Razoran osjećaj neuspjeha i rasapa

U književnom opusu Stijepa Mijovića Kočana (1940) proza je dosad zauzimala marginalno mjesto: jedna knjiga putopisa (Sic transit: u Kini i drugdje, 2002) i jedan dječji roman (Kučak s Prevlake, 2004) sasvim su u sjeni njegove pjesničke produkcije (dvadesetak zbirki), a i kritičarskog i esejističkog doprinosa te antologičarskog rada. Stoga je njegov roman Sin otac sin stanovito iznenađenje, pogotovo onim nešto starijim čitateljima koji Kočanovo stvaralaštvo prate već gotovo pola stoljeća. Čak možda ne iznenađuje toliko činjenica da je ušao u književnu vrstu koja je dosad bila izvan njegova užeg interesa, nego životna dob u kojoj se odlučio na takav korak – u 75. godini.

Izd. Alfa, Zagreb, 2015.

Autor tekst označava kao pripovijest pa u početku čitatelj nije siguran je li posrijedi vrsta za koju se danas uobičajio termin pripovijetka (ono što je između novele i romana), ili je tu odrednicu upotrijebio u našoj terminološkoj tradiciji 19. stoljeća, kad je ona pokrivala (i) značenje današnjega romana. S obzirom na razvijenu fabulu, na mnoštvo likova, na vremenske i prostorne okvire priče jasno je da je riječ o romanu. Ali o kakvu romanu? On ga naziva „ozbiljnom prozom“, „svojom najvažnijom prozom“, i objašnjava kako je u više navrata u prošlosti, „tijekom desetljeća“, započinjao pisati „o sebi i o svojima, o obitelji, sricao si u sebi nekakvu priču o svojim zanimljivim precima“. Ali kao književno osviještenu osobu, uvijek bi ga zaustavljao strah od ponavljanja već rečenog, od besmislena dodavanja svoje priče „milijardama i milijardama njih već napisanih“. Tako je u tim nedoumicama izgubio „i vrijeme i sebe u vremenu“, sve dok se, eto, ipak nije odvažio da ostvari davno zamišljen projekt. Jer, sad se oslobodio tog straha, ne zanima ga nikakva publika i njezina reakcija na tekst, piše samo za sebe, želi biti zadovoljan onim što je napisao.

U izdvojenoj napomeni prije prvoga poglavlja stoji nepotpisana (autorova) rečenica: „Premda u pripovijesti ima životopisnih odjeljaka kao i non fiction stranica te stvarnih imena – djelo u cijelosti plod je piščeve mašte te je svaka sličnost moguća jedino u nečijemu prihvatu ili tumačenju, ne i u stvarnosti.“ Pisac dakle nagovještava autobiografske i memoarske detalje u priči o sebi i svojoj obitelji – i još šire, o svojoj porodici – pri čemu čitatelj najčešće teško može razlučiti što je u tekstu zbiljsko, a što izmišljeno. Osim, naravno, kad je to jasno na prvi pogled, kao što su, s jedne strane, imena umjetnika i profesora (A. Pal, J. Kaštelan, D. Rosandić, F. Petrè), televizijskih zvijezda (O. Mlakar, G. Bonetti), biskupa (Đ. Kokša), političara (V. Velčić, I. Račan, F. Tuđman); s druge strane očito je da su kadšto prava imena naselja skrivena iza naziva kao što su Blatoglib i Kajbušvar, a osobno ime Zdipislava zamjenjuje neko stvarno ime. Ali sve je to za roman nevažno ako se fikcija i fakcija prožmu tako da priča ima svoju literarnu logiku, a ova Kočanova je svakako ima.

Glavni junak romana Jako Alejić Velin ujedno je pripovjedač u prvom licu, što je s obzirom na autobiografske elemente u tekstu logična, očekivana pripovjedna perspektiva. No u igru se uvodi i protagonistov svojevrsni alter ego (pa se uz Ich-Form javlja i Du-Form) te se ta dva glasa neprestano nadmeću, upadaju jedan drugom u riječ iznoseći ili drukčije mišljenje ili podsjećajući „protivnika“ na važan detalj koji je zaboravio ili naprosto potičući na dalje razvijanje priče. Pripovjedač na koncu romana niječe da postoji Alter Ego, jer da on nije podvojena osoba, i da je u cijeloj priči Alter Ego književna domislica, dosjetka, „tek način kazivanja, tek pristup, radi lakšega snalaženja, radi življega pripovijedanja“. U svakom slučaju ta je dosjetka funkcionalna i vrlo efektna u sekvencijama koje sadrže jake dramske naboje. Protagonist romana ima nekih sličnosti ili potpunih podudarnosti s autorom – konavosko podrijetlo, životnu dob, školovanje, profesionalnu karijeru (televizijsko i pisano novinarstvo, nastavnički rad na školama i na fakultetu, književno djelovanje), niz dramatičnih situacija s političkom pozadinom u kojima je javno diskvalificiran i gubio posao. Roman obuhvaća u osnovi četiri generacije porodice Alejić Velin – dvije konavoske i dvije zagrebačke – premda zalazi i dublje u povijest i govori djelomice i o pripadnicima starijih naraštaja.

U središtu je romana Sin otac sin tragična priča o čovjeku kojemu je životni saldo „gdje si bio – nigdje, što si uradio – ništa, koga imaš – nikoga, (…) a što imaš – ništa“. Kao u Kočanovoj poeziji, i u ovom se romanu osjeća stalna napetost selo – grad: njegov junak odlazi iz svojih konavoskih Dubrava („na kraju svijeta“), iz svakodnevne tlake, siromaštva i beznađa, u veliki grad (Zagreb) s jasnom nadom u bolji, ljudskiji život. Sudar s realnošću u tom novom svijetu – trajnom materijalnom oskudicom, nesigurnim poslom, stambenim problemima, promašenim brakom – donosi nervozu, frustracije, osjećaj nesnalaženja i neuspjeha. Razorni osjećaj općega rasapa u protagonistovoj se samoanalizi generira iz dviju ključnih situacija: potpunoga bračnog nesklada sa ženom, kao posljedica disfunkcionalne obitelji, stalno udaljavanje dvojice sinova i prestanak bilo kakva kontakta s ocem. Problem sa ženom javio se već na početku njihova zajedničkog života, kad je posumnjao u njezinu nevjeru. Odnos među njima bio je neobičan, protagonist će ga nazvati „svojim prokletstvom“: iako su se godinama gomilale mrzovolje, neraspoloženja, svađe i sukobi, nije mogao bez nje, ali nije mogao ni s njom. Među njih se uvukla šutnja duga četiri desetljeća – ostanak u takvu braku vjerojatno je posljedica odgoja (zajedno i u dobru i u zlu) – i u toj šutnji svatko radi po svome, nalazi partnere sa strane, ali važno je da se čini kao da je sve u redu.

Stresan odnos s dvojicom sinova, uz osjećaj grijeha i krivice što im se nije posvetio više kad su ga trebali, pa su se sada sasvim otuđili od njega, protagonistu je i teži teret nego stalna nesuglasja sa ženom. Jer tu je riječ o nastavljanju ili nestajanju, „bez oca nema života, kao što ga nema ni bez sina, otac i sin su život samo zajedno, samo kada čine treće novo jedno, ‘sveto trojstvo’: ne postane li sin otac – života nema.“ Dijabolično je da je očevu lozu ugasio upravo mlađi sin, koji je dobio nasljednika, ali je prethodno odbacio očevo prezime i preuzeo majčino.

Roman Sin otac sin proza je koliko o mučnoj sudbini pojedinca toliko i o vremenu i društvenim okolnostima – socijalnim, političkim, kulturnim – koje su najizravnije utjecale na sudbine ljudi. Seoski mladić koji je sa sobom u grad ponio prtljagu patrijarhalnog odgoja i siromaštva, ali i velike nade da će tamo ostvariti dobar, svakako bolji život nego u svom selu „na kraju svijeta“, doživio je silne traume i razočaranja. Kočanov je roman neočekivan dobitak za našu prozu.