Ima li Hrvatska uopće službenu politiku prema Hrvatima u BiH?

Dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskoga mirovnog ugovora Bosna i Hercegovina ipak počinje put k članstvu u euroatlantskim integracijama: razmatraju se mjere potrebne za otvaranje pregovora o ulasku BiH u Europsku Uniju, slažu se reformske agende, rade se i ostale pripreme. No pita li se itko kako funkcionira država u kojoj su u neskladu, pa i proturječju, ustav i zakoni spram stvarnoga položaja konstitutivnih naroda i građana koji u njoj žive? Potpunu konstitutivnost ne uživa nijedan od konstitutivnih naroda, a građani koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda, što potvrđuje i presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić–Finci, nemaju pasivno biračko pravo pri izborima na svim razinama vlasti. Država je nefunkcionalna i skupa, državni aparat trom, gospodarstvo je u stalnom padu, sociopolitički sustav u krizi, mladi odlaze u iseljeništvo, vlada opće nezadovoljstvo. Zloguko se nadvili apatija i bezizlaz – ni pojedinci ni institucije ne ustrajavaju u traženju adekvatnih rješenja.

Ugovor koji je zaustavio rat

Premda se često čuje kako je Daytonski sporazum zaustavio ratna djelovanja u BiH, ne smijemo zaboraviti ni ostale mirovne ugovore kojima su Hrvati, kao narod koji ne uživa punu konstitutivnost, uvijek kooperativno pristupali prihvaćajući sve prijedloge koji idu k smirivanju ratnih djelovanja. Temelj potpisivanja Daytonskog sporazuma učinjen je kroz Washingtonski sporazum, kojim je zaustavljen vojni sukob Hrvata i Bošnjaka, uspostavljena Federacija BiH jamčeći jednakopravnost tih dvaju naroda te je dogovorena i konfederacija s Republikom Srpskom. Zapravo, na tim se temeljima i na tako zasnovanoj koncepciji ostvarivalo oslobađanje područja koje su srpske snage okupirale od 1992. Sam Daytonski sporazum potvrdio je podjelu na dva entiteta, spomenutu hrvatsko-bošnjačku Federaciju i Republiku Srpsku kao federalnu jedinicu u BiH s većinskim srpskim stanovništvom. Sporazumom su osigurana i sredstva zaštite ravnopravnosti i konstitutivnosti naroda kako u Federaciji, tako i u cijeloj BiH. Osigurano je pravo na zaštitu vitalnoga nacionalnog interesa kroz dvodomni parlamentarni sustav na razini države i entiteta, a jednakopravnost je bila zajamčena i sustavom tročlanoga državnog predsjedništva. Također, Vlada Federacije BiH osiguravala je najmanje trećinu ministarskih mjesta za Hrvate, a uz to su tadašnji ministri morali imati zamjenike iz drugoga konstitutivnog naroda koji su supotpisivali sve odluke, čime se jamčila jednakopravnost i pravedna raspodjela resursa na svim područjima Federacije.

Antihrvatski potezi Petritscha

Tada su područja Federacije BiH u kojima su Hrvati većina bilježila jak gospodarski napredak, rasli su prihodi od izravnih i neizravnih poreznih davanja, što je stvaralo uvjete za osnivanje komercijalnih banaka, osiguravajućih kuća i niza drugih tvrtki koje omogućuju dalji razvoj društva. Jasno, takav rast uvjetuje sve veći gospodarski jaz između općina i županija u kojima su Hrvati većina u odnosu na druge općine i županije. Upravo u tom razdoblju počinje mandat Wolfganga Petritscha, visokog predstavnika u BiH (1999–2002), kao krajnjeg autoriteta vlasti. Nedugo po Petritschevu stupanju na dužnost, Robert Barry, voditelj misije OESS-a u BiH, donosi Pravila i Propise o izborima (Izborni zakon), suprotan postulatima Daytonskog sporazuma. Barryjevi amandmani omogućuju potpunu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH putem izbora zastupnika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Tim izbornim zakonom otvorena je mogućnost da županijski zastupnici bez obzira na nacionalnost glasaju za izbor svih zastupnika u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, a ta činjenica dovodi do toga da Bošnjaci kao pripadnici brojnijega naroda čine neodgovoran korak upuštajući se u izbor hrvatskih zastupnika u to tijelo. Raspored mandata u Domu naroda, također, redefiniran je pa jednak broj mandata u hrvatskom klubu imaju područja u kojima Hrvata gotovo da i nema, poput Bosansko-podrinjske županije i npr. većinski hrvatskoga područja, poput Posavske županije, obje daju po jednoga Hrvata. Tu se gubi realna mogućnost zaštite vitalnih nacionalnih interesa. Na taj način omogućen je i još jedan apsurd tako da se od jednog do drugog izbornog ciklusa zastupnici, ovisno o potrebama izbora u Dom naroda Parlamenta FBiH, izjašnjavaju kao pripadnici jednog, pa drugog, a možda uskoro i trećeg naroda. S obzirom na veći broj glasača Bošnjaka, ovaj Izborni zakon omogućio je i izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda po volji brojnijeg naroda – Bošnjaka.

Već nametanje takva izbornog zakona, neposredno prije izbora, rezultira nezadovoljstvom hrvatskih predstavnika u tijelima vlasti, što konačno dovodi do formiranja Hrvatskoga narodnog sabora, kao izraza prosvjeda, kojim bi se legitimni predstavnici hrvatskog naroda oduprli samovolji međunarodnih birokrata na službi u BiH. Na odluku OESS-a o izmjeni izbornih pravila predstavnici Hrvatskoga narodnog sabora podnose i žalbu Ustavnom sudu BiH, a odluka suda bit će donesena tek nakon izbora. Temeljem odluka HNS-a uz parlamentarne izbore održan je i referendum kojim su Hrvati tražili poštivanje narodnog legitimiteta. Referendumsko je pitanje glasilo: Jeste li za uređenje BiH u skladu s Deklaracijom o pravima i položaju hrvatskog naroda u BiH? Odgovarajući na to pitanje 93 posto Hrvata podupire referendum. Kako se moglo i pretpostaviti, nakon izbornih rezultata međunarodni birokrati žele provesti naum o svrgavanju s vlasti nacionalnih stranaka, pa formiraju Demokratsku alijansu za promjene predvođenu bošnjačkim SDP-om, a sastavljenu od desetak stranaka među kojima je bila Nova hrvatska inicijativa (NHI) kao tobožnja predstavnica Hrvata, s osvojena dva mandata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, dok je ukupno bilo više od 27 predstavnika Hrvata u tom zakonodavnom tijelu. Eto koliko je to demokratska tvorba i koliko je takva alijansa izraz jednakopravnosti naroda! Ipak, predstavnici Hrvatskog narodnog sabora još čekaju odluku Ustavnog suda BiH, koji se, začudo, proglašava nenadležnim u ovom slučaju jer Pravila i Propisi „budući da su sastavljeni sukladno međunarodnom mandatu OESS-a, nisu predmet o kojem može odlučivati sud“.

Ova odluka potaknula je osnivanje međužupanijskog i međuopćinskog tijela s područja na kojima Hrvati čine većinu – Hrvatske samouprave u BiH – koja je iz ureda OHR-a (Ured visokog predstavnika) nazvana državnim udarom. Zbog kršenja izborne šutnje, kako su definirali referendumske aktivnosti, predstavnicima hrvatskog naroda oduzimaju se i mandati. Takvo poimanje uspostave Samouprave pomoglo je Petritschu osloboditi se i dijela tadanjih hrvatskih dužnosnika, koje je smijenio sa svih dužnosti i zabranio im svako političko djelovanje. Kako je uspostava Samouprave bila djelo ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti zemlje, više je dužnosnika procesuirano, a evo gotovo petnaest godina od njezine uspostave nitko nije osuđen. S obzirom na sve to valjda je normalno zapitati se je li Hrvatska samouprava bila državni udar ili tek pokušaj rješavanja hrvatskoga pitanja u tako pravno i politički strukturiranoj BiH.

Petritsch se ni tu ne zaustavlja, nego oklopnom divizijom SFOR-a ulazi u Hercegovačku banku i blokira gospodarski i uopće društveni život Hrvata u BiH. Samo nije blokirao dolazak banke iz njegove matične države, koja je, začudo, baš u tom razdoblju preuzela jednu bosanskohercegovačku banku. Kako je valjalo voditi računa o sustavnoj brizi za Hercegovačku banku, Petritsch za privremenu upraviteljicu postavlja Toby Robinson, koja u pet godina uprave nad bankom nije dokazala bitne nepravilnosti u inkriminiranom razdoblju djelovanja banke, ali je zato uspješno uništila i rasprodala sve tvrtke u kojima je banka imala vlasništvo kao i dio tvrtki s kojima je banka surađivala prije okupacije, a na kraju je i samu banku u toj sustavnoj brizi dovela do likvidacije.

Petritsch je u BiH ostao još godinu dana i uspio deformirati, ionako neprikladan i manjkav, Daytonski sporazum do neprepoznatljivosti. Iskoristio je poziciju hrvatskih predstavnika bez izbornoga legitimiteta i podmetnuo Sarajevski sporazum, kojim su postavljeni amandmani na Ustave entiteta. Ipak, amandmani nisu dobili dovoljnu potporu u Parlamentu FBiH. Predstavnici nacionalnih stranaka usprotivili su se pa je odluke iz sporazuma (dogovora) morao nametnuti upravo visoki predstavnik OHR-a Wolfgang Petritsch. Tako i danas baštinimo odredbe nametnutoga sporazuma kojim je na štetu Hrvata promijenjen proces izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, promijenjen je i sastav Vlade FBiH pa tako Hrvati sad imaju pet ministara, Bošnjaci osam, Srbi tri, a jednog ministra iz reda ostalih građana imenuje premijer, koji je uvijek Bošnjak. Ukidaju se dužnosti zamjenika ministara, mijenja se odredba po kojoj se odluke o pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda donose konsenzusom, pa se može reći da je već tada određen termin prestanka važenja Daytonskoga mirovnog ugovora. Valjda se u suvremenom svijetu, posebice u onom dijelu iz kojeg dolazi visoki predstavnik, demokratska praksa potvrđuje postupcima brojnijega naroda u zaštiti prava malobrojnijeg naroda.

Inovacije Paddyja Ashdowna

Kad je dokrajčio Dayton, Petritsch je otišao. Istina, dobio je dostojna nasljednika, lorda Paddyja Ashdowna. U prve dvije godine nije pravio veliku štetu. Ipak 2004. sjetio se jedinoga grada u kojem su Hrvati većina pa mu je podario, naravno izvan propisane procedure, svojom odlukom novi Statut. Tako je jedini grad u kojem su Hrvati većina, Mostar, dobio i jedini poseban statut u BiH. U svim drugim gradovima, bez obzira na sastav stanovništva, vrijede ista pravila za izbor gradskih vijeća, a tim Statutom Ashdown je skrojio izborne jedinice s vrlo velikim razlikama u broju birača koje daju po tri zastupnika u gradskom vijeću, posebno je pazio da glas Hrvata vrijedi barem tri puta manje nego glas Bošnjaka te je uveo i inovativnu formulu prema kojoj stanovnici središnje gradske zone ne mogu birati predstavnike u gradsko vijeće.

Nakon nešto više od deset godina od te odluke lord Ashdown dolazi obilježiti dvadeset godina Daytona u BiH konstatirajući da je „možda napravio propuste prema Hrvatima“. Ustavni sud BiH u Odluci o Statutu grada Mostara kaže da je Ashdown sigurno napravio propuste jer je Statut protuustavan i njime se krši Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, a potrebno je promijeniti i dijelove Izbornog zakona BiH koje je mijenjao, a reguliraju ovaj slučaj.

Sad nam se javlja i aktualni visoki predstavnik, gospodin Inzko, koji prilikom obljetnice obilježavanja dvadeset godina Daytonskoga mirovnog sporazuma naglašava kako je taj sporazum dobar temelj za dalji napredak, a nekoliko dana prije isti taj sporazum naziva luđačkom košuljom. To nam kaže čovjek koji je za cijelo jedno mandatno razdoblje privremeno suspendirao odluku Središnjeg izbornog povjerenstva BiH i omogućio formiranje i mandat nelegalno izabranoj Vladi FBiH. Čovjek koji tvrdi da je 5 trećina od 17! Govori on i kako se Dayton ne može selektivno primjenjivati, samo nije jasno koji Dayton. Onaj koji je potpisan 1995. godine ili ovaj koji je dorađen 2000. godine na štetu Hrvata? Ako bi se primjenjivao onaj sporazum kojim je zaustavljen rat, ako bi se primjenjivao na njemu temeljen izborni zakon, ako bi se vratio Statut grada Mostara koji je predviđao šest općina, onda bi Hrvati vjerojatno bili manje zakinuti. Ali nije uopće jasno kako se Hrvati mogu izjasniti o tome. Gdje je jamac i supotpisnik Daytonskoga mirovnog sporazuma, gdje je tu Republika Hrvatska, gdje je tu njezino jamstvo i zaštita?

Uloga Hrvatske

Zanimljivo je da se kao supotpisnica Day­ton­skoga sporazuma Republika Hrvatska rijetko pojavljivala kao čimbenik koji bi sugerirao moguća pozitivna rješenja stanja u Bosni i Hercegovini. Štoviše neki predsjednici te države pa i neki ministri vanjskih poslova odnos prema BiH gradili su na iskonstruiranim optužbama protiv Republike Hrvatske o dijeljenju BiH 1990-ih godina (a sad se vidi kako je dijeljena i podijeljena, a da nitko za to ne odgovara). Govorili su neki i o agresiji Republike Hrvatske na BiH, zaboravljajući zajedničke akcije HV-a, HVO-a i Armije BiH kojima je omogućena pozicija za pregovore u Daytonu. Takvi pojedinci, kao i neki iz međunarodnih krugova, sjećaju se samo salveta.

Ima li Hrvatska uopće službenu politiku prema Hrvatima u BiH? Izuzmemo li ustavnu obvezu o brizi za Hrvate izvan RH koja se uglavnom očituje u djelovanju Državnog ureda za Hrvate izvan RH, nije to baš vidljivo. Ni u jednom od slučajeva mijenjanja Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, na nametanje štetnih odluka iz OHR-a, službena hrvatska politika nije reagirala. Republika Hrvatska nije potpuno artikulirala politiku prema Hrvatima u BiH, ali ipak pojedini hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu potiču teme u vezi sa stanjem u BiH, sugeriraju moguća rješenja, pa se u izvješćima o napretku Bosne i Hercegovine prema Europskoj Uniji uočavaju njihova djelovanja uobličena i u preporuke koje ukazuju na nužnost uspostave jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda.

U povodu obilježavanja dvadesete obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma zapažaju strani diplomati da BiH već deset godina stagnira. Upravo je prošlo nešto više od deset godina otkad je ljudima koji su temeljem antidaytonskih odluka došli na vlast omogućeno odlučivati o sudbini države, nešto više od deset godina otkad je zabranjeno političko djelovanje ljudima koji su pokušali zaštititi konstitutivnost Hrvata u BiH, nešto više od deset godina otkad je zaustavljen gospodarski razvoj hrvatskih područja u BiH. Je li itko od tih stranih diplomata i njihovih šefova prozvao svoje službenike koji su deformirali Daytonski sporazum na odgovornost? Nije nitko ni Petritscha, koji je grubo narušio konstitutivnost Hrvata, ni njegovu službenicu Toby Robinson, koja je u pet godina uništavala gospodarstvo u Bosni i Hercegovini, ni Ashdowna, koji je dokazano pogriješio prema Hrvatima u Mostaru. S obzirom na to da u Bosni i Hercegovini imamo autoritete koji bi trebali ispravno tumačiti odredbe Daytonskog sporazuma i donositi društveno korisna rješenja, paradoksalno je da oni opstruiraju demokratske procese i birokratskim mjerama onemogućuju pojedinačna i kolektivna prava, što neizbježno vodi stagnaciji društva. Oni, zaštićeni metafizičkom koprenom „krajnjeg autoriteta“, samovoljno vladaju, a za to nikomu ne odgovaraju. Možda je vrijeme da narodi u Bosni i Hercegovini već jednom nešto počnu mijenjati. Možda bi mogli pokušati i sami, kad su ionako za sve odgovorni.