Književnost mora biti u dosluhu s duhovnim

Marina Šur Puhlovski ovogodišnja je dobitnica nagrade Zvane Črnja za knjigu Književnost me iznevjerila (Alfa, 2015), koju za najbolju knjigu eseja dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika na Pulskim danima eseja. „Na svome je literarno-opisnom putu u ovoj knjizi autorica pokazala sve one sposobnosti koje bi trebao imati vrstan esejist: iskrenost i odlučnost da se uhvati u koštac s bitnim pitanjima svoga vremena, jasnoću pogleda na predmet o kojem piše, jasnoću definiranja pojava koje su s tim u vezi, arheologiju znanja o predmetu interesa te najviše od svega – originalnost pristupa naznačenoj temi“, piše među ostalim u obrazloženju nagrade. Marina Šur Puhlovski rođena je 1948. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju. Piše romane, pripovijesti, putopise, pjesme u prozi, eseje i zapisničku prozu. Objavila je šesnaest knjiga.

Snimio Mirko Cvjetko

Dobili ste nagradu Zvane Črnja za knjigu Književnost me iznevjerila, za eseje s margine – kako ste sami naznačili na koricama knjige. Kako je autoru s margine dobiti književnu nagradu?

Začudila sam se jer su to uistinu eseji s margine, što znači da su napisani protiv glavnih književnih tokova, zvanih postmodernizam, koji su prije tridesetak godina kod nas prodirali u literaturu i sasvim je promijenili. Ono što je moja generacija pisaca objavljivala smatrala sam srozavanjem književnosti i približavanjem šundu, kiču. U svojim sam esejima te proizvode nazvala hibridnom književnošću. Riječ je o pokušaju da se niže, trivijalno, recimo kriminalistička radnja, spoji s umjetničkim, no kod takvih spojeva uvijek prevlada ono niže, niže „pojede“ više. Pobunila sam se protiv ideje da je djelo puki „tekst“, kako su to ustvrdili književni teoretičari, da talent ne postoji, da je pisac obrtnik, da se pisati može naučiti u školi pisanja, i da je autor mrtav, kako je veselo objavio Roland Barthes, a na lešu autora tobože se rodio čitatelj. Ako je autor mrtav, onda je mrtav i čitatelj, što je danas evidentno: produkcija je sve veća, a čitanost, čak i pismenost, sve manja.

Ohrabruje li činjenica da ste u takvim okolnostima ipak dobili nagradu za eseje koji se bave višim smislom književnosti?

Jasno da me nagrada veseli, i iz načelnih i iz osobnih razloga. Objavila sam šesnaest knjiga i dobila tek nekoliko nagrada za kratku priču. Ovo mi je prva nagrada za knjigu. Malo mi je čudno što sam je dobila baš za eseje jer ja u biti nisam esejistica, premda čitav život paralelno s pisanjem proze razmišljam i pišem o književnosti… Ipak, pretežno pišem priče i romane. Osim toga, eseji su nastajali u dugom razdoblju i dugo ih uopće nisam mogla objaviti. Utoliko je nagrada još veće iznenađenje jer riječ je o knjizi koja me odvojila od moje generacije borhesovaca i pisaca „proze u trapericama“ i koja nije imala baš nikakve šanse. S 25 godina ustrajala sam na ideji da je književnost nastala na postavljanju metafizičkih pitanja, tko sam, što sam, kuda idem, na obraćanju Tajni, i da je bez postavljanja tih pitanja nema. Tu je njezin izvor. Ako potpuno napustite izvor, a književnost svedete na igru i razbibrigu, onda to više nije književnost.

Opisujete „duhovne tragače“ – one koji teže istini, ali ostaju tužni i osamljeni – i „duhovne igrače“ koji se priključuju književnim klanovima, prisutni su u medijima i uživaju u „uspješnim“ književnim karijerama; vi ste ih nazvali književnim obrtnicima. Imate li osjećaj da je i u većim kulturama tako ili su okolnosti posebno pogubne za malu i siromašnu scenu kakva je hrvatska?

Pogubno je vjerojatno više jer smo mali narod, pa kad duhovni igrači zauzmu sve pozicije i zatrpaju tržište, za tragače više nema mjesta. No mi sve uvozimo, ništa mi nismo smislili. To je svjetski trend. U knjizi navela sam primjere pisaca koji su dobitnici Nobelove nagrade, Bookera i kojekakvih drugih nagrada, a ja ih smatram šund-piscima koji su umjetničko spojili s trivijalnim na takav način da su uspjeli sve prevariti. Sofisticirali su šund. Duhovna je potka trivijalna, ali oni su veliki majstori, jako dobro pišu i dobro su to zakukuljili, a valjda ih čitaju isti takvi jer više nitko ne zna što je to umjetnost. Umjetnost se obraća našem biću, što sam u esejima nazvala našim jesam, a ne našim funkcijama u društvu, što sam nazvala našim nisam. To nitko ne shvaća – da se duhovni igrač bavi nečim što nismo… Naš glavni problem nije kakav nam je brak i država, dakle, moral, nego činjenica da uopće postojimo. To je naš problem. Za tim traga duhovni tragač. Za tim traga umjetnik. Pisca-obrtnika to uopće ne zanima, on hoće samo savršen uporabni proizvod, prema trenutnoj modi. Imala sam nažalost krivu pretpostavku da će mi književnost dati te odgovore, a nije mi ih dala jer je kultura ipak otuđenje čovjeka od sebe sama. Otuda naslov Književnost me iznevjerila. A iznevjerila me i zato jer više ne traga za odgovorima, jer je odustala.

Književnost vas je kao „duhovnoga tragača“ iznevjerila, ali s druge strane otkrili ste indijske mudrace.

Prije dosta godina moja kći donijela je Oshovu knjigu Tantra. Bila je još mlada i pomislila sam da je moju kćer ščepala neka sekta. Prilično sam se uzrujala i tražila da vidim što to ona čita. Počela sam čitati i knjigu nisam odlagala dok je nisam pročitala. Rekla sam joj: „Draga moja, samo ti to čitaj, to je fantastično.“ O čemu je tu riječ? Kod mene osobno o tome da sam cijeli život razmišljala na sličan način kao Osho. Radi se zapravo o okretanju čovjeka vlastitoj nutrini, o pronalaženju odgovora u sebi, a ne u kulturi. Moj prvi roman Ništarija, to sam naknadno shvatila, na tragu je Osha. Roman je ostao potpuno neshvaćen jer je takav način mišljenja kod nas marginaliziran. U našoj kulturi moraš uspjeti, moraš se isticati, a taj roman govori da ne moraš ništa – jer ti je netko ponudio lažnu sliku svijeta. Čitajući Osha (dosad sam pročitala četrdeset njegovih knjiga, a ima ih šesto) naišla sam na odlomak o slučajnom prosvjetljenju koji mi se učinio strahovito poznat. Shvatila sam da je taj Oshov odlomak potpuno isti, istim rečenicama napisan, kao kraj tog mog romana. Nisam ni znala što sam napisala. Samo sam razmišljala na isti način, ali nisam znala da je to što se dogodilo mom junaku zapravo slučajno prosvjetljenje. S obzirom na to da se književnost više ne pita o životu, ni njegovim bitnim problemima, čovjek se naravno okreće tamo gdje vidi da mu se pružaju neki odgovori, primjerice Oshu.

Prvi esej nagrađene knjige nastao je još 1988. Začeci tog eseja sežu u vaše studentske dane i drukčiji pristup književnosti od vaše tadašnje kolegice na studiju komparativne književnosti Dubravke Ugrešić. Zašto je sukob oko pitanja što je književnost značio i životni razlaz s dotadašnjom prijateljicom? Nisu li različita shvaćanja zapravo dobar temelj za kvalitetan dijalog, polemiku i živost na kulturnoj sceni?

Ne, dalje prijateljstvo nije bilo moguće jer sam joj rekla da je literaturu pretvorila u trač. Njezina prva knjiga Poza za prozu zapravo je zbirka tračeva o njezinim prijateljima s fakulteta. Rekla sam joj da to nije nikakva književnost, a ona me upitala hoću li dio njezina honorara kad nas je već otračala, da nam nešto plati. Nakon toga digla se iz sobice gdje smo sjedile, otišla i nikada više nismo razmijenile ni rečenicu. Nije to shvatila kao nešto što se tiče literature, nego kao osobni napad. A nije bio osoban. Razdijeliti osobno i načelno gotovo je nemoguće, pisci su tašti i ako se nekomu ne sviđa ono što pišu, oni to ne mogu podnijeti. Ja nisam tako osjetljiva kao drugi jer sam od početka naišla na silan otpor pa sam se na to već navikla. Držim se svoga pravca, nisu me uništili, nisu me otjerali iz književnosti ni kad mi nisu htjeli objaviti knjige. O meni može bilo tko bilo što pisati. Nije mi to važno jer točno znam tko sam i što radim.

Zašto ste imali problema s objavljivanjem tog eseja?

U to vrijeme pisala sam književne kritike za Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija. Pisao je i Hrvoje Pejaković, koji je od mene naručio da napišem kritiku neke knjige koja je upravo objavljena za novi časopis Pitanja. Dogodilo se da je baš tad izašla knjiga Dubravke Ugrešić Forsiranje romana-reke. Možda je bilo malo i bezobrazno od mene što sam to iskoristila za naš načelni razlaz oko toga što literatura jest, a što nije, jer za mene literatura nije trač, odnosno kako sam napisala u esejima: trač jest možda osnova književnosti, ali ni svi tračevi nisu isti – neki su u dosluhu s Bitkom, neki samo s ulicom. Dubravka Ugrešić bila je u dosluhu s ulicom, i to i ostala. Uredništvo je (njih dvanaest) bilo zgroženo mojim esejom i, osim jednog, složili su se da se tako nešto skandalozno ne može objaviti. Hrvoje Pejaković mi je napisao čak dva pisma u kojima je ustvrdio da nitko od njegove generacije, a ni od budućih, takvo nešto neće moći napisati, ali da ću ja svoj esej moći objaviti samo u samizdatu. Nazvao me patetičnim autsajderom. Bila sam patetična jer sam se borila za vrijednosti, a zbog istog sam ostala i autsajder. Drukčije mišljenje se u ono vrijeme nije moglo progurati čak ni po književnim časopisima. Danas to nije slučaj, ali onda je bio. Kako su godine išle, imala sam potrebu objasniti zašto sam taj esej napisala i tako je nastao drugi esej, Smisao tradicije, kao nadopuna. Zatim sam otkrila Fernanda Pessou, koji se sa svojim pristupom literaturi sjajno uklopio u moja razmišljanja, bez obzira na to što pripada ranijem vremenu, pa sam napisala esej i o njemu. Osim o Pessoi sve eseje napisala sam kao što pjesnici napišu pjesmu, u jednom dahu, u jedan dan, nakon dugih godina razmišljanja. Dok sve što sam naučila nije postalo moje. Zadnji esej napisala sam u autobusu od Tisnog do Zagreba, u neopisivoj gužvi, olovkom, u teku.

Prvu priču – Ispod stola – objavili ste još 1975, a prvu knjigu – roman Trojanska kobila – tek 1991. Što se dogodilo u međuvremenu, zašto ste tako kasno objavili prvu knjigu?

Dio krivice sigurno je u meni jer mi je samo bilo važno pisati, nisam voljela hodati okolo i nuditi svoje knjige. Poslala bih ih izdavačima u kuverti, a oni bi ih vraćali najčešće nepročitane. Tu i tamo nešto bi i pročitali, ali su naprosto sve odbili. Obrazloženja su bila suluda. Nisu me vidjeli, znate. Sve su to dvorovi Luja XIV. Ako ne hodate po dvoru i kralj vas ne vidi, vi ste nitko i ništa. Tko sam bila ja, otkuda dolazim? Nisam se kretala po književnim kružocima i to je bila velika greška, ali nije mi se dalo, to mi je bilo dosadno. A nisam pisala ni popularnu, postmodernističku literaturu. Nad mojim se rukopisima trebalo zamisliti, to nisu bili tekstovi „lako ćemo – malo seksa i malo politike, i gotovi smo“. Dakle, dva su razloga: vladajući trend i moja narav horoskopske djevice koja voli biti u pozadini i ne gurati se. To me dovelo do toga da sam imala već devet napisanih knjiga, dok nisam konačno tu devetu i objavila.

Kako se to dogodilo?

Naravno da nije po pravdi nebeskoj… To se dogodilo tako što je moj muž tada radio s gospodinom Majetićem koji je radio u Mladosti i knjigu Trojanska kobila uistinu pročitao. Svidjela mu se, dobila sjajne recenzije, jer tada su se još pisale recenzije, što danas nije slučaj, i odlučio ju je objaviti. U tom času već sam našla izdavača i za zbirku priča Zec na tavanu u izdavačkom centru u Rijeci. Onda je počeo rat. Roman sam objavila u lipnju 1991. Prošle su četiri godine u kojima se ništa nije moglo objaviti. Nakon rata cijelo se izdavaštvo okrenulo na glavu, to više nije bilo ono državno izdavaštvo kao prije, nego mali privatni nakladnici. Tako sam ja od 1998. počela objavljivati svoje knjige iz ladice, jednu za drugom, po jednu ili dvije godišnje. A i dalje sam pisala…. Znala sam da ću jednom objaviti te knjige, to sam i napisala u svojim zapisima, kao što je Pessoa znao da će ga jednom objaviti, čak i da će postati slavan. Eto, sad imam devetnaest napisanih knjiga, šesnaest sam objavila. Za tri tek moram naći izdavača jer i dalje s njima imam problema. To mi je sudbina. Nikad nisam našla urednika za kojega bih rekla da se za mene brine, da me obožava kao pisca, da sam ja njegov autor i da se na njega mogu osloniti. Bilo je dobrih, bilo je gorih, ali ni za jednog ne bih rekla – to je moj urednik, on me razumije i zna zašto objavljuje moje knjige. Nemam baš sreće.

Možda je i vaše gusto objavljivanje knjiga u relativno kratku razdoblju dodatno otežalo vašu recepciju.

Naravno da je otežalo, primijetila sam i neki grdi pogled na sebi jer je ispalo kao da štancam knjige. Kao da sam odjedanput pod stare dane dobila napad pisanja, a pišem od osme godine. Od osme do osamnaeste pisala sam poeziju, pa sam prešla na prozu, oko 26. godine počela sam ozbiljno pisati prozu. Dakle, pišem oduvijek, riječ je o dugogodišnjem kontinuiranom radu i životu posvećenu književnosti. Prestala sam i raditi zbog pisanja. Ostavila sam se novinarstva i pisanja kritika te se od tridesete godine bavim isključivo pisanjem i svojim životom. Nisam se odrekla života, ali sam se odrekla plaćenoga rada i samostalnih prihoda, što nije baš za bacanje. Htjela sam ostati autentičnom, ničemu se ne podrediti i ni o kome ne ovisiti, nego slijediti svoj put. Trebalo mi je vrijeme za pisanje, nisam od tipova koji mogu cijelo jutro trčati za intervjuima, pa doći doma, sjesti i pisati roman. To ja ne mogu, moram cijeli dan biti u okružju svoga pisanja, moram ga osjećati. Imala sam sreću da sam našla muža koji me pristao uzdržavati. To je nevjerojatan luksuz. Muž mi je inače grozne stvari priredio u životu, ali svaka mu čast, oslobodio me ropskoga rada. Htjela sam samo pisati, a on mi je to omogućio.

Iako ste spoznali da književnost nije put k istini, vaš interes za književnost nije nestao, i dalje pišete, pratite scenu, ne možete odustati od književnosti?

A što da radim nakon šezdeset godina bavljenja književnošću, recite? Bilo bi divno otići u Indiju, ući u neki ašram, susresti Osha da je živ. No kasno je. Mogu ići samo putem kojim sam išla, ne mogu više od njega odustati. Odgojena sam kao ateistkinja, a preko pisanja sam postala religiozno biće, i to ne pod stare dane kad se čovjek može preplašiti smrti, pa postati religiozan, nego još prije trideset godina. To je najviše što sam od literature dobila, jer nisam dobila ni novac, ni slavu, nego to da sam postala religiozno biće. Ne i praktični vjernik. Kad vas odgoje kao ateista, ne možete prekoračiti taj ponor, ali ja sam ga prekoračila pisanjem, što meni nešto govori o mom pisanju i o njegovoj snazi. To mora biti strašna snaga koja mi je ukazala na život kao nešto sasvim drugo od onoga što su mi govorili u školi, što su mi govorile knjige i što su mi govorili kod kuće. To je moje malo prosvjetljenje. Na ono veliko računam u idućem životu.