Filigran

Ljudi koji se danas pomalo približavaju pedesetoj imaju neobično intenzivan sentimentalni odnos prema baštini grupe Azra i prema opusu Branimira Štulića. Svaki put kad ih čujem kako o tome govore, ja osjetim potrebu da im postavim jedno pitanje, ali za to nemam priliku, jer oni svoja mišljenja izriču u novinama, na radiju i na televiziji. A neobično bih rado doznao nešto što je njima možda jasno kao dan, dok je meni vrlo zagonetno.

Azra, naime, ima album koji se zove Filigranski pločnici, a nad njim sam ja često lupao glavu. Ne govorim o glazbi, ne govorim ni o tekstovima, nego baš o naslovu, jer taj naslov meni nije jasan. Čini mi se očiglednim da je on metaforičan, ali to je sve što sam kadar o njemu zaključiti: što metafora znači, jednostavno ne razabirem. A imam maniju da se rado bavim slikovitim izričajima i njihovim smislom, pa nisam miran dok koliko-toliko ne odgonetnem što se iza pjesničke slike krije. A ovdje mi to nikako ne uspijeva.

Pritom je čudno to što ja znam i što je pločnik i što je filigran, ali ne kužim njihov spoj. Ipak, nalazim se u prednosti u odnosu na slušatelje koji su istom sad otkrili Azru – a takvi također postoje – jer oni, doduše, znaju što je pločnik, ali o filigranu nemaju ni najpribližnijega pojma.

Jer filigran je gotovo posve nestao, pa je danas teško vjerovati koliko je nekada bio važan i kakva je sve značenja imao. Pogotovo je to teško vjerovati kad se shvati što je filigran zapravo bio: bio je tehnika izrade nakita, a taj se naziv onda proširivao na proizvode te tehnike, a i na same proizvođače. Mogli ste to ime vidjeti u svakom gradskom središtu, a u Zagrebu najviše u Ilici i u ulicama oko nje.

Bili su to dućani prilično nalik zlatarskima, a koji put su se s njima i kombinirali, pa bi iznad vrata pisalo ZLATAR I FILIGRAN. Sprijeda je bila prodavaonica, a straga radionica, sve vrlo maleno i vrlo diskretno, jer filigran je pripadao u tzv. tihe obrte. Evo, da napokon izravno jasno kažem o čemu se radilo: filigranski majstori zapravo su izrađivali ukrasne predmete od vrlo tanke srebrne žice, koja se na osobit način spajala i slagala u ornamente. U izlogu je uvijek bilo mnogo proizvoda toga zanata, pa čovjek nije mogao odoljeti a da u prolazu malo ne zastane kako bi se divio onomu što je obrtnik izložio.

Od tih ornamentalnih, vrlo tankih žica izrađivalo se mnogo toga: naušnice, recimo, pa onda kopče za manšete na muškim košuljama, pa cigaršpici, igle za kravatu, broševi i štošta drugo. Osobito poglavlje činile su kutije od filigrana: bile su to, dakako, kutije za nakit, manje i veće, ukrašene neobično maštovitim prepletima onih srebrnih niti. Tu je filigransko umijeće doživljavalo najviše uzlete, a prolaznik je morao priznati da je posrijedi remek-djelo.

Ali najbolje je od svega ipak to što su se ti predmeti, kad bi ih čovjek jednom kupio komu na dar, vrlo malo rabili: stajali su negdje spremljeni – možda u istoj onakvoj kutiji za nakit – i čekali neku jako svečanu priliku, koju obično ne bi dočekali. Nekako nas je bilo strah da su te stvarčice odviše krhke, a mi da smo odviše trapavi, pa tako stvari od filigrana za nas i nisu imale praktičnu namjenu, nego više simboličnu. Ta simbolična namjena opet bila je dvostruka.

U jednu ruku, povremeno smo vadili te stvari iz kutije pa smo ih razgledali. Jer čovjek se nije mogao nadiviti kako je sve to lijepo načinjeno, kako fino, kako precizno, te bi se pitao u čijoj se glavi rodila ideja za one nevjerojatne čipke, kakva je to ruka bila koja je stvar izradila, kakvo oko koje je nadziralo cijeli proces. A u to smo vrijeme osobito cijenili takve nekakve minijaturne stvari za koje je trebalo mnogo točnosti i mnogo strpljenja: tada su ljudi izrađivali brodove u boci, pravili Eiffelov toranj od žigica i ispisivali cijele romane na poštansku dopisnicu. Zato nam se filigran činio kao dokaz o tome kako su neograničene mogućnosti ljudske vještine i strpljenja.

Upravo iz toga proistjecala je i druga simbolička funkcija filigrana: on je služio za usporedbu. Svaki put kad se htjelo kazati da je nešto učinjeno vrlo precizno i lijepo, kazalo bi se da je to bila filigranska točnost. Tko mi ne vjeruje, neka pogleda novine iz onoga doba: tu će usporedbu naći na mnogim mjestima, a osobito u sportskoj rubrici, gdje se izraz filigranski rabio za najljepše poteze nogometnih zvijezda.

Danas te usporedbe više nema, jer nema ni sama filigrana. On je nestao, a ja vam ne znam reći zašto se to dogodilo. Ili, točnije, slutim, tek što se jedva usuđujem javno izreći tu misao. Ovako ja gruntam.

Mnogi predmeti za svakodnevnu uporabu iščezli su zato što je nestala funkcija koju su obavljali, ili zato što su stvoreni drugi predmeti koji tu funkciju obavljaju bolje. Kod filigrana je drukčije: on neku praktičnu primjenu jedva da je ikada imao, njegova je uloga bila posve ukrasna, ili da kažemo estetska. I eto odgovora zašto je nestao: zato što se promijenila estetika. Stvari poput filigrana nisu po ukusu današnjih ljudi i oni ih ne bi imali volje kupovati. Bilo bi majstora koji bi znali izraditi čipku, bilo bi možda i umjetnika koji bi smislili dobre ornamente, ali što to vrijedi, kad mi danas lijepima smatramo neke posve drukčije stvari. Pa ako to nije dokaz da estetski osjećaj izravno djeluje na zbilju, onda ja ne znam što takav dokaz jest.

E, kad smo kod estetskog osjećaja, da se vratim onim ljubiteljima Azrine glazbe, odnosno naslovu onoga albuma. Kako pločnici mogu biti filigranski? Sasvim sigurno ne po tome što bi bili lijepi, ni po tome što bi bili dragocjeni, ni po tome što bi bili precizno izrađeni. Što onda ostaje? Ostaje još samo boja: možda se htjelo reći da su pločnici srebrnasti poput onoga filigrana, kad ih se gleda na kiši ili na mjesečini?

Uostalom, lako je moguće da je posrijedi nešto mnogo jednostavnije, tek što ja to nisam kadar dokučiti. Možda je naprosto u pitanju senzibilitet današnjih pedesetogodišnjaka. Zato svagda i osjećam želju da ih o tome pitam.