Vijenac 566

Književnost

NOVA HRVATSKA PROZA: DRAGAN PAVELIĆ, KNJIGA O KRILATOM FRATRU

Važan suvremeni roman

Strahimir Primorac


Negdje na početnim stranicama Priče o krilatom fratru, dosad najopsežnijeg i najsloženijeg romana Dragana Pavelića, nalazimo i ovu autoreferencijalnu izjavu: „Mogu li već sada reći kako pišem roman o romanu? Određenije, pripovijest o njegovu nastajanju? Imam li snage i vremena da ostvarim još nejasnu, ali moguću zamisao: istovremeno pripovijedati i bilježiti okolnosti koje me sustižu u pripovijedanju?“

 

 

 


Izd. VBZ, Zagreb, 2015.

 

 

Iskaz pripovjedača, naratora koji se dijelom poklapa s autorom Draganom Pavelićem, a istodobno je i romaneskni lik, upućuje na zaključak da je pred nama metafikcionalna proza. Premda Knjiga o krilatom fratru ne slijedi u pojedinostima neke opće značajke postmodernizma, u velikom dijelu ovaj roman jest postmodernistički. Među ostalim, ova se proza ostvaruje kao „otvoreno djelo“, naglašeno se u romanu prepleće književna teorija s književnom praksom, zbilja s fikcijom (upisuju se komentari o građi, izvorima, „terenskom radu“, o odnosu pisac-čitatelj, o pretvaranju stvarnih likova u književne, o finesama odnosa pripovjedača prema svojim likovima…). Pisac se afirmativno odnosi prema književnoj tradiciji, i domaćoj i stranoj: tematizira ili se poziva na Tolstoja, Th. Manna, Dostojevskog, Flauberta, Andrića i neka druga velika imena prozne umjetnosti.

Kad već spominjemo Ivu Andrića, svakako valja istaknuti činjenicu da Dragana Pavelića snažno nadahnjuje i obogaćuje djelo velikog pisca; otuda se u romanu, na mnogim mjestima, očituje i poseban odnos prema različitim aspektima ličnosti i stvaralaštva našega jedinog nobelovca. Zadržat ćemo se tek na jednom detalju, važnu za Knjigu o krilatom fratru. Riječ je o Pavelićevu književnom postupku karakterističnu za postmodernističku prozu: na nekoliko mjesta autor napominje kako je u priču pokušao uvesti „dijete koje u tuđoj priči nije moglo odrasti“. Misli pritom na dječaka iz Andrićeve nedovršene pripovijetke O starim i mladim Pamukovićima, koji se pojavljuje na njezinu kraju, i koji se ponašao vrlo neobično, živeći „u stalnom pobožnom zanosu“. Spomenuta Andrićeva priča „ne sagledava dokraja pozadinu“, kaže pripovjedač, „akoli navješćuje kasniju dječakovu sudbinu“. A upravo iz tog navještaja Pavelić je literarno razradio i oblikovao sudbinu glavnog junaka svog romana.

Čitatelj će lako, najprije vizualno, uočiti dvije osnovne događajne linije Knjige o krilatom fratru jer su grafički različito realizirane. Jedna od tih linija – priča o neobičnom bosanskom svećeniku – ispisana je u standardnoj, grafički prepoznatljivoj romanesknoj formi. Druga, svojevrsni dnevnik/kronika o nastajanju te priče, sastoji se od antrfilea, ili, kako kaže pripovjedač, „fragmenata u vidu kraćih ulomaka, kitica i crtica“ formalno oblikovanih poput pjesama. Ti fragmenti sadržavaju različite tipove proznoga iskaza počevši od dnevničkih preko biografskih, političkih, kulturnih, historijskih, putopisnih, do napomena pojedincima (slagaru, uredniku) i, što je ovdje posebno važno, književnoteorijskih opaski i autoreferencijalnih izjava. Iako su dva spomenuta dijela romana vizualno raznolika, ta ih „forma razlike“ ne udaljava. Ne samo zato što jedan od njih nastoji teorijski objasniti onaj drugi nego i zato što su elementi književnoteorijskog diskursa mjestimice prisutni i u „priči o fratru“, a opet pojedinosti važne za razumijevanje nekih likova, osobito lika pripovjedača, ugusto su raspoređeni upravo u „kronici“. Iako su donekle autonomni zbog svojih „specijalnih namjena“, ti dijelovi na šavovima su brižljivo povezani, obilato se dopunjuju, prožimaju i objašnjavaju.

Događajni slijed u romanu o fra Ivanu, „krilatom fratru“, vremenski je potpuno isprekidan i ispremetan u rasponu 1910–93, između godinā njegova rođenja i smrti. Sličan diskontinuitet vlada i kad je riječ o mjestu zbivanja radnje – sad se ona događa u Sarajevu, pa u Visokom, sad u nekom od srednjobosanskih samostana, potom u Zagrebu, Rimu pa se onda brzo vraća u neko od tih mjesta, mota se i kruži u prostoru i vremenu. Razbijajući tako linearnost i kontinuitet radnje pripovjedač uspijeva pojačati napetost priče i aktivno uvući čitatelja u njezine različite slojeve. Tomu pridonosi i činjenica da se neko vrijeme odvijaju dvije fabularne linije. Jedna je ona o sudbinama sedam pripovjedačevih tetaka, ispričanih relativno škrto, ali vrlo nadahnuto i s puno nekog sjetnog šarma. Druga je, već spomenuta, fra Ivanova priča, u kojoj se govori o njegovu djetinjstvu u selu pokraj Sarajeva, zlostavljanju od oca i od majke, bijegu u visočko sjemenište te zaređivanju. Opisuje se njegov „kratak, ali pozamašan ljubavnički staž“ prije zaređivanja, dvogodišnji boravak (1952–54) u Rimu, gdje se zaljubio u Floru, zaručnicu talijanskog časnika. Obostranu ljubav sami su prekinuli jer su shvatili da za nju nema budućnosti; fra Ivan je potom povučen iz Rima jer se doznalo za njegovo nedolično ponašanje, a Flora se udaje i dobiva sina, za kojega će se poslije pokazati da je Ivanov.

Godine 1993. fra Ivana je u samostanu mecima pokosio islamistički fanatik. U fratrovoj putnoj torbi našla se bilježnica u kojoj je davno zapisao svoje težnje, „dječački raspojasano oduševljenje životom“ i zanos, sve ono što je pripovjedača toliko ushitilo da je fra Ivana godinama zamišljao kao krilata fratra, „čovjeka vasionskijeh aspiracija“. Pripovjedač na više mjesta u romanu govori o Ivanovu umijeću letenja, ali ga ne svrstava u čuda, a ne pridaje mu ni nadnaravnu moć. Sam je fra Ivan u tjeskobnoj dvojbi je li ta njegova sposobnost đavoljeg ili anđeoskog podrijetla. Čitatelju je pak prepušteno, prema načelima „otvorenoga djela“, da sam artikulira svoj doživljaj fratrove tajne letenja.

U Pavelićevu repertoaru stilskih postupaka čitatelj će najprije zapaziti sklonost ritmiziranju rečenice, pa i cijelih ulomaka, što postiže povremenim pravilnim izmjenjivanjem sličnih fenomena – naglaska, pauze, istih glasova, istih riječi: „Tamo iznad oborâ, iznad izvorâ, na planinskom sjenokosu bijah gospodar gorâ sred zelenog mora.“ Na drugome mjestu rabi, osim asonance, potpuno neuobičajene oblike nekih riječi da bi osnažio njihovu izražajnost. Inverzija je pak stilski postupak, uvijek dobro motiviran, koji se može smatrati autorovim „zaštitnim znakom“. Nerijetko se služi i figurom nabrajanja, a pritom su osobito efektni nizovi riječi orijentalnoga podrijetla.

Pavelićeva Knjiga o krilatom fratru jedan je od najvažnijih ovogodišnjih doprinosa suvremenom hrvatskom romanu.

Vijenac 566

566 - 12. studenoga 2015. | Arhiva

Klikni za povratak