Dragi čovjek iz Matičina antikvarijata

Početkom studenoga preminuo je u Zagrebu Živko Strižić, počasni član Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, dugogodišnji redoviti član i bivši zaposlenik Matice hrvatske, „strastveni i potpuno nesebični antikvar“ (Marko Grčić). Premda je najvišim priznanjima bivše i sadašnje države odlikovan za unapređivanje položaja knjige i očuvanje hrvatske kulturne baštine, često je isticao kako mu je najveća nagrada u životu bila „najljepši posao na svijetu“, i to što je antikvarijatu kojemu je bio voditeljem za dvadesetogodišnjega prisilna utrnuća Matičina rada očuvao Matičino ime (Knjižara – antikvarijat Matice hrvatske).

Živko Stržić ispred antikvarijata koji je vodio 30 godina

Rođen je u Blatu na Cetini, gdje je završio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu i Travniku, a studij klasične filologije svršio je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Nakon stjecanja diplome odlazi u Vrgorac, gdje radi kao profesor u osnovnoj školi (1957‒1961), a početkom 1962. u Zagrebu ga tadašnji direktor Nakladnoga zavoda Matice hrvatske Josip Tomić zapošljava kao katalogizatora privatne knjižnice svoga pretka – bankara, masona, pjesnika i nekadašnjega Matičina odbornika Veljka Tomića (1875‒1962). Tu je knjižnicu Matica otkupila kako bi pokrenula rad antikvarijata koji je otvoren na Badnjak 1962. i u kojemu je Strižić do umirovljenja 1992. radio trideset godina (od 1966. kao voditelj).

Važna otkrića književne baštine

Za njegova službovanja, Antikvarijat Matice hrvatske u Ilici 62 postaje jednim od središnjih zagrebačkih okupljališta intelektualaca i bibliofila, ne samo zbog sjajne ponude knjiga nego i zbog mogućnosti otvorena i nesputana razgovora o nepoćudnim političkim i povijesnim temama u doba hrvatske šutnje i izrazite političke represije provođene nakon donošenja Deklaracije i sjednice u Karađorđevu.

Zahvaljujući Matičinu antikvarijatu, Strižićevim osobnim preporukama i antikvarskim vezama (redovito je posjećivao europske i američke antikvarske sajmove, sklapajući i njegujući poslovna poznanstva), deseci tisuća raritetnih naslova stare hrvatske knjižne baštine i inozemne literature o hrvatskim krajevima i ljudima završili su – mnogi među njima i prvi put – u Hrvatskoj, kako u spremištima i trezorima najvećih javnih knjižnica (NSK, HAZU, HDA), tako i na policama iznimno vrijednih privatnih biblioteka Marka Grčića, Josipa Bratulića, Gerharda Ledića, Rudija Labaša, Ive Šaškora, Aleksandra Šira, Vladimira Vratovića te drugih učenih ljudi i kolekcionara.

Starčević kao uzor

Među Strižićevim antikvarskim otkrićima izdvaja se drugo izdanje Držićevih Piesni (Venecija 1607), koje je Strižić pronašao 1967. neposredno prije održavanja velikoga znanstvenoga skupa o Držiću u Dubrovniku prigodom proslave 400. obljetnice njegova rođenja. Riječ je o jedinome cjelovitu primjerku toga Držićeva djela do otkrića njegova prvog izdanja iz 1551. (pronašao ga je 2007. Ennio Stipčević u Milanu). Potkraj 1970–ih iz Matičina antikvarijata razaslano je diljem Hrvatske i svijeta 130 kompleta Stullijeva Rječosložja, trodijelnoga hrvatsko-latinsko-talijanskog rječnika (prvi dio rječnika tiskan je u Budimu 1801, a ostala dva u Dubrovniku: drugi dio objavljen je 1806. kao posljednja knjiga tiskana u Dubrovačkoj Republici, a treći dio otisnut je 1810. uz potporu stranoga vladara – maršala Marmonta). Sačuvane primjerke Stullijeva rječnika izvukao je Strižić iz podruma samostana Male braće u Dubrovniku. Zahvaljujući Strižićevim londonskim poslovnim vezama u fondu NSK završio je unikatni rukopisni atlas istočne obale Jadrana s planovima istarskih i dalmatinskih luka koje su izradili talijanski kartografi 1806. na temelju napoleonske hidrografske izmjere koju je vodio C. F. Beautemps-Beaupré. Osim u Hrvatskoj, Strižić je tisuće knjige razaslao i po inozemstvu, osobito u SAD, gdje je blisko surađivao s dvojicom velikih naručitelja hrvatskih knjiga, s antikvarom Johnom Richterom (pseudonim pisca i diplomata Antuna Nizetea) i sa sveučilišnim profesorom Georgeom C. Jerkovichem, koji je za biblioteku Sveučilišta Kansas nabavljao kroatističku i slavističku literaturu.

Strižić je od propasti spasio i niz vrijednih privatnih knjižnica i arhiva, primjerice knjižnicu Jaroslava Šidaka, prepisku Ante Tresića Pavičića, književno-povijesne rukopise Tome Matića, rane rukopise Ivana Zajca, vojne dokumente generala Svetozara Borojevića, fotografsku građu o kraljevskoj obitelji Habsburg. Njemu osobno najvažnije otkriće bio je arhiv Stola sedmorice sa spisima sudskih procesa pravašima i Stjepanu Radiću, koji je nastao tijekom posljednja dva desetljeća 19. stoljeća. Ti su mu spisi postali temeljem za publicistički rad na proučavanju Radićeve biografije i raskola u Starčevićevoj Stranci prava (Tako je Radić počeo…, 1992, Jelačić i raskol stranke prava, 1999). U rukopisu je priredio i bogato dokumentiranu kronologiju sudskih procesa među pravaškim frakcijama 1895/96, koju je prije nekoliko godina za tisak prihvatila Akademija, ali je još nije objavila. Zanimanje za pravaštvo pobudio mu je Starčevićev lik, postavši mu životnim, moralnim te djelomice i političkim uzorom. Strižića su odgoj, školovanje, starčevićanstvo i klasična lektira formirali kao dosljedna čovjeka, bez izrazitih pukotina između riječi i djela. Poput Starčevića, podredio je privatni život profesiji; skroman a materijalno neovisan, nije trčao za funkcijama ni društvenim pozicijama, niti su ga drugi kandidirali na njih budući da je bio – kako je volio reći – „jogunast“, zbog čega je kadikad ulazio u prepirke s poslodavcima, odnosno vodećim ljudima Nakladnoga zavoda Matice hrvatske za koje je znao i javno izjaviti da bi prodali poduzeće za „pola plaće ili jednu crnu kavu“. Bio je blizak i običnome čovjeku i pripadnicima intelektualne elite, koju je ipak znao povremeno bocnuti u novinama polemički intoniranim pismima čitatelja, osobito nakon odlaska u mirovinu (dio tih pisama objavio je u knjizi Moja pisma javnosti, 1999). Izvrsno je poznavao psihologiju čitatelja i kupaca; starijim zaposlenicima Matice ostao je u sjećanju njegov pokušaj nagovora da NZMH potkraj 1960-ih među izdanjima što ih je izdavao za široke mase objavi i djela Janka Matka. Tadašnji je urednik Matičinih izdanja Vlatko Pavletić uz odobravanje Uprave prezirno odbacio taj prijedlog, smatrajući kako je Matko odveć nazadan i nekvalitetan pisac za Matičina izdanja. Kada su potom Matkova djela doživjela nezapamćen komercijalni uspjeh kod Znanja, Strižić je zamoljen neka pokuša pisca „privesti“ Matici... O radu Matičina antikvarijata i vlastitoj ulozi u njegovu razvoju objavio je 1996. Strižić u izdanju NZMH knjigu Moje doba antikvarijata.

Godine 2013. Strižiću je za dugogodišnji rad na očuvanju hrvatske baštine te pronalazak nekoliko tisuća rijetkih i vrijednih antikvarnih knjiga i inkunabula uručena Nagrada za životno djelo grada Omiša, njemu osobito drago priznanje jer potječe iz njegova zavičaja o kojemu je Strižić desetljećima gotovo opsesivno skupljao povijesnu, etnografsku i književnu građu, objavljenu u samostalnim knjigama Blaćani (zbirka pripovjedaka i crtica, 1972) i Blato na Cetini – Gospina dolina (kulturno-povijesna monografija, 2004) te u zbirci Pjesme o hajduku Andriji Šimiću i druge pjesme Stipe Bartulovića Guje (1998), koju je Strižić priredio za tisak u spomen na blaćanskoga narodnog pjesnika i klesara.

Premda je većinu života proživio u Zagrebu, Strižić je prema vlastitoj želji sahranjen u rodnome mjestu.