Dvije izvrsne uloge

Molière je sve zastupljeniji na hrvatskim kazališnim pozornicama. Kazalište Merlin uprizorilo je Molièreova Škrca 2014, u HNK-u u Zagrebu još je aktualna predstava Građanin plemić, a u Gavelli ovogodišnja je sezona otvorena premijerom Umišljenoga bolesnika, koji je u kajkavskoj inačici, pod naslovom Hipohondrijakuš ili mislibolesnik, prikazan u varaždinskom HNK-u u lipnju 2015. Samo nekoliko mjeseci poslije isto kazalište uprizoruje Molièreovu komediju, a predstavu Škrtac na scenu postavlja i filmski i kazališni redatelj Vinko Brešan.

Ozren Opačić i Barbara Rocco  / Snimio Darko Gorenak

U koncepcijskom smislu Brešan gradi predstavu na glumačkoj umjetnosti, ali i na mizansceni koja sugerira stalno izmjenjivanje lijeve i desne strane pozornice (života, politike) i usredištenje u proscenijskom grotlu s publikom – mogućim dužnicima i porotnicima. Prostorno, Molièreovo klasicističko vrijeme naglašava statičnom kulisom (mogućim znakom zaustavljene povijesti) u pozadini i jednako ukrašenim tzv. ulicama s lijeve i desne strane pozornice, a u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić na kraju predstave glumci naglašeno nakaradne kič-kostime naše suvremenosti i tzv. neoliberalnoga kapitalizma zamjenjuju stiliziranim, klasicističkim kostimima (kostimografkinja Irena Sušac), mijenjajući i stil glume. Osim Harpagona, koji frotirni kućni ogrtač pa zavodničku košulju u završnom, moralizatorskom dijelu mijenja odijelom koje podsjeća na naše političare. Pitanje je može li se Harpagon, egzemplarni škrtac svjetske dramaturgije proglasiti siromašnim čovjekom koji postaje pozitivnim znakom štedljivosti, a njegova okolina rasipnom „zlatnom mladeži“, što se sugerira u ovoj predstavi. Pitanje je i podnosi li kazališna pozornica manjih dimenzija supostojanje pomislivo klasicističke i pomislivo suvremene scenografije (suncobrani i ležajevi) majstora scenografije Dragutina Broza, u trenutku kad smeta i glumačkoj protočnosti i gledateljskoj recepciji. Bilo kako bilo, dio premijerne publike u HNK-u u Varaždinu 21. studenoga glasno i smijehom odobrava pojedine situacije iz ove predstave zasnovane na prijevodu Radovana Ivšića u kojoj je Stojan Matavulj Harpagon, Irena Tereza Prpić Élise, Ivica Pucar Valère, Sara Stanić Mariane, Ozren Opačić La Flèche, Zdenko Brlek Sudski istražitelj, Darko Plovanić Anselme, Mitja Smiljanić Simon, a Beti Lučić Claude.

Dobro skraćena komedija u prozi, koja se prema izvorniku treba događati u Parizu, ovdje je punktirana napuljskom, pomislivo venecijanskom i goldonijevskom, ali, jasno, i hrvatskom, mediteranskom sredinom na ljetovanju i ladanju, tj. besposličarenju, a vrhunac doseže u redateljskom i glumačkom tempu i pogođenoj glazbi Mate Matišića, pedantnoj koreografiji Davorke Čorko Rodeš te u nekoliko glumačkih ostvarenja. Gledajući Jana Kerekeša kao angažirana komičara u ulozi Harpagonova sina Cléanta, pitamo se kakvu bi dimenziju predstava dobila da je Harpagon bio njegov otac i varaždinski glumac Ljubomir Kerekeš. Glumački se ističu Barbara Rocco kao izvrsna i svenazočna svodnica Frosine, koja ulogu razrađuje u svakom detalju, i Marinko Prga, koji u ulozi Jacquesa pokazuje lucidnost scenske geste.

Predstava bi, ako slijedi molijereovske elemente filozofičnosti, trebala postavljati pitanje o moralu i današnjem vremenu. Pitanje je s koje strane zrcala publika prilazi ovom tekstu i izvedbi. Ako je Harpagon, prema mišljenju većine teatrologa, tiranski starac koji tlači svoju obitelj, a u ovoj predstavi krepka osoba koja zagovara etiku i moral i zbog te mu se vrline smiju, pitanje je tko je fokalizator, a tko akter, što aktant događanja?   

Goethe je u Molièreovoj komediji L’ Avare iz 1668. vidio tragediju jer protagonist Harpagon nije kadar promijeniti svoje biće i osloboditi se neprestane gladi za novcem. Rousseau tvrdi da je Molière želio da se njegove drame svide ljudima izopačena duha, i da moralna pouka njegovih drama navodi na zlo. Jean Duvignaud komiku Molièreovih protagonista vidi u izviranju iz pirueta koje su zahtjevi stvarnoga života nametali onima koji su konkretizirali jedan ljudski tip u čijim su okvirima morali ostati. Barbara Rocco i Marinko Prga te u većem dijelu Jan Kerekeš pokazuju da piruete mogu preokrenuti gledateljsko oko u dubinu karakterne i društvene kritike.