Mistik Mediterana

Napustio nas je suvremeni hrvatski pjesnik Nikola Kraljić, jedan od najvažnijih i najprivlačnijih poetskih glasova riječko-primorskoga književnog kruga, koji je po mnogim značajkama nadilazio zavičajne lokalitete iz kojih je ponikao i koje je u svojim stihovima ljubavnički grlio. Svetkovina opojna života bila je i ostala konstanta njegova pjesništva pa iako zapitan ponad sudbine svijeta emitirao je ohrabrujuće poruke svjedočeći vlastito postojanje. Stoga nas nikada nije ostavio. Živahna pokreta, smirene geste i sonorna glasa u obraćanju, svatko bi bio zatečen nježnošću i plahošću njegova nahođenja od rodnog Omišlja do Zagreba. Bila su to uvijek prijateljevanja jer čovječnost koja ga je krasila i lirski naivizam u ophođenju bio je uvijek dobrodošao u svakom društvu. Kraljić kao da je zazirao od prijepora svake vrste, ali ne iz straha ili nekog oportunog manevra već iz afektivnog kočenja spram svake omraze koju njegov psihizam nije mogao podnijeti. Zato se volio družiti napose s maritimnom prirodom, kao sa ženom, isticao je, čiji je umiljat krajolik u njegovoj krajnjoj poetskoj poruci zaprimao uvijek neočekivani horizont: „Jedan val za valom ruku pruža, a što ćemo mi?“

Pjesnik i psiholog

Kraljić se u hrvatskoj knjževnosti oglasio u zreloj dobi sa zbirkom Vrime godine 1972, a do 2015. objavio je 42 knjige, od kojih je čak 36 zbirki poezije. Osnovnu školu polazi u rodnom mjestu, gimnaziju u Krku i Rijeci, a u Zagrebu je diplomirao filozofiju i psihologiju. Svoj radni vijek proveo je u Savjetovalištu za djecu, mladež, brak i obitelj pri Centru za socijalni rad u Rijeci. Za iznimna dostignuća na polju psihologije, Društvo hrvatskih psihologa, čiji je bio dugogodišnji član, dodijelilo mu je uglednu nagradu Ramiro Bujas. Kao vrlo plodan i kreativan književnik pisao je i kritike, ali i filozofske oglede. Važna je njegova prevodilačka djelatnost, čime je ponajviše multikulturalno obogatio Italiju i Hrvatsku. Prevodio je T. S. Eliota, V. Gerratana, G. Scottia, E. Montalea, G. Ungarettija, N. Balestrinija, Sh. Kushanoa, V. Aquilera-Cernija. Uvršten je u više antologija, od kojih one na čakavskom dijalektu zauzimaju važno mjesto, primjerice Čakavsko pjesništvo 20. stoljeća. Uostalom, kao bilingvalni pjesnik, nedvojbeno je pridonio afirmaciji i čakavštine i štokavštine, a slijedom toga i tako pisane poezije. Redovito se javljao i u hrvatskim književnim časopisima, a priredio je i nekoliko knjiga. Kao član DHK (i član Hrvatskoga filozofskog društva) bio je i jedan od suosnivača ogranka DHK u Rijeci, višegodišnji predsjednik. Treba istaknuti i to da je jednom izdavaču bio posebno sklon. To je zagrebačka naklada Lukom u kojoj je objavio čak deset naslova zahvaljujući ažurnosti i nesebičnoj skrbi ispunjenoj poštovanjem urednice i vlasnice naklade Mirjane Šigir.

Iako je kao pjesnik stasao uz generaciju Krugova, poneki je kritik znao ustvrditi da je pripadao i krugu avangardista, no, ako je avangarda kultura krize, Kraljićevo igrivo neimarstvo, u foničkoj grafostrukturi i jezikotvorbi, nije prevratničko te je on ipak ostao umjereni modernist koji osjetilno doživljava čitav registar leksema s Mediterana: tramuntana, jugo, valovi, more, ribari, školjke, ribe, bure, cvrčci – u cijelosti primamljiv florealni i faunski svijet. Tu bijaše svoj na svome, obavijen zamamnim mirisima i taktilnom spremom, onomatopejski zaveden. Uz melankolično nostalgične motive rado je rabio i one humorno groteskne u nizu stihova. Glede jezika, najbolji je njegov supstrat s tradicijom, a s velikim zadovoljstvom pretapao bi hrvatski jezični standard u dijalektalnu nadgradnju i obrnuto. Pritom mu je nenametljiv i neagresivan eros bio uvijek u izričajnom htijenju kao iskonski prodor u sveopće. Možda stoga ni motiv smrti nije ga susprezao, kao što ga ni „ona“ osobno, vjerojatno, nije iznenadila, a ni za života plašila. Bila je ona samo „zrcalo vječnog života u sjećanju živih“ (Branimir Bošnjak). U tom zrcalnom procesu pjesme mu se počesto referiraju na njega osobno, što je nedvojbeno otkrivalo svojevrsnu pomamu za životom. Dakle, uvijek neumorna obnova panteizma i smisao za kućno ognjište s natruhama neistrošene mediteranske mitizacije.

Slike iz svakodnevice

Kraljićev poetski potencijal najbolji je u isječcima (odlomcima) iz života kada se svaka pjesma može shvatiti kao konotirana situacija ili asocijativna kružnica svakodnevice, ali i kad je višestruko slojevita u svojoj semantičkoj pojavnosti – sentencioznosti, anegdotalnom, u narativnoj monolitnosti, zvukovnoj senzaciji i strukturnoj opremi. Dakle, već po istraživalačkoj sintaksi, morfologiji stiha te dopadljivoj i dohvatnoj smislenosti, u kojoj se očituju životodajne metamorfoze, osjećamo zadovoljstvo u čitanju njegovih stihova. Pjesnik kao da se u jednom trenutku poželio pretvoriti u školjku ili cvrčka. Muza ove poezije nije nipošto smrt, već sjaj života i poslije života, sjaj kojemu je estetska integracija smještena u već jednom prepoznatoj ljepoti, stoga se nadamo da će ono životno u Kraljićevoj poeziji i nadalje imati što i ča za reći.