Mađareva forma i Švabo tralala

Dugo sam o toj „formi“, koja to i nije, samo slušala. Bez razumijevanja i bez pitanja. Znate ono: slušate i slušate, misleći kako će vam se otkriti elementi na temelju kojih ćete sami proniknuti u dugo zastrt smisao. A onda sam primijetila da se ta „Mađareva forma“ ne odnosi na sve ukućane koji su u toj kući živjeli nego samo na neke. Tako je moj svekar govorio svojoj ženi, mojoj svekrvi, pa sam shvatila da to ima neke veze s mjestom njezina rođenja (Magić Mala). No pogrešno sam mislila kako je izraz potekao odande. Nije. On je u Magić Malu došao s nekim davnim doseljenicima, koji uopće nisu bili Mađari nego Hrvati. Naravno, nije bilo svejedno odakle su došli. A došli su iz Like. Filipovića ima u sve tri vjere – u katoličkoj, pravoslavnoj i muslimanskoj – pa su se ljudi nastojali što preciznije odrediti prema ostalima. Vjerski je kriterij bio oduvijek presudan, pa je tako izraz Mađar upravo u opreci prema Osmanlijama zastupao Hrvate katolike. Došavši kao kolonisti iz Like u Slavoniju, ti su ljudi iz svoje stare postojbine donijeli sa sobom i svoj nadimak, Mađari. Možda je o tome kao jedini vanjski znak govorila lička kapa kadšto na glavi dide Nikole.

Pojava da se imenom jednoga naroda zapravo ne misli na taj narod nego na neki drugi nije nova. A nije novo ni to da se na regionalni dio pripadnika jednoga naroda prenese cjelokupnost toga naroda. To se lijepo vidi kad se uzme ime stanovnika jedne pokrajine i ono se protegne na cijeli narod. Slovence službeno zovemo tako, Slovenci, no u razgovoru često im kažemo Kranjci, pa i Janezi, premda se naziv ne odnosi samo na stanovnike pokrajine Kranjske, a još manje samo na one koji se zovu čestim slovenskim imenom Janez, nego na cijelu Sloveniju i sve Slovence.

I Nijemce ćemo, dakako, službeno zvati Nijemci, no vrlo je raširen i razgovorni oblik Švabe, premda je pokrajina Švapska samo dio Njemačke. I izraz Švabo za Nijemca i izraz Švabija za Njemačku svi znamo, a u razgovoru često i rabimo (otišao je na rad u Švabiju), no koliko god izraz bio i frekventan i svima razumljiv, ipak uz njega valja malo zastati. Zašto? Zato što ćete u jednom rječniku hrvatskoga jezika (Šonje) naći oblik za nominativ množine koji će malotko tako reći. Piše ovako: Švabo, Švabica, no nominativ množine glasi Švabi (genitiv opet uobičajen, Švabā, a dativ, nažalost, nisu napisali, nego su se kod njega otmjeno zaustavili). Baš me zanima kako bi glasio! Prema nominativu Švabi, trebao bi glasiti Švabima (kao konji, konjima). A svatko će ipak reći: Švabama je trebalo pokazati zube i sl. Naravno, takvo je raspoloženje prema njima bilo davno, u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, poglavito u taboru njihovih protivnika, kasnijih pobjednika, dok se situacija vrlo brzo nije stubokom promijenila. Njemačka nije dugo ostala omražena, naprotiv, u nju su pohrlili na rad toliki iz još koliko jučer neprijateljskih združenih jugoslavenskih naroda, nerijetko upravo oni koji u nedavnoj igri Nijemaca i partizana (kao prije toga kauboja i Indijanaca) nisu ni za živu glavu htjeli biti u švapskom taboru, a u poticanoj ekspanziji turizma zapadni stanovnici onomad podijeljene zemlje postadoše nam najbrojniji, pa time onda i najdraži, gosti na jadranskoj obali. No osim toga oblika, Švabo, u hrvatskim se rječnicima pojavljuje i oblik Švaba (npr. Skokov, Anićev, Drvodelićev, Klaićev). Nije teško razumjeti zašto. Švabe (Schwaben) bili su pripadnici njemačkoga naroda iz Švapske, zatim staroga germanskog plemena od Baltika do Rajne, a u Bosni su tim imenom nazivali sve Slavene u Habsburškoj Monarhiji. Švabo je i asimilirani Nijemac u našim krajevima, pripadnik one generacije koja je u 1960-ima na početku velikoga emigrantskog vala krenula na privremeni rad u Njemačku, koji se, jasno, prometnuo u stalan rad do mirovine, pa onda i ostanka. Takve sunarodnjake koji su u stari kraj dolazili samo na „urlaub“ ovdašnji je narod zvao Švabama. Kao i one još starije prekobarne emigrante Amerikancima. Nijemci s Rajne naselili su se pak u Panoniji (Srijem, Vojvodina) još u 17./18. stoljeću, pa je taj „lalinski“ oblik, Švaba, u tom kraju bio sasvim razumljiv. Koliko god se oblik Švabo osjećao donekle pejorativnim, mora se priznati da u njemu nema zluradosti, ali zato ima divljenja i odavanja priznanja, što pokazuje uzrečica: što li sve Švabo ne izmisli?! Tko je kriv drugima što se toga i sami nisu sjetili! Solidnosti njemačkih strojeva uvelike je kumovala njihova automobilska industrija, kojoj se vjerovalo.

I drugi narodi imaju pogrdne izraze ne samo za Nijemce – Francuzi ih časte izrazom Boche (Boš) – kao što i mi razgovorno kažemo Digići za Talijane. U Njemačko-hrvatskom univerzalnom rječniku (R. Hansen--Kokoruš i sur., što su ga 2005. zajedno objelodanili Globus i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) piše da Schwabe znači i bubašvaba, što se hrvatski kaže ipak samo žohar. Malo me (neugodno) iznenadilo kako je to glatko propustio upravo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u čijoj je domeni bila hrvatska strana toga rječnika. No, eto, događa se.

Kad bi odrasli u nekadašnjim građanskim kućama htjeli nešto zatajiti pred djecom, govorili su nekim oblikom njemačkoga jezika. Rekli smo da švapčare. Ubrzo sam počela razumijevati što govore. Neobično, no deset godina nakon rata, dok su službene vlasti još bacale drvlje i kamenje na sve njemačko, u školi smo, bez ikakva traženja, kao strani jezik počeli učiti upravo njemački. Engleski se tek pomaljao, ruski se ispucao na deset godina starijoj generaciji, francuski se tradicionalno zadržao u klasičnim gimnazijama, pa sam tako, učeći njemački, sve više ulazila u razgovor starijih. Priznajem, činio mi se kao Švabo tralala – kao da stalno govore jedno te isto. Prvotno se izraz odnosio na dosadno ponavljanje iste melodije, a kasnije se protegnuo i na sve što se ponavlja unedogled. Od te negdašnje dosadne pjesme, kakvim mi se činio švapčarski govor, ostalo je samo blijedo, premda drago, sjećanje.