Sve utaman

Sve utaman! Snaga me izdala!

Naga i ranjena duša mi plače.

                    V. Nazor, Intima

Ovakav „lirski subjekt“ nije mi stran. Kao ni onaj pobratimski (Dobriša Cesarić), koji uzaman goneta što bi mogao skrivati jedan tajanstven pogled; možda kakav divan nedosanjani san?, a Miroslav S. Mađer cijelu je svoju zbirku pjesama nazvao Utaman. U tom intimnom pjesničkom svođenju računa jedna riječ figurira kao zaključak: utaman, uzaman, dakle uzalud. Pa premda će tko reći: utaman si došao, baš smo te očekivali, gdje se utaman poklapa s potaman (u pravi čas), utaman češće znači uzalud. Ako pak pogledamo bliskoznačnice tih riječi, vidjet ćemo poprilične razlike i među njima i u njihovoj distribuciji. A bliskoznačnice tih riječi jesu: zalud, uzalud, zaludu; zaman, uzaman; badava, badave, zabadava, bambadava; džaba, džabe, mukte, zastunj / zastonj, možda bi ih se našlo još. U krakovima svakoga od ovih izraza krije se i neko suptilno značenje, pa će jedni biti primjereniji duhovnoj (astralnoj, neuhvatljivoj) sferi, a drugi sasvim konkretnoj (onoj zemaljskoj). Značenja tih bliskoznačnica protežu se od besplatno, vrlo jeftino, bez ikakve nagrade, budzašto, u bescijenje (džabe, badave, mukte) do uzaludno, beskorisno, bez uspjeha, bez razloga (zalud, uzalud, zaludu, zaman, zastonj / zastunj i sl.). Počet ću jednim primjerom s ulice. Na obnovljenoj fasadi osvanuo je grafit: džabe si krečio! Naravno, to ne znači da je kućevlasnik uređenje svoje fasade dobio besplatno (jer ga je skupo platio). To znači da mu je pakosnik i bezobzirnik poručio kako mu je trud bio uzaludan (eh, da je samo sviračima!), jer uvijek će se, eto, naći dripaca kojima je tuđa nevolja visoko na ljestvici prioriteta. Inače tur. caba znači ono što je besplatno, dar, pa se džaba kaže i za besplatnu kavu koja se pije u kavani za čašćenje kad se komu rodi dijete i sl. Rado se sjetim i BH filma Sve džaba, što je značilo sve besplatno, a što je tek u dubljim slojevima razumijevanja moglo značiti da je čovjek, razdajući sve svoje imanje drugima bez naplate, digao ruke i od samoga sebe te spoznao uzaludnost svake borbe i upinjanja da što postigne. Ni kmet Siman (Ivo Andrić) nije htio, poput učitelja, popiti džabnu rakiju. Jer dobro se zna: ono što prividno primiš kao besplatno često otplaćuješ s debelim kamatama.

Tursko-perzijski badava, badave, zabadava, bambadava pokriva i značenje besplatnosti i značenje uzaludnosti. Mnogi su se naslušali roditeljskih prodika: misliš da ću te uvijek badava (dakle besplatno) hraniti, dok je mnoga cura badava (dakle uzalud) čekala dragoga svog i nije ga dočekala. Neki se žalili da su svoje konje prodali badava, dakle prejeftino, u bescijenje, budzašto, a neke pak dlanovi nikada ne svrbe badava (dakle bez razloga). Bambadava samo još pojačava osnovnu riječ badava i znači sasvim badava, sasvim besplatno, nešto poput najvišega stupnja, superlativa.

Mukte, od perz. mufte, muhte, preko tur. müft, i opet znači besplatno, no ipak ima još pokoju primjesu, jer kad se za koga kaže da je muktaš, to znači da je parazit koji živi od tuđe muke, na tuđi račun. On izvlači svoju mukteševinu (lako zarađen novac, badava stečeno dobro) umješnošću u spletkarenju, uglavnom. Mukteševina je posestrima džabaluku, također besplatnoj stečevini u koju nije uložen ni vlastiti novac ni trud. Ipak, muktaš je tek gore izdanje badavadžije, koji je samo neradnik, gotovan, onaj koji Bogu dane krade i trati vrijeme ljenčareći, no još se nije privio ni uz čije vime da ga stalno muze.

Zalud me pratio još od školskih dana, jer je svaka priredba započinjala pjevanjem himne, a to je u bivšoj Jugoslaviji bila pjesma skalupljena od stihova jednoga Slovaka, Samuela Tomášika, koji ih je napisao u Pragu 1834. za Slovake, a glazba neodoljivo podsjeća na poljsku himnu. Oni koji su skloni poluistinama pišu kako su Jugoslaveni ukrali Hrvatima pjesmu, no istina je da su je i Hrvati preuzeli od toga Tomášika i preuredili po svome. Kako bilo, u toj je pjesmi i stih: zalud prijeti ponor pakla, zalud vatra groma. Dakako, tvrde stine ništa neće pokolebati. Kao ni tvrdoglava mladića, koga je zaludu svitovala i mati, i draga, i ćaća da ne pođe na more, no more ih je sve nadjačalo i on se otisnuo. U školi nije morao biti dobar latinaš da zna: navigare necesse est.

Ne znam zašto su mi na situ pamćenja ostale tolike nepotrebne stvari, uz ostalo i replike iz opera, koje mi svako malo padaju na pamet još od vremena kad su se opere u Zagrebu pjevale na hrvatskom jeziku (i one izvorno hrvatske i one u prijevodu). To je razdoblje (dakako, ne zbog hrvatskoga) poznato i kao zlatno doba Zagrebačke opere, a završilo je početkom obnove kazališne zgrade 1967. godine. Posljednja svađa upropaštenoga i otpuštenoga vojnika Don Joséa i njegove (pre)kratko vjerne Carmen, nakon svih njegovih moljakanja i ponižavanja da mu se ona vrati, nailazi samo na njezinu konstataciju: ah, čemu riječi te, kad zalud sad je sve, dok on sveudilj neutješno vapi: Carmen, ja tebe obožavam. Nasuprot tom moralno propalom liku stoji uspravan i nepotkupljiv Zrinski, čije junaštvo dobro zna i Mehmed-paša Sokolović iz turskoga tabora. Zato se i nećka da pođe Zrinskom po ključe Sigeta. Više puta proturječi svojem sultanu (Zalud briga, muka sva / Njega dobro poznam ja), no poslušat će zapovijed, premda nevoljko (Slušat ću te, care moj / Al ću zalud k njemu poć). Odlazi Zrinskom s porukom kako sultan ne traži grada za(h)man, on Zrinskom svijetlu krunu nudi da bude kralj gdje sad je ban. No nailazi na odlučan odgovor: Hrvatu ban je kralj, on mjesto kralja vlada. I u junačkom epu Smrt Smail-age Čengića jedan čovjek moli milost (aman), no to mu kod Turaka ne pomaže. Ni njemu ni sinu mu Novici, koji za oca zaman aman, aman tužan pišti.

Dakle, bliskoznačnice su pokazale mnoge međusobne razlike i prepletanja značenjskih polja te polarizaciju njihove upotrebe. Neke su primjerenije svakodnevnim, mahom govornim, situacijama, a neke umjetničkom (književnom) izražavanju.