Barokno remek-djelo

Ansambl Antiphonus otvorio je 10. studenoga treću sezonu ciklusa Triade, koji ostvaruju u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt. Svojoj su već stalnoj i vjernoj publici, koja je uvijek u porastu, priredili posebnu glazbenu svečanost, koncertnu izvedbu opere Didona i Enej britanskoga baroknoga skladatelja Henryja Purcella. Projekt su članovi Antiphonusa (na koncertima sve češće u vokalno-instrumentalnom sastavu) realizirali za zatvaranje 40. osorskih glazbenih večeri ovoga ljeta, a u planu je i postavljanje u varaždinskom HNK. Vokalne snage ansambla Antiphonus osnažio je i istaknuti gost, bariton Krešimir Stražanac, koji je pjevao Eneja, dok su ostale uloge među sobom raspodijelili članovi ansambla: Monika Cerovčec nastupila je kao Didona, Ana Lice kao njezina družica Belinda, Sonja Runje, Anabela Barić i Vesna Matana kao čarobnica i njezine vještice, Velimir Panić u ulozi duha, a Srđan Berdović pjevao je mornara.

Poseban pečat večeri umjetnički ravnatelj i dirigent Antiphonusa, Tomislav Fačini, dao je uvrstivši na početak koncerta tri madrigala skladatelja Tomasa Cecchinija, Talijana koji je djelovao u području današnje Dalmacije i njezinu glazbenu kulturu obogatio mnogim inovacijama. Njegova zbirka Amorosi concetti u tri knjige najstarija je zbirka baroknih skladbi pisanih za hrvatsku sredinu, a monodijske madrigale skladane na tekstove renesansne ljubavne poezije slušali smo u vrlo profinjenim izvedbama Monike Cerovčec, Ane Lice i Krešimira Stražanca, kao svojevrsnu najavu, uvod u priču o fatalnoj, tragičnoj ljubavi Didone i Eneja koja je slijedila.

Tomislav Fačini vodi Purcellovu operu  / Snimio Vedran Benović

Didona i Enej jedina je „prava“ opera što ju je skladao Purcell, a u nešto manje od jedan sat stvorio je pravo remek-djelo barokne glazbe, bogato raznolikim glazbenim idejama uz pomoć kojih Purcell majstorski oblikuje karaktere likova i mjesta radnje. Opera je skladana na libreto Nahuma Tatea temeljen na četvrtoj knjizi Vergilijeve Eneide, prvi je put izvedena vjerojatno 1688, a nakon nekoliko izvedbi pala je u zaborav. Otkrivena je ponovno 1895, kada je izvedena u Londonu u povodu dvjestote obljetnice Purcellove smrti.

Skučeni prostor atrija Muzeja za umjetnost i obrt u njemu i improvizirane pozornice ovaj je put bio ograničavajući element za izvedbu Purcellove opere. Svi izvođači bili su stiješnjeni u malom prostoru, instrumentalni ansambl gotovo pomiješan sa zborom, a solisti su imali vrlo malen prostor za kretanje. Samim time sve su eventualne intervencije u izvedbu na razini prostorne komunikacije bile svedene na minimum, a zasigurno bi oživile izvedbu i iznijele je na razinu iznad „obične“ koncertne izvedbe.

U pogledu glazbene interpretacije, posebno se istaknuo Krešimir Stražanac, kako sigurnošću nastupa, tako i lijepim vokalnim oblikovanjem, vrlo ugodnom bojom glasa i općenito dojmljivom interpretacijom kojom je u trenucima nastupa plijenio pozornost publike. Monika Cerovčec također je bila uvjerljiva kao Didona, posebno nježne vokalne ekspresije u najpoznatijoj ariji iz opere, a i jednoj od najljepših opernih arija uopće, When I am Laid in Earth. Ana Lice i Sonja Runje pružile su angažirane izvedbe, pri čemu se posebno isticao elastični glas Ane Lice u spretnom oblikovanju bravuroznih melodija, dok Sonju Runje treba pohvaliti i za uzornu dikciju, koje je pak katkad manjkalo u izvedbama zborskih dijelova. Instrumentalni ansambl muzicirao je uredno, ali i suzdržano, unatoč energičnim poticajima Tomislava Fačinija.