Rock s intelektualnom nadgradnjom

„Moraš biti kompetitivan, agresivan i egocentričan. Sve to čini pravu zvijezdu“, izjavio je jednom prigodom Roger Waters – basist, povremeni pjevač i arhitekt većega dijela konceptualnih zamisli grupe Pink Floyd. O njegovu partneru i drugom ključnom članu Davidu Gilmouru manje se govori, no on je – kao čovjek s manje izraženom potrebom za samopromocijom – možda i zanimljiviji. Uostalom, i podatak o rasprodanoj pulskoj Areni prošlog rujna govori o nesmanjenoj globalnoj potražnji, baš kao i njegovo posljednje studijsko ostvarenje Rattle That Lock. Ono je tipičan primjer pomno građene rock-introspekcije koje sadržaj reflektira prosječan dan u životu sredovječnoga muškarca suočena s gubitkom, vlastitom smrtnošću i s glazbenim utjecajima.

Zapravo, Gilmourov lik i djelo tvore kontrapunkt Watersovoj ideji nametljivosti kao ključu uspjeha. Krenimo od vanjskog imidža: najčešće odjeven posve jednostavno i neupadljivo, Gilmour danas (kao što je netko zapazio) više izgleda kao „restaurator antiknog pokućstva iz pitoresknog engleskog gradića nego kao rock-zvijezda“. No ako u vizualnom smislu slavni gitarist funkcionira kao svojevrsna antizvijezda, glazbeni rezultat nije manje impresivan: njegovi instrumentalistički domašaji doprinosili su ne samo autorskoj estetici Pink Floyda nego i suvremenoj glazbi (i pop-kulturi) druge polovine prošloga stoljeća u cjelini.

U zlatno doba progresivnoga rocka ranih 1970-ih ključni izvođači oslanjali su se na ratio barem onoliko koliko i na emocije: razmišljali su, a ne samo osjećali. Stvaralaštvo sastava Yes, King Crimson, Emerson Lake & Palmer i ranih Genesis zorno pokazuju koliko se rock bio udaljio od trominutne spontanosti i od svojih uličnih korijena u smjeru srednjoškolskih knjižnica i elitnih art-koledža.

Nakon odlaska suosnivača i početnoga kreativnog pokretača Syda Barretta opus Pink Floyda sugerirao je sličnu vrstu ambicioznosti, uz jednu razliku: s novopridošlim Davidom Gilmourom, kvintet (pa onda ponovo kvartet) iz Cambridgea više je naginjao elektroničkim pokusima i improvizacijskim postupcima nego rubnoj klasičnoj glazbi kojoj su težili neki spomenuti suvremenici. U instrumentalističkom smislu ni jedan član grupe nije bio virtuoz, no zato je unikatan bio njihov zvuk – fluidan, „onostran“ i ambijentalan. Iako je svatko od njih imao važnu ulogu u tome (a Wrightove klavijature u posebnoj mjeri), ključna zasluga za njihovu ugođajnost pripada Gilmouru. Njegov je suptilan gitaristički ton ispisao ranu definiciju ambijentalnog i art-rocka. Drukčije rečeno, ako je Waters imao viziju, Gilmour je projektirao zvuk.

Taj se zvuk, gotovo sam od sebe, gradio postupno, od njegova ulaska u sastav, u prosincu 1967, kad je pozvan kao peti član – s prvobitnom namjerom da popuni povremene praznine sve nepouzdanijega Syda Barretta i popravlja njegova sviračka odskliznuća. Debitirao je na drugom albumu sastava, A Saucerful Of Secret, ali je ubrzo postalo očigledno da je Gilmour mnogo više od puke Sydove zamjene; nakon odlaska „ludog dijamanta“, njegov je instrumentalistički, autorski i vokalni pristup postao prepoznatljiv dio temelja svega što je grupa stvorila – pogotovo na besprijekornom nizu albuma Meddle (1971), The Dark Side Of The Moon (1973) i Wish You Were Here (1975). S ishodištem u bluesu, njegovi su gitaristički „premazi“ besprijekorni u bogatoj teksturi. 

Zvučne inovacije grupe iz te srednje etape prožimaju se s konvencionalnim formama na svirački zaokružen i logičan način, proizvodeći dinamiku koja je posve u skladu sa sumornim stihovima Rogera Watersa.

„Ono posebno što su Wright i Gilmour dali Watersovoj viziji bila je muzikalnost. Koliko god gorka bila pilula, njih su je dvojica zasladila nadahnutim aranžmanima i vještim muziciranjem“, tvrdi britanski kritičar Mark Blake u opširnoj biografiji Pigs Might Fly: The Inside Story Of Pink Floyd (Kad svinje polete u hrvatskom prijevodu) , dodavši da su „čak i instrumentalne improvizacije zvučale iznimno ekonomično i usredotočeno. Bila je to uzvišena, učena rock-glazba koja je ciljala na širu, manje učenu publiku.“

Gilmour je rođen 1946. u Cambridgeu, u obitelji intelektualaca – majka i otac bili su profesori. Studirao je umjetnost i tehnologiju, a glazbenu karijeru počinje ranih 1960-ih u ne osobito uspješnim cover-sastavima s korijenima u popu i rhythm and bluesu. Iskustva je stjecao i u mukotrpnim, ali korisnim ekskurzijama po Francuskoj, prije nego što se vratio u domovinu i priključio postavi Pink Floyda. Zajedno s Watersom, Wrightom i Masonom, nju će iz psihodelične pop-faze uvesti u razdoblje masovne prihvaćenosti: Gilmourovim dolaskom najtraženija eksperimentalna/art-rock-formacija na svijetu bila je stvorena. No i pored kompleksnih umjetničkih zamisli bilo je, posebno zahvaljujući Gilmouru, neke pitke topline u njihovu zvuku. Kad je ambiciozni Waters počeo preuzimati kormilo, i kad se (Gilmour) napokon odlučio na usporednu solo karijeru – a bilo je to u vrijeme dok je s matičnim sastavom snimao album Animals – pokazalo se kako je slavni gitarist doista njihova najintrovertnija karika. 

„Kako su se Pink Floyd bližili svojim tridesetima, ono što se prije u njihovoj glazbi doimalo kao sanjivost, počelo se razotkrivati kao duboka melankoličnost. Pokazalo se da nije riječ o ukletim fantastičarima britanskoga rocka, nego o njegovim žalobnim tragičarima. S prolaskom vremena i sve intenzivnijim zatamnjenjem neba u zemlji Floyda, Rogera Watersa sve su više zaokupljali osvetnički nagoni u odnosu na engleski establišment.“ Tim je riječima veliki (i prerano preminuli) britanski kritičar Ian MacDonald pokušao osvijetliti ulazak Floyda u najpopularnije razdoblje. Doista, albumi Animals i The Wall bili su Watersova djela, monumentalni iskazi njegova posvemašnjeg pesimizma i osobnih razočaranja. Gotovo istodobno, Gilmour se oglasio samostalnim prvijencem (David Gilmour, 1978), stvarajući stanovit otklon od Watersovih velikih konceptualnih zamisli primijenjenih u matičnom sastavu. Ležernija, intimistička atmosfera provlači se njegovim solo radovima, mahom snimljenim u društvu vrhunskih asistenata. Dakako, glazbeniku koji je rock zadužio u kontekstu postave jedne od najznamenitijih žanrovskih institucija u povijesti, uvijek se bilo teško, ili nemoguće, osloboditi etikete „gitara i glas Pink Floyda“ koja ga – čak i doslovno, u obliku promotivne naljepnice na albumima – prati do danas. Na projektu About Face, preduboko usađenu u produkciju osamdesetih, surađivao je s Peteom Townshendom, no tek će na recentnijim ostvarenjima kao što su On An Island i Rattle That Lock (ostvarenim uz pomoć Phila Manzanere iz Roxy Music i supruge, spisateljice i novinarke Polly Samson) do punog izražaja doći zrelost glazbenika neopterećena trendovskim imperativima. Riječ je o decentnim, premda ni po čemu revolucionarnim albumima koji autora prikazuju u mirnoj i introspektivnoj fazi. Gilmourov netaknut osjećaj za mjeru i ukus te multiinstrumentalističko umijeće (koje obuhvaća i alt-saksofon, bas, lap steel i orgulje) kao da dodatno podvlači dojam da je nepovratno ušao u razdoblje kad više nikomu ne treba ništa dokazivati – uključujući publiku, kritičare i dakako, Rogera Watersa.