Forma i sadržaj

Pošto Drama HNK-a u Splitu još nije zgotovila svoju ovosezonsku premijernu predstavu, ona se, da bi popunila termine dramskog repertoara, utječe repriziranju svojih starih predstava, primjerice Čuda u Poskokovoj Dragi Ante Tomića, potom gostovanjima Teatra Gavran i izvedbama djela Juana Mayorge Umjetnost intervjua u koprodukciji s HNK-om iz Zadra. A u toj situaciji na repertoar je uskočila i predstava Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića. S njome je, kao autorskim projektom, mladi glumac Pere Eranović još prošle godine stekao diplomu magistra glume na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Predstava je izvedena na Sceni 55, s dodatkom scena mladih i pridodatkom HNK Split, uz Umjetnička akademija Split, kao mjesta nastanka predstave. Tako je u nedostatku izvorne premijere HNK u Splitu barem u dva slučaja objavljen kao stvaratelj predstave.

Predstava vizualno evocira prizore s kultnih fotografija Siniše Glavaševića

Smisao Eranovićeve predstave u kontekstu vazda bolna sjećanja na Vukovar svakako je mogao zasvijetliti većim kazališnim angažmanom da se HNK u Splitu potrudio da tu predstavu uključi u istovremeni program, od 9. do 16. ovog mjeseca, Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju koji je Udruga Benedikt, pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske, priredila Splićanima. Izvan tog konteksta i njegova senzibiliteta predstava se našla pred publikom kao neovisan kazališni čin pa je znatno više otvarala prostor recepciji svojih artističkih svojstava nego mogućim potresnim katarzičnim afektima u suočenju sa sudbinom grada koji je branio Hrvatsku. Naime, iako ne treba sumnjati u Eranovićev osjećajni angažman zbog kojeg je za diplomski rad izabrao upravo Glavaševićeva radijska svjedočenja o uništavanju Vukovara, ipak valja kazati da je bio ponajprije zaokupljen artističkom prezentacijom subjekta igre, Sebe–Glavaševića, s raznoraznim osobama iz kojih je susreta ispredao svoje monološke priče o preispitivanju ljudskog zajedništva, uvijek na kraju paleći nužni plamičak ljubavi kao uvjeta održavanja takva življenja. Na tom dominantnom predstavljačko-monološkom vremenu scenskog događanja Pere Eranović učestalo dolazi u priliku da sam sobom predstavlja i Sebe i Drugog. A u toj uvjetovanosti iščezava iluzionistička konvencija događaja, njegova scenska autentičnost. Ona biva zamijenjena znakovnim sustavom. Forma, dakle, postaje sadržaj gledanoga, govorenog. Umjetnička dojmljivost izbija iz postupka kojim glumac kao označitelj označava sebe kao onoga koji nije, pa taj označenik postaje onaj koji je (i kakav je) označen. Čineći to u nekoliko navrata, Eranović–Glavašević se pred gledateljstvom dovinuo do niza artističkih dosega. A s njima je glavni smisao i sadržaj činjenoga bilo samo postizanje vrijednosti učinjenoga. Tako je taj umjetnički postupak otvorio umjetničkoj recepciji gledateljstva svoj prostor i vrijeme. Ono što je označenik pritom činio i govorio bilo je manje važno od toga kako je do takva sebe došao. I s tog artističkog svojstva moglo bi se krenuti u razmatranje razlika i društvene učinkovitosti angažiranog iluzionističkog teatra u povijesnoj stvarnosti gledatelja s razlikama i svrhom poigravanja stvarnošću artističkog teatra. Ali takvo istraživanje nadišlo bi zadani prostor i svrhu ove kritike pa nam ga valja odgoditi za koju drugu priliku.

Iz vrijednih dosega svoje prikazivačke konvencije Pere Eranović je prema kraju svog autorskoga projekta sve više zalazio u monološku usredotočenost na priče koje je, sebi za dušu, Glavašević pisao tijekom opsade Vukovara. U njima, kao što je već rečeno, autor preispituje mogućnost ljudskog zajedništva. Njih Eranović postavlja kao monologe Sebe–Glavaševića. Ništa drugo nije ni moglo biti uzeto u obzir. Dolazimo, dakle, do čiste intime njihova govornika, do misaonoga područja njegova identiteta. Tu se pred Eranovićem, i glumcem i autorom projekta, otvara pitanje: kako ih govoriti? On točno shvaća da priče, odnosno njihovi odabrani dijelovi, imaju svoju moralnu tenziju. S njom se glumac i autor Pere Eranović slaže. I što čini? On ih izgovara deklarativno, kao poduku, kao obvezu mišljenja, kao način sudjelovanja. No monološki razlog ima sasvim drukčije polazište. Monolog nije objava. Nije zapovjedna odluka koja se daje na znanje puku. Monolog je dijalog sa samim sobom, preispitivanje suprotstavljenih mogućnosti sve do njihova razrješenja. U njemu monološki subjekt postavlja sebi pitanja, pomno ih artikulira da bi u svojoj sumnji pronašao i složenije mogućnosti. Pa dok razmatra i istražuje njihovo glasanje, on se s interesom i zebnjom susreće s onim što u začetku monološkog preispitivanja svojih misli nije ni imao na umu. Dolazi do saznanja dotad neznanih. I tada onaj koji monolog sluša biva uvučen u isti proces kao i njegov govornik, zaokupljen je težnjom da sebi osvijesti istinu, da i sam dođe do saznanja. Takva monološka dinamika dramske osobe postaje i misaona dinamika dramskog gledatelja. On, kao i govornik monologa, preispituju svoje misli. Dvoje postaje jedno. Nasuprot tome, deklarativna je objava nešto posve drugo. Ona ne potiče misaonu dinamiku gledatelja jer u tom dramskom trenutku ne izlazi iz dramskog subjekta, iz njegova mučna procesa traganja za istinom. Stoga ona nije dramski čin.

Uza sve zaslužene pohvale mladom glumcu, ovo je bilo nužno kazati. Bilo ga je u ovoj prigodi nužno podsjetiti na vjerojatne vježbe na Akademiji o govorenju, mišljenju i doživljavanju Hamletova monologa Biti ili ne biti. Uz tezu i antitezu. Uz samootkrivanje istina jedne ili druge mogućnosti. Uz rađanje sumnji i zalaske u njihova protuslovlja. I sve ostalo, sve ostalo. Jer ako se tako ne čini, ako se monološka faktura ne prebire u središtu Ja dramske osobe, čak i Biti ili ne biti postaje dramski posve beznačajan.