Krvnik ili žrtva

Hrvatski koreograf Staša Zurovac (1973), bivši plesač i prvak Zagrebačkoga baleta, otisnuo se prije petnaestak godina u koreografske vode, munjevito se afirmirao te osvojio domaće i inozemne plesne pozornice. Munjevit uspjeh zaslužio je osebujnim plesnim stilom što ga njeguje, ali i višestrukošću i cjelovitošću autorskog izričaja svojih predstava. S najnovijim djelom Modrobradi, praizvedenim u Hrvatskome narodnom kazalištu, 13. studenoga, vraća se u Zagreb nakon Danse macabre iz 2008.

Estradizira li Zurovac svoje plesno kazalište?  / Snimila Mara Bratoš

Glazbu, snimljenu u skladateljevoj produkciji, napisao je samouki makedonski skladatelj Marjan Nećak, autor glazbe za šezdesetak kazališnih predstava i filmova, koji dobro poznaje zakonitosti glazbe za kazalište. Kao što je Zurovac koreografski prepoznatljiv, i Nećakova glazba nosi snažne elemente prepoznatljivosti u etnomelodici i ritmici s jugoistoka Europe, ovdje uz ritmove tanga i valcera, a najmanje ili nikako, začudo, ne sadržava neke francuske ili barem pseudofrancuske elemente iz kojih priča o Modrobradom potječe.

Zurovčev stil jasno je definiran plesnim junacima i likovima što žive i kreću se između sna i jave, između stvarnog i nestvarnog, u žanrovski ne dokraja određenim djelima. Tako se i u Modrobradom može dvojiti je li to balet ili monomjuzikl. Scenograf je Miodrag Tabački, kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, odlično svjetlo Denija Šesnića. Polazeći od ironično intonirane pripovijetke Modrobradi i njegovih sedam žena francuskoga pisca i nobelovca Anatolea Francea, pjesnika ironije i skepticizma, Zurovac relativizira pogled na Modrobradoga, njegovu seksualnost, relativizira ulogu krvnika i žrtve. Možda time želi dati veliku metaforu današnjeg vremena i svijeta u kojem živimo, u kojemu se sve može relativizirati, sve vrijednosti pa čak i svetinje.

Staša Zurovac radio je u Mariboru, Beogradu, Novom Sadu, Skopju, Ohridu, dobivao nagrade. No nakon desetak i više njegovih predstava, što smo ih gledali u Zagrebu i Rijeci, ne može se previdjeti vrtnja u krugu. Zurovac vječno ponavlja karusel istih, ako ne istih onda barem sličnih, a ako ne sličnih onda nedovoljno diferenciranih plesnih pokreta, kako god i koliko god željeli gradirati stupanj naše kritičnosti prema tome. Pojavljujući se u višestrukoj ulozi – kao koreograf, redatelj, libretist i dramaturg, najviše zakazuje kao koreograf, čak zapušta taj segment autorstva koji bi (mu) trebao biti primaran. Barem je u ovome djelu, s obzirom na karakter bajke i pripovijetke, imao velik prostor da ga ispuni varijacijama Modrobradog i njegovih žena, da naglasi razlike među sudbinama ili grijesima svake od žena, odnosno da – kao najvažnije – plesači karakter likova izraze plesom, a ne glumom i groteskom. Tako, nažalost, Staša Zurovac već pomalo estradizira (svoje) plesno kazalište.

Iz takva autorskog pristupa proizlazi odnos prema plesačima, koji mu služe samo za provođenje njegovih zamisli, a ničim ih ne izgrađuje kako bi napredovali i razvijali se. Naslovnu ulogu tumačio je Guilherme Gameiro Alves, a njegove žene Asuka Maruo, Pavla Paćušak, Iva Vitić Gameiro (tumačila je dvije žene), Rieka Suzuki, Natalia Horsnell i Atina Tanović. Zapaženiji nastup ostvario je i George Stanciu kao Sluga. Glavnim junakom ispao je pjevačko-pripovjedačko-mačističko-mefistovski lik Conciergea (pazikuće). Glumeći da pjeva, glumio ga je Nikša Kušelj.