Potraga za novom paradigmom vladanja

Otkako je u nedavnim parlamentarnim izborima Most nezavisnih lista osvojio 13,8 posto glasova birača, odnosno devetnaest mandata, u hrvatskoj političkoj javnosti ne prestaje čuđenje: tko je Most, kako se on zapravo dogodio i što će to značiti za budućnost parlamentarizma u zemlji? Od tada traju rasprave o stvarnim političkim potencijalima Mosta, kao i njegovim reformskim i pregovaračkim kapacitetima. I to uza sve jasnije izraze simpatija ili antipatija prema novom sudioniku naše političke scene. Tako jedan naš dnevnik u jednoj analizi od prije tjedan dana, u kojoj autor izražava pozitivan stav prema Mostu, tvrdi: „Razbijeni Most lakši je plijen predatorima iz SDP-a i HDZ-a.“ Tezom o predatorstvu velikih zapravo se u nimalo lijepu svjetlu sažeto opisuje stvarnost domaće realne politike, kao interesne trgovine u kojoj stradaju mali ljudi i uzvišena načela politike kao djelatnosti za opće dobro. Ona ista stvarnost u kojoj se, u tjedan poslije predstavljenoj analizi, za pregovaračko ponašanje MOST-a ustvrđuje: „Lideri Mosta spremni su i na političke ucjene kako bi ostvarili svoje ciljeve.“ S druge strane, postoje i tekstovi koji propituju pojavu Mosta iz drukčije analitičke perspektive. Most je tehnokratski orijentirana stranka! Uz nju slijede i ova, moram priznati, važna pitanja: je li Most stvarna alternativa etabliranim strankama, koja je osnova jedinstva njegovih zastupnika, dovodi li Most u pitanje sadašnje razvojne modele?

Ekonomski neodrživa politika

Zašto je, dakle, više od 300.000 birača dalo povjerenje baš Mostu, tom čudnovatom kljunašu naše sadašnje političke scene? Načelni je odgovor ovaj: Most se pojavio kao izraz duboka nezadovoljstva sadašnjom upravljačkom paradigmom, koju za vladanje ovom zemljom nudi postojeći politički establišment. To su politički sudionici, oličeni u dvjema vodećim političkim strankama (HDZ-u i SDP-u), koji dosad nisu uspjeli izvući zemlju iz dugogodišnje ekonomske i političke krize. Jednostavno, uspostavljeni sustav dvostranačja iz 90-ih godina osigurao je određenu društvenu i političku stabilnost nacije uz život na dug, ali bez razvoja koji dugoročno osigurava opstanak nacije u društvu razvijenih zapadnih zemalja.

Takva je stabilnost, ekonomski neodrživa na dugi rok, dovela do pojave sada već gotovo ireverzibilnih i cirkularnih problema zemlje, posve razvidnih u posljednjih dvadesetak godina. Primjerice, demografski problemi (starenje stanovništva, mali natalitet, ekonomski potencijali promijenjene demografske strukture), problemi kvalitetnog rukovođenja i upravljanja pojedinim vitalnim sektorima društva (od poduzeća do zdravstva), deindustrijalizacija zemlje i život na dug uz prebacivanje vlastitih troškova na „druge“ (od pojedinaca do poduzeća i države) postali su gotovo ireverzibilni procesi u zemlji. Cirkularni problemi, pak, povezani su s promjenama vlasti nakon svakih izbora: riječ je o pogubnom stranačkom utjecaju (putem političkog kadroviranja) na javnu upravu i javna/državna poduzeća nakon svakih izbora, o nesposobnosti stranačkih oligarhija da demokratiziraju vlastite (za građane ionako preskupe) stranke, da mijenjaju postojeći izborni sustav kojim se, putem stranačkih lista u režiji vodstva stranaka, samo osnažuje moć partitokracije nad običnim građanima. Tu ubrajam i posve disfunkcionalnu političku organizaciju države (s velikim brojem županija, gradova i općina), o čijoj se reformi govorilo i za mandata prethodne Milanovićeve vlade tek prigodno. Unatoč velikim planovima vezanih uz Plan 21 od prije četiri godine.

Šira javnost gotovo je instinktivno shvatila da Most latentno nudi mogući pomak od dosadašnje upravljačke paradigme. Vodeći predstavnici Mosta uoči izbora i na simboličkoj razini s nekoliko poteza pokazali su da se žele maksimalno distancirati od sadašnjega tipa hrvatskog političara i politike. Zapravo, nastanak Mosta kao političke alternative možda se može najlakše objasniti modelom NIMBY (Not in my backyard), koji zorno predočava angažiranje građana u zaštiti prirode i odbacivanju projekata koji proizvode rizike za zdravlje i okoliš. Prema tome modelu građanski otpor protiv rizičnih praksi, bez obzira na međusobne ideološke, svjetonazorske i obrazovne razlike među samim sudionicima takva otpora proizvođačima rizika, temelji se na zajedničkoj percepciji rizika koji ugrožava sadašnju kakvoću življenja. Upravo je kod Mosta to slučaj: ujedinio ih je zajednički doživljaj prijetnje koju donosi obnavljanje istog modela politike, određena doza građanskog prkosa i političkih ambicija. Odatle i njihova međosobna šarolikost, o čemu svjedoči i sastav 25 članova Nacionalnoga vijeća Mosta. U njegovu sastavu naći ćemo i vrlo obrazovane i manje obrazovane ljude, pripadnike lokalne političke elite s određenim iskustvom u vođenju lokalnih sredina (gradovi, općine), branitelje i poduzetnike, svjetonazorski različite ljude, kao i članove iz akademskih krugova.

Reforme koje se dosad nude nisu posve dorađene ni koherentne (već sada osporava ih nekoliko ekonomskih analitičara), ali imaju nekoliko zajedničkih poveznica. Riječ je o ovim idejama: a) da Hrvatska postane država u kojoj meritokratska načela upravljanja (i rukovođenja) postupno zamjenjuju sadašnji politički voluntarizam (vladavinu političkih kadrova), b) da se poduzetništvu omogući razvojno dovoljan (monetarni, fiskalni) prostor, c) da racionalno upravljanje omogući život bez duga, a uz veće uvažavanje poslovne elite i d) da se u uvjetima definiranim članstvom Hrvatske u EU zemlja izbori za autonomniju razvojnu politiku od dosadašnje (ideja „resuverenizacije monetarnog sustava i aktivna uloga HNB-a“ iz programa Mosta). Ideje su to koje načelno možemo prihvatiti, gotovo bez zadrške. One nemaju onu mitološku dimenziju politike, koju gaje velike stranke svrstavajući se na lijevi ili desni dio klasičnoga političkog spektra, ali mogu biti posve dostatne za razbijanje sadašnjega političkog diskursa, u kojem se javnosti umjesto konkretne društvene promjene šalju tek isprazne političke fraze i ideološki uradci.

Protiv političkog voluntarizma

Zbog sporog okupljanja ključnih osoba u jezgri Mosta, ili zbog njihove društvene i profesionalne raznolikosti, ili jednostavno zbog većeg broja ekonomskih stručnjaka u Mostu, ishodište njegova programa jest određena analiza ekonomske stvarnosti Hrvatske uoči proteklih izbora. Dakle, ovdje nema određenog kataloga ili definicije širih društvenih i političkih problema/prakse, koji kao takvi proizvode baš tako definiranu ekonomsku situaciju, već se ide od teze da je ekonomska situacija sama po sebi tako loša da traži promjenu sadašnje razvojne i ekonomske politike. Spominju se „sistemski uzroci krize hrvatskog gospodarstva“, odnosno da ključni uzroci sadašnjeg stanja „leže u pogubnom monetarno-kreditnom mehanizmu, često mijenjanim uvjetima poslovanja kao i općenito antipoduzetničkoj klimi“ (program Mosta). Nakon toga među glavnim ciljevima nove ekonomske politike spominju se: rast BDP-a iznad 4 posto, visoka zaposlenost, resuverenizacija monetarnoga sustava, ukidanje valutne klauzule u domaćim transakcijama, smanjenje javnoga duga, upravljanje javnim dugom i transformacija trgovačke u „dominantno proizvodnu ekonomiju“. Njihova realizacija dovela bi na kraju do dugoročna uravnoteženja prihoda koje gospodarstvo može proizvoditi i ukupnih rashoda svih javnih servisa (time se misli na proračun).

Teško je reći koliko su navedeni ciljevi provedivi, kao što je teško i reći koji će konačni izvedbeni sadržaj, nakon skorašnjih političkih pregovora s HDZ-om i SDP-om, zadobiti planirane reforme Mosta. Uostalom, Most računa da će ih provoditi u suradnji s drugim relevantnim političkim partnerima (ideja vlade nacionalnog jedinstva). Most je naslutio da je srž hrvatskih problema u lošem vođenju države te u političkom voluntarizmu koji je posve zatro klasična načela meritokracije i počeo iznutra urušavati ključne institucije države.

Most se pojavio u jedinstvenom trenutku razvoja hrvatskoga parlamentarizma, kada su građani preko njega konačno poslali poruku sadašnjoj političkoj eliti da je njezin model vladanja ekonomski i društveno potrošen. Natjerao nas je da ponovno razmišljamo što su zapravo reforme: da li ono što od nas traže vanjski centri moći ili ono što mi sami želimo napraviti – jer to traži dugoročni opstanak nacije. Što bi uistinu mogla biti javna služba u interesu građana. No ostaje nam tek da vidimo hoće li se njegove temeljne ideje pretvoriti i u novu, ne samo političku već i razvojnu praksu. Jer je i put do nove političke i razvojne paradigme nužno određen i interesima i otprije etabliranim mrežama zagovornika statusa quo.