira na sudsku presudu protagonist je suočen s vlastitom savješću i traumatičnim prizorima koji će ga doživotno pratiti, a to je kazna i teža od zatvorske.

Pametni i nezreli tinejdžeri

U Veneciji nagrađena u programu Tjedna međunarodne kritike te ovjenčana nagradom Fedeora za najuspjeliju fotografiju (sam suredatelj Bentley Dean), romantična drama Tanna iznimno je efektnim etnografskim elementima obilježena varijacija Romea i Julije, koja se odigrava na pacifičkom otoku iz naslova u državi Vanuatu, a glumci naturščici pripadnici su plemena Yakel. Dok je zaplet dobrano konvencionalan, a govori o djevojci Wawi i mladom ratniku Dainu koji se vođeni snažnom ljubavi odluče suprotstaviti odluci plemenskog vodstva da se Wawa zbog postizanja mira uda za ratnika iz neprijateljskog plemena, ono čime Tanna plijeni dojmljiva su etnografska obilježja, od načina života i odijevanja pripadnika plemena, preko dosljedna i beskompromisna čuvanja tradicije (kako kaže jedan mudri starac, uspjeli su se oduprijeti i osvajačima i kršćanstvu i novcu), do apostrofiranja vrijednosti upravo te tradicije u odnosu na one koji su potpali pod utjecaj bijelaca i prešli na njihov način života. Štoviše, u sceni u kojoj se Wawa i Dain susreću s takvima, gledatelj staje na stranu mladića i djevojke, jer mu oni drugi izgledaju neprirodno i čudno.

Francuskoj tinejdžerskoj humornoj drami Novi klinac redatelja Rudija Rosenberga pripala je HT-ova nagrada publike, a posrijedi je promišljeno i pametno djelo koje mlađim tinejdžerima, za razliku od Hollywooda koji im najčešće pristupa kao junacima distopijskoga fantasyja ili ismijavanja vrijednim moronima, prilazi s razumijevanjem i prihvaćanjem, kao nedovoljno zrelim ali itekako zanimljivim protagonistima bogatih i raznolikih intimnih svjetova, kao zbunjenim i nesigurnim mladim ljudima koji se ponekad i očajnički bore za dokazivanje među vršnjacima, za malo prijateljstva, pozornosti i ljubavi.

Dok je festival otvoren intrigantnom i u Cannesu u programu Izvjestan pogled nagrađenom islandskom dramom Ovnovi Grímura Hákonarsona, tematski i izvedbeno svojevrsnom varijacijom prošle godine posebnim priznanjem ovjenčana naslova O konjima i ljudima, iz glavnoga programa svakako vrijedi izdvojiti pobjednika Venecije, psihološku dramu Izdaleka venezuelanskog filmaša Lorenza Vigasa, također islandsku egzistencijalnu dramu Vrapci Rúnara Rúnarssona, koja je hrvatska manjinska produkcija te opet u Veneciji posebnom nagradom žirija u programu Horizonti ovjenčanu egzistencijalnu dramu Neonski bik Brazilca Gabriela Mascara. Zavođenje, manipulacija, igra moći i iskorištavanje drugih u središtu su filma Izdaleka, koji imponira impresivnom atmosferičnošću, realističnim kontekstom, sjajnom glumom, suptilnim psihološko-karakternim profiliranjem i razvijanjem središnjih dvaju likova te moralnom ambivalentnošću središnjeg lika, patološki asocijalnoga sredovječnog geja Armanda, koji zavodi mladog uličara Eldera. Naslov Izdaleka ne odnosi se samo na Armanda, koji baš svakoga drži na distanci, nego i na „distancirani“ autorski prosede kojim nam je ova vrlo intrigantna priča predočena. Odnosi roditelja i djece te disfunkcionalne obitelji bili su središnji motivi ovog ZFF-a, a u jednu raspadnutu obitelj odveli su nas Vrapci, storija o senzibilnom mladiću Ariju, zboristu prekrasna glasa koji dospije na daleki sjever Islanda kod otuđenog oca i bake, da bi postupno prošao put od početnoga žestokog neprihvaćanja nove sredine i svog mjesta u njoj do konačnog mirenja sa sudbinom, izvođenja ključnog i jedinog mogućeg moralnog postupka u rubnoj situaciji te konačnog prihvaćanja novoga života.