Novi trendovi u našem kazalištu otjerali su publiku

Vitomira Lončar diplomirana je glumica, producentica i doktorica znanosti. U četiri desetljeća rada odigrala je više od šezdeset uloga na filmu, televiziju i u kazalištu, a od 1998. do danas producirala je osamdesetak predstava. Osnivačica je i dugogodišnja direktorica kazališta Mala scena, koje vodi sa suprugom Ivicom Šimićem. Od 2010. na Večernjakovoj blogosferi piše blog Slamka spasa, u kojemu otvoreno komentira aktualna kazališna zbivanja, i koji često izaziva burne reakcije kulturne javnosti. Povod je ovome razgovoru obilježavanje četrdeset godina njezina umjetničkoga rada, što je nedavno proslavila ulogom Leticije Douffet u predstavi Leticija i Ljublist u Maloj sceni.

Snimio Saša Novković

Gospođo Lončar, koja je bila prva vaša predstava?

Moja prva glavna uloga u profesionalnoj produkciji bila je Smiljka u predstavi Mačak Džingiskan i Miki Trasi u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Zvjezdane Ladike. I prije toga igrala sam u više predstava u PIK-u i Malom kazalištu Trešnjevka, gdje sam radila s profesionalnim redateljima, ali Smiljka je moj profesionalni početak.

Zašto idete u mirovinu prije, kad imate pedeset i šest godina?

Teško pitanje. Odmah nakon diplome, 1981, dobila sam status samostalne umjetnice i putovala s Teatrom u gostima Relje Bašića. Nakon toga bila sam u angažmanu u ZKM-u šest godina, a 1989. ponovno sam odlučila otići u slobodnjake. Prije godinu i pol zaposlila sam se na određeno vrijeme na fakultetu u Splitu, a ugovor mi se produljivao svakih nekoliko mjeseci. U jednom sam trenutku shvatila da živim u sasvim suludoj situaciji, da s kvalifikacijama i karijerom koju imam svaka tri mjeseca čekam novi ugovor. Htjela sam se vratiti u samostalne umjetnike, ali tamo su mi rekli da sve kao što sam ja šalju u prijevremenu mirovinu. I tako sam, u trenutku kada smatram da sam najproduktivnija i mogu biti najkorisnija zajednici, završila u mirovini. Živimo u poremećenu sustavu, nema se tu što ni dodati ni oduzeti.

Razočarani ste Hrvatskom u kojoj živimo?

Razočaranje nije prava riječ i nekako mi ne pristaje. Više bih rekla da sam u nevjerici. Ne razumijem zašto ljudi trpe da im nekompetentni i bahati političari kroje živote. Problem je u većini koja je zastrašena, a ne u onima koji to koriste. Kaže Leticija, „danas više nitko nema kičmu“. Eto, upravo su prošli izbori, najvažniji trenutak, koji bi mogao promijeniti tijek povijesti, ali nažalost neće se dogoditi ništa, a moglo bi, samo kad bi većina smogla hrabrosti reći: dosta je.

Što biste promijenili u „hrvatskoj kulturnoj politici“?

Da biste išta mijenjali u kulturnoj politici – treba postojati kulturna politika. Hrvatska nema jasno formulirane kulturne politike. Dakle, prije svega bih započela izgradnju preduvjeta za stvaranje osnovnoga kostura naše moguće kulturne politike, a za to je potrebna temeljita analiza postojećega stanja. Tek kad shvatimo gdje smo sada, možemo početi razmišljati kamo želimo doći. Uz to je potrebno jačati kapacitete, odnosno, stalno educirati sve sudionike u kulturnom životu Hrvatske. Ali ne kako je to radila Vlada 2011–2015, koja je dovela Amerikance da prenose potpuno nepotrebna znanja izabranim subjektima i to platila 300.000 dolara. Bačeni su u vjetar silni novci, a osobno smatram da je to učinjeno i protuzakonito. To je samo jedan od mnogobrojnih primjera. Edukacija je temelj promjene i dok se ne započne sa sustavnom edukacijom, nema nam spasa.

Publiku ste očarali ulogom Leticije u predstavi Leticija i Ljublist. Zašto vas publika nije gledala kao glumicu više od desetljeća?

Nakon što mi se vratila bolest 2003. i nakon nekoliko teških situacija na pozornici koje su me obeshrabrile, odlučila sam prekinuti glumačku karijeru. Igrala sam stare predstave za bebe i djecu, ali nisam se upuštala u nove premijere. Ines u Život x 3 (2004) bila mi je posljednja uloga, ali ni nju se nisam usudila raditi bez alternacije. Okrenula sam se učenju i znanstvenom radu, a u kazalištu je moje žarište postala produkcija. Gluma je otišla – na led. Prije godinu dana osjetila sam potrebu ponovno iskušati svoje mogućnosti, srušiti još jednu prepreku (u svojoj glavi, ali i glavama u okolini), a putem uloge progovoriti o svijetu oko sebe. Naime, Leticija je lice neprilagođeno društvu i okolini na sličan način kao što sam i ja, a Shafferov tekst je jednostavno briljantan. I tako sam se počela pripremati za povratak i još jedan izazov.

Kako ste odabrali naslov i suradnike?

Nakon što sam se odlučila ponovno izložiti riziku, pažljivo sam pristupila izboru partnera i suradnika. Dok smo prošle godine radili Pravu stvar, vidjela sam da je Jasna Bilušić sjajna glumica, a pritom čvrsta i stabilna kroz svakodnevno igranje predstave. Bila sam u potrazi upravo za takvom partnericom. Jasna u početku nije dijelila Šimićevo i moje oduševljenje tekstom, ali se polako zaljubljivala tijekom razdoblja pokusa. Publika prepoznaje rezultat našega međusobnog razumijevanja i podupiranja, što nas obje čini sretnima.

U Dubrovniku je u Domovinskom ratu Mala scena gostovala upravo s tim naslovom, u režiji Vlade Habuneka. Jeste li bili na dubrovačkoj izvedbi?

U podjeli produkcije iz 1992. igrala sam gospođicu Framer, tajnicu, i dakako, bila s ekipom u okupiranom Dubrovniku. Cijelo to gostovanje bilo je nezaboravan doživljaj. Tadašnji ravnatelj kazališta Andrija Seifried, inače dobar prijatelj Vlade Habuneka, zamolio ga je da dođemo u Dubrovnik i donesemo Riječ, Kazalište, u grad u kojem je kultura zašutjela pred bombama. I tako smo krenuli u avanturu. Ukrcali smo se u naš prastari kombi i krenuli trajektom od Rijeke prema Dubrovniku. Odigrali smo dvije izvedbe u pet sati poslijepodne jer je na snazi bio policijski sat i nismo mogli igrati večernju predstavu. Kada je Charlotte Schoen u drugom činu govorila o razaranju Dresdena, počeo je jedan od napada na Dubrovnik. Pozornica se tresla od detonacija koje su se događale nedaleko od nas. To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Kakav doživljaj!

Vaš suprug, glumac i redatelj Ivica Šimić napisao je u programskoj knjižici potresan tekst o toj predstavi u Dubrovniku. Mala scena imala je niz humanitarnih akcija u Domovinskom ratu. Kako danas gledate na Domovinski rat?

Naš život i naš posao najviše smisla imali su upravo za vrijeme Domovinskoga rata. Vrijeme osjećaja punoga smisla života, ponosa i vjere. Kako kaže Baudelaire: „Ima trenutaka u životu kada vrijeme i prostor postaju dublji i kad se silno pojačava osjećaj postojanja.“ Ponosna sam i zahvalna što sam imala prilike sudjelovati u mnogim aktivnostima koje smo mi, umjetnici, organizirali tijekom Domovinskoga rata. Bilo je to doba u kojem smo bili pobjednici i heroji. Nakon rata osobni su interesi prevladali javne i danas smo ovdje gdje jesmo. Gubitnici.

Je li vaša najnovija predstava moguća priča o sudbini Europe ili naša egzistencijalna priča o preživljavanju u toj Europi?

Moglo bi se reći da je naša predstava sve što ste naveli. To je priča o Europi danas u koju svakodnevno ulazi rijeka izbjeglica, a s kojima se Europa ne zna nositi. Europa je izgubila „zajedničko oko“, kako kaže Lotte Schoen, kao i 1940. To je priča i o našem gradu, o Zagrebu i njegovoj devastaciji, priča o odnosu prema baštini, o suvremenoj arhitekturi, ali i ljudima koji su se konformirali sa sivilom u kojem živimo. S druge strane to je sasvim osobna priča žene koja ne može pronaći svoje mjesto u sustavu jer je drukčija, a s kojom se itekako mogu poistovjetiti. Manje je to priča glumice, a više priča neprilagođene osobe koja bježi u – kazalište.

Vaš blog Slamka spasa nerijetko izaziva burne reakcije čitatelja. Zašto ga pišete?

Doktorirala sam na hrvatskoj kazališnoj tranziciji, što je tema koja me zaokuplja već dugi niz godina. No shvatila sam da će ako se zadržim isključivo u znanstvenom diskursu sve ono čime se bavim ostati nedostupno široj javnosti. Blog, kao vrlo popularna, a dostupna forma, omogućava mi da pišem tjednim ritmom ono što smatram da je važno, da dolazim do svakog zainteresiranog čitatelja. Za svoje pisanje nisam plaćena, pišem iz potrebe, želim dati svoj doprinos nužnim promjenama u hrvatskoj kulturi. Ne želim biti dio „šutljive većine“ koja, iako svjesna svih deformacija i negativnosti pa i kriminala koji se događa u kulturi naše države, šuti zbog straha za osobnu egzistenciju. Dakako da se to što pišem uglavnom ne sviđa našem kulturnom establišmentu, ali to je njihov problem, ne moj.

Mislite li da biste bolje prošli u životu i u poslu da ne pišete taj blog?

To je sigurno. Da nema Slamke spasa, život bi mi bio mnogo jednostavniji i većinu poslovnih problema s kojima se već godinama susrećem ne bih imala. Također, da sam pristala na kompromise i slušala „velike dečke“, vjerojatno danas ne bih bila u mirovini, imala bih mogućnost napredovanja, a i moja bi okolina manje trpjela.

Jeste li oduvijek borac za pravdu?

Da, oduvijek sam bila, kako kažete, borac za pravdu. Još za vrijeme studija tražila sam svoja prava koja su bila napisana u Statutu, a koja uprava Akademije nije poštivala. Da nisam bila buntovna, vjerojatno bih ostala u angažmanu u ZKM-u i ne bih nikada dala otkaz. Ali eto, to sam ja, osoba koja smatra da mora govoriti. Na neki čudan način ovo što radim ima poveznice s Leticijinim: „Moja je dužnost da ljude prosvijetlim, podučim, podignem.“ Objavila sam dosad tri knjige Slamke spasa. Istina, sve je na internetu, ali ipak više vjerujem knjigama, koje će ostati.

Više ste se puta javili na natječaje za intendanticu HNK-a i ravnateljicu kazališta. Zašto? Što biste promijenili da ste dobili mandat u HNK-u, u ZKM-u...?

Haha, ne, nisam se javila za intendanticu! Bila je to prva gerilska akcija u kojoj je nas nekolicina samo tražila natječajne materijale. To je izazvalo šok, i naravno da je establišmentu najlakše bilo reći da se želim domoći neke funkcije, još bolje, fotelje. U ZKM sam se također na natječaj prijavila kao dio gerilske akcije. Ispisala sam program, šezdesetak kartica teksta, analizirala i detaljno obrazložila program, planove i naslove. Od komisije, sastavljene od ljudi koji uglavnom ne znaju ništa o strateškom planiranju, analizama koje sam napravila, a također ni o repertoaru koji sam predložila, nisam dobila ni jedan glas, kao ni Snježana Banović, s kojom sam poduzela tu gerilsku akciju. To što smo napravile potvrdilo je ono što smo znale, da programi na natječaju nisu bitni, premda zakonodavstvo propisuje da su najvažniji. Gerilskim smo akcijama pokazali kako naš sustav (ne) funkcionira i do koje je mjere okrenut osobnim interesima. Svakodnevno svjedočimo rezultatima pogodovanja, a u budućnosti će razorni utjecaj ovakvih praksa još jasnije odraziti na kvalitetu našega kazališta. Pogledajte kako izgledaju repertoari svih javnih kazališta. Nema iskoraka, inovacije, rizika, nema težnje izvrsnosti. Sve tavori u sveopćem sivilu, kako kaže Leticija. Prekrilo nas je „veliko sivilo koje je palo na nas kao pošast“.

Malu scenu utemeljili ste s Ivicom Šimićem i sad je to kazalište jedno od najuspješnijih. Zašto ste ga utemeljili? Bili ste uspješna članica ZKM-a, „čudo od djeteta“...

Šimić i ja bili smo u stalnom radnom odnosu šest godina. Sasvim dovoljno vremena da shvatimo da nam je takav status neprihvatljiv i da nas frustrira. Nisam mogla zamisliti da bih cijeli život čekala ne bi li netko moje ime izvjesio na oglasnoj ploči i da igram ono što je netko umjesto i za mene odlučio. Kada smo davali otkaz, imali smo visoke plaće, ali plaća, novac, nikada mi nije bio dovoljan motiv. Oboje smo dosta igrali i nismo imali nekih većih problema. Smatram da je to bio najbolji potez koji smo napravili. Mala scena je bila ono što smo željeli od kazališta i od života. U to sam vrijeme imala trideset godina, Šimić trideset i šest, a to je doba kada se donose važne odluke u životu. Mi smo svoju donijeli.

Profilirali ste se u uspješnu kazališnu producenticu. Opišite jedan svoj radni dan.

Ustajem u pet ujutro, prolazim planove za taj dan, određujem prioritete, pripremam se za ono što me čeka. Prije osam sam u kazalištu i ovisno o fazi produkcije predstave, do šesnaest sati obavljam redovite poslove: pišem aplikacije, izvještaje, ugovore, kontroliram procese, komuniciram sa zaposlenicima, suradnicima, održavam sastanke. Drugi dio dana, nakon osamnaest sati, bavim se strateškim poslovima, učim, čitam i radim sve ono što je vezano za moj nastavnički i znanstveni rad.

Doktorirali ste na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sad ste docentica. Koje je, prema vašemu mišljenju, najveće dostignuće toga doktorata, koji je objavljen i kao knjiga?

Mislim da je vrijeme kada će se moj doktorat čitati kao korisno štivo tek pred nama. Sve ono o čemu pišem još je svježe, nema vremenskog odmaka, ljudi kojih se tiču teme koje obrađujem još sve shvaćaju osobno. Čak ni Slamku ne pišem na osobnoj razini, ali tako je većina doživljava. Učinak izlaska knjige i mog doktorata bio je da mi je sve što sam napisala i istražila donijelo dodatne probleme, no vjerujem da će utjecaj biti itekako važan doprinos našoj znanosti o umjetnosti i kulturnim politikama. Onoga časa kad se bude stvorila kritična masa ljudi koji će zahtijevati strukturne reforme, legalitet i transparentnost, onda će se i odnos prema mom pisanju promijeniti. Uglavnom je sve ono što radim nešto što će se valorizirati tek u budućnosti. Danas samo – izaziva otpore.

Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima? Promijenili ste nekoliko fakulteta, kao profesorica.

Predavala sam na više sastavnica i to različite kolegije. Zajedničko je da se studentima uglavnom daju stručna znanja i kompetencije, ali su im generička znanja minimalna. Također je većina potpuno nespremna za profesionalni život. Trudim se osposobiti ih za to da postanu kompetentni sudionici našega profesionalnog sustava i da jačaju svoju izvrsnost.

Kakva je onda sudbina mladih umjetnika danas?

Ukratko – nikakva. Ako se ne započne s promjenama, budućnosti nema. Moja kći Buga Marija studentica je četvrte godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali se nakon završetka studija sprema u inozemstvo. Mladi ljudi koji žele napredovati i iskušati se u poslu, a pritom raspolažu samo svojim znanjem i talentom, teško će naći prostora u našem korumpiranom sustavu u kojem je važnije koga poznaješ nego kako radiš posao za koji si se školovao. Kod nas su audicije još na razini čuda, ukazanja, a to je nezdrava okolina. Premda smo naše dijete odgajali da je njezina dužnost dati doprinos razvoju svoje domovine, sada jedva čekamo da ode u inozemstvo. Naime, i ona trpi posljedice odnosa prema meni i Maloj sceni. Najbolje ovu priču oslikava rečenica koju mi je prije nekoliko godina rekla jedna naša poznata kritičarka: „A kaj vi mislite, gde bu ta vaša mala popevala kad vi pišete Slamku spasa?“

U predstavi prštite pozitivnom energijom i glumačkom erupcijom. Čini se da ste pobijedili stereotipe o glumici koja je producentica i sveučilišna nastavnica, ali i one o epilepsiji. Zašto se epilepsija tretira kao bolest koju treba zatajiti?

Istraživanje koje je na relevantnom uzorku napravljeno u Hrvatskoj prije šest godina pokazalo je da više od četrdeset posto naših sugrađana smatra da je epilepsija duševna bolest, a čak oko dvadeset posto da je riječ o zaraznoj bolesti. „Izašla sam iz sjene“ prije deset godina i još sam jedina osoba iz javnog života koja govori o svojim iskustvima s epilepsijom. Taj podatak najbolje govori o tome kolika je stigma. Sudjelovala sam na Europskom kongresu za epilepsiju na kojem sam održala dva izlaganja, a također sam producirala predstavu za djecu koja problematizira odnos okoline prema nama koji bolujemo od epilepsije (Ne, ti ne! Ili o drukčijatosti). Stigma nije naša hrvatska ekskluziva, ali su akcije koje sam pokrenula u suradnji sa svojim doktorom, Hrvojem Hećimovićem, jedinstvene čak i u europskim razmjerima.

Smeta li vam što vas stalno pitaju o Štefici Cvek, iako je iza vas velika karijera?

Za mene je Štefica Cvek tako daleka prošlost da o tome ne razmišljam. Uvijek se začudim kada me pitaju za Štefu. Sretna sam što je postojala, što sam se okušala i na filmu i to filmu koji je imao tako veliki uspjeh, ali tu se više nema što reći. Posljednjih desetak godina radim toliko zanimljivih projekata i poslova o kojima imam što reći. Ne smeta me što me pitaju za film, ali Štefa je – povijest.

Što mislite o hrvatskoj kazališnoj znanosti i o pisanju o kazalištu?

Premda će ovo što ću reći izazvati negativne reakcije, mislim da je naša kazališna znanost prilično autistična spram naše kazališne stvarnosti. Znanstvenih skupova koji se bave suvremenim problemima – nema. Postojeći samo istražuju baštinu, zavukli su se u prošlost i ne pridonose sagledavanju današnjice. Znanstvenici svojim radovima ne sudjeluju u našem kazalištu, a utjecaj koji imaju gotovo je nikakav. Nisu, kako se to kaže, „podmetnuli leđa“. Iscrpljuju se u pisanju koje nije dostupno široj javnosti i nema poveznica s praksom.

Ne bih se složila, ima i drukčijih primjera...

Ja sam vrlo kritična prema našoj znanstvenoj zajednici.

Pišete li novu knjigu?

Upravo završavam udžbenik koji sam počela pisati ovoga ljeta kako bih olakšala snalaženje budućim umjetnicima u profesionalnoj okolini. Želim napraviti nešto što će biti korisno svim strukama, ne samo onima koji se bave kazalištem. Pišem znanstvene radove koje redovito objavljujem, (uglavnom u inozemstvu), nova, četvrta knjiga Slamka spasa izaći će na proljeće. Čekam da mi se život u novim okolnostima stabilizira, a onda bih se upustila u rad na ostavštini profesora Vlade Habuneka. Taj me materijal privlači, premda nije izravno povezan s mojim užim interesima.

Svjedoci smo činjenice da tzv. mainstream sve više postaje marginalna struja hrvatskoga kazališta, a da tzv. alternativna strana i performansi, koji nerijetko naglašavaju i golotinju, postaju mainstream hrvatskoga kazališta. Što mislite o tome?

Točno ste zapazili, dolazi do promjene paradigme, a rezultat je toga procesa devastacija publike. Većina je javnih kazališta izgubila „programske funkcije“ koje je osnivač i vlasnik za njih predvidio. Došlo je do velikih odstupanja i publika više ne zna što gdje odlazi gledati. Zbunjena je. To je razlog što je u zagrebačkim javnim kazalištima došlo do tako velika pada broja gledatelja. Rade se predstave za koje se sve češće pitam – a za koga se to producira? Za koju publiku? Participacija je potpuno zanemarena u hrvatskom kazalištu, pa publika sada „uzvraća udarac“. Za koje se vrijednosti zalažem i što podupirem, pokazujem kroz program svoga kazališta. Često pomislim kako sam sretna što nisam u angažmanu i što ne moram sudjelovati u nekim predstavama koje gledam. Smatram da privatnici imaju pravo raditi što su im osobne preferencije, ali javna kazališta bi se trebala držati osnovnih postavki (misije) zbog kojih su osnovana. Najbolji je primjer da je donedavno u „programskim funkcijama” ZKM-a pisalo da je to „HNK za djecu i mlade”. Može li se to kazalište danas staviti u te okvire? Ne može. A do tako drastične i, usuđujem se reći, dramatične promjene misije moglo je doći isključivo zbog nedostatka kulturne politike i potpune nebrige za područje kulture. Godine ignorancije, nekompetencije, marginalizacije i nebrige – došle su na naplatu.

Što mislite o Oliveru Frljiću i njegovoj ulozi u hrvatskom kazalištu?

O Oliveru Frljiću samo mogu reći da je izabran za intendanta premda nije imao formalne uvjete. S jednakim (nedovoljnim) uvjetima gotovo istodobno Ivo Perkušić nije prošao za ravnatelja u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, a Frljić je uspio postati intendantom nacionalnoga kazališta. Ovaj primjer samo je još jedan dokaz našega kaotičnog i bolesnog sustava u kojem glavnu ulogu igra – politika.

Koji su vaši planovi za budućnost? Što namjeravate napraviti u sljedećim kreativnim godinama?

Još ne znam što je moj novi put, za koji znam da dolazi. Ova je faza mog života završila. Još nisam sigurna na koju ću stranu okrenuti. Jedno je sigurno, neću stati.