Strogo čuvani zločini

 

 

Istine o logorima, pogotovo logorima smrti, malo kada nisu strogo čuvana tajna. Čak i onda kada svi znaju, kada je s time upoznat cijeli svijet. U čuvanju istine o logorima osobito se ističu Srbi i Srbija, koja je u vrijeme velikosrpske agresije i raspada Jugoslavije aktivno sudjelovala u uspostavi logora u koje je masovno dovodila sve koji su se borili protiv projekta Velike Srbije. Osobito vukovarske branitelje, koji su mučeni ili su skončali živote u tim logorima.

Unatoč brojnim činjenicama o logorima, srbijanska vlast još ne želi da se zna sva istina o njima. Ne želi ni da ih se posjećuje ili na njih stave obilježja koja bi podsjećala na mučene i ubijene. Odbija na bilo koji način surađivati u posjetu tim logorima. I meni su prošle godine odbili zahtjev upućen preko njihova veleposlanstva u Zagrebu. Prvo su zavlačili s odgovorom, zatim upućivali na državne institucije koje nisu odgovarale, pa na Vladinu službu za novinstvo... Na kraju su mu rekli da o tome odlučuje lokalna vlast.

Poslušao sam ih i krenuo bez njihove podrške. Ali tek ove godine. Bio je to rizik i avantura. No želja da se zna istina o logorima bila je jača od straha koji sam osjećao u trenucima kada mi se činilo uzaludnim tražiti istinu do koje je mnogima sve manje stalo. Koja se želi smjestiti u zaborav kao nepotrebna, suvišna činjenica u današnjem globaliziranom svijetu kojega istina najmanje zanima. I zato što ga jedino istina može onemogućiti da svijet učini nehumanim i izmanipuliranom čovjeku prihvatljivim.

 

 

 

Ili kasarna ili logor u Stajićevu

 

Prije nego sam krenuo na riskantan i neizvjestan put iz redakcije sam otišao s porukom da se pomole Bogu da ne zaglavim u nekom ostatku logora, koji je najčešće u glavama mnogih zločinaca koji slobodno šeću.Ne samo Srbijom, gdje ih se većina sklonila, nego i Hrvatskom kao amnestirani dio udružene zločinačke vojske.

Dok se približavam srbijanskoj granici i graničnom prijelazu Bajakovo, pogled mi privlače jesenje boje slavonske hrastove šume. Ona što nije bila pod okupacijom srbijanske jugovojske i četničkih formacija, koja nije bila pod njihovom kontrolom, visoka je, bogata stogodišnjim hrastovima, dok su od okupirane ostali panjevi s niskim krošnjama kojima će trebati desetljeća da dostigne pretke, odvezene kao ratni plijen u Srbiju i možda se danas uvoze u Hrvatsku kao dio namještaja kojima su opremljene i kuće žrtava agresije.

Na granici nema gužve, prolazim bez zastoja, ali me odmah dočekuje asfalt na kojem auto poskakuje kao na kaldrmi. Kako bih zaboravio trešnju, promatram srijemski krajolik po kojem kombajni beru kukuruz ili traktori oru kao ugljen crnu zemlju. Do Srijemske Mitrovice, prvoga mjesta s logorom, nije daleko, četrdesetak kilometara. Poskakivanje auta ne prestaje me nervirati pa na izlazu u Kuzmin skrećem na sporednu cestu.

Nova je cesta ravnija, prometno zagušenija i prljavija. Mjesta kroz koja prolazim stisnula su se uz ravnicu, sivilo i mrenu jesenje magle probija sunce, rastjeruje vjetrić i sve je nekako neobično mirno. Ali meni se po glavi vrzmaju nemiri iz doba rata; vukovarska tragedija, stradanja srijemskih Hrvata o kojima sam dosta slušao od protjeranih i priče logoraša, zbog kojih sam krenuo na ovo putovanje.

Sjećanje na to u glavi stvara kaos koji nadjačavaju cika i vriska, jauk i plač stradalnika. Ali i nagla tišina, nastala zbog zveckanja noževa i četničkih pjesama, osobito četničkoga šlagera Miloševiću šalji leba i salate biće mesa klaćemo Hrvate. Scenografiju kolone koljača upotpunjuju preko prsa izukrštani redenici mesinganih metaka raznih kalibara, koji svakoga trenutka mogu nekomu skončati život.

Strah od presuda za genocid

Na ulazu u Srijemsku Mitrovicu, s moje lijeve strane ograđen i jesenjim lišćem prekriven je asfalt kasarne u kojoj se ništa ne miče. Kao da je stalo. To je Laćarak, u kojem su do rata živjela 223 Hrvata. Koliko ih je ostalo, teško da itko zna, jer mnogi svoje hrvatstvo taje. Neki zbog straha, a neki jer im to nije važno ni probitačno.

Prateći putokaz što upućuje u centar stižem do savske obale. Iz Save me u oči strijelja odsjaj sunca pa auto naglo zaustavljam. Fotografiram Savu, okuku na kojoj je najšira i most preko kojega pješaci mogu na desnu obalu, u Mačvansku Mitrovicu. I danas je autohtonim Mitrovčanima, to ću čuti poslije, tek preko rijeke Srbija, kako je bilo u doba Austro-Ugarske. Ali tu je, reći će mi isti sugovornik, i granica dva svijeta, dva mentaliteta, dviju kultura, čije su razlike sada manje, ali još postoje. On mi je i objasnio kako najlakše stići do općine, koja se nalazi naspram katoličke crkve.

Zajedno s kupnjom parkirne karte kupio sam i Blic, novine u kojima na naslovnoj stranici vrišti naslov Mladića je trebalo ubiti!. Poznati srbijanski odvjetnik Borivoje Borović tvrdi da je tajna služba morala likvidirati Ratka Mladića jer sa živim generalom Srbija riskira „da dobije još jednu presudu za genocid!“. Kada se Mladić sam nije ubio, advokat tvrdi da ga je trebalo ubiti zbog zaštite nacionalnih interesa i tereta kojim će genocid zauvijek obilježiti Srbiju.

Šokiran pročitanim, krenem prema općini, a skrenem u Zavod za zaštitu spomenika kulture. Idem pitati za kuću i ulicu u kojoj je živio Iso Velikanović, hrvatski književnik i prevoditelj rođen u Šidu. Put je slobodan do otvorene sobe i gospođe kojoj kažem što želim i ona zove nekoga. Pojavi se mlađa žena i kaže da ne zna tko je Iso Velikanović, da su ulice promijenile imena, ali i dodaje:

„Da sam na vašem mjestu, otišla bih župniku, on bi to mogao znati.“

Poslušam je, ali i sebi velim; nisi tu radi Ve­li­kanovića nego zbog logora.  A onda mi u glavi sine; možda je ta žena u vrijeme rata poslala dopis župniku u kojem je tražila da s prozora crkve skine daske jer „nagrđuju spomenik kulture“.

Vrata u crkveno dvorište otvorena su, a u župni ured ne. Ali do njih su otvorena vrata koja vode u  podrum. Na pitanje ima li koga pojavio se mladi svećenik, rekao da je Mario Paradžik iz Vukovara i veli da je župnik otišao u Petrovaradin, odakle ga ne očekuje do kasno popodne. Kada sam mu otkrio da sam novinar iz Zagreba i pitao kako mogu do zatvora u kojem je bio logor, odmjerio me i tiho izustio:

„To vam je na sjeverozapad.“

„Ima li tragova i grobova o stradalima u logoru?“

„Govori se da još ima NN grobova na Gradskom groblju, iza mrtvačnice uz šumu.“

U kraćem razgovoru još je ispričao da se i tu smanjio broj katolika i Hrvata, ali da ih još ima i više nego što se tako izjašnjavaju jer se boje ili imaju neki drugi razlog.

„Posao lakše dobivaju Srbi?“

Zagonetno se nasmiješio i dodao da će sutra biti bolje nego danas.

Na putu do zatvora-logora zaustavio sam se kod kuće ispred koje je šezdesetogodišnjak nešto radio oko ograde i ne pogledavši u mene rekao:

„Zašto te nema tako dugo?“

Vidjevši da nisam očekivani prijatelj, nasmijao se. Objasnio mi je kako najbrže do zatvora pa sam ubrzo bio pred ulazom za zatvorenike, odakle me policajka poslala na glavni za upravu. Čim se uđe, na lijevoj strani hodnika stoji postavljena i mecima izbušena crna mramorna ploča na kojoj piše:

Za vladanja Franje Josipa I

i banovanja Njegove Preuzvišenosti

Dragutina grofa Khuena Hedervarya

sagrađena je ova kazniona
u god. 1895.–1899.

Policajac se iznenadio kada sam mu rekao tko sam i da želim kod ravnatelja zatvora. Nakon telefoniranja policajka me odvela do zamjenika upravnika, Nebojše Draganovića. Ugodno smo razgovarali čak i o ratu, ali kada sam ga upitao je li tu bio logor, osmjehnuo se rekavši da ne može ništa reći bez dozvole ministarstva. Nije mi mogao pokazati ni sobu u kojoj su komunistički zatvorenici Moša Pijade i Rodoljub Čolaković prevodili Marxov Kapital.

„Sve to i mnogo toga nepoznatoga moći ćete pročitati u monografiji koja uskoro izlazi povodom 120. godišnjice zatvora.“

 

 

 

Ostaci logora u Begejcima

 

Na rastanku mi je rekao i kako najlakše do groblja s NN grobovima.

Ušavši na groblje prvo sam odšetao do nadgrobnih spomenika polukružno poredanih, obišao nekoliko ispisanih latinicom, pa se oprezno kroz šumarak uputio prema livadi iza mrtvačnica. Iz parcele promjera pedesetak s tridesetak metara još prekrivene modrozelenom travom stršili su što drveni, a što željezni kolci na kojima su ispisani brojevi mrtvih. Natpisi su posivjeli ili zahrđali i brojke se teško čitaju. Prije nego sam se udaljio iz mrtvačnice su gotovo istrčala dva grobara i pitala jesam li zalutao.

„Nisam. Tu me poslao upravnik zatvora.“

„On? Ima tamo ako si vidio uz ogradu jedan krst nekog zatvorenika.“

„Da, vidio sam. A tko su ovi s brojevima?“

„To? To je od rata.“

Iz Mitrovice me do Beograda pratio Radio Beograd. Svako malo javljao je da je za svojeg posjeta Rusiji srbijanski premijer Aleksandar Vučić dogovorio kupnju ruskog oružja za srpsku vojsku. Razlog su susjedi.

Izgon srijemskih Hrvata

Po ljetošnjoj preporuci Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora Srbije, uvečer sam u Zemunu posjetio zemunskog župnika Jozu Dusparu, koji je iskusio velikosrpsko iživljavanje nad srijemskim Hrvatima. Pater Duspara rat je proveo u Srijemu, najviše u Golubincima i Novim Banovcima, a sada je u Zemunu. Kao dokument o stradanju srijemskih Hrvata spominje dvije knjige: Kako je umirao moj narod, svećenika Marka Kljajića, ratnog svećenika u Petrovaradinu, a sada  župnika u Surčinu i Zapisi iz olovnih vremena, don Ivana Šokčevića, svećenika iz Sota.

Prije nego je počeo govoriti o stradanju srijemskih Hrvata, o njihovoj kalvariji, rekao je da se samo iz njegovih župa Golubinaca i Stare Pazove iselilo oko 400 obitelji i da sada tamo živi oko 700 duša, stariji svijet.

„Do rata su u Golubincima, počinje priču don Duspara, skladno živjeli Srbi i Hrvati. S ratom na pragu mnogi susjedi ponašaju se kurtoazno, ali i nikada ne propuste reći da Hrvati ruše Jugoslaviju. Ili nataknuti na nos ustaše i poistovjetiti Hrvatsku s NDH. Ustaše su im i Slovaci i Mađari.“

S euforijom srpstva počinju nevolje, Srijem postaje logor! Hrvati žive u velikom strahu, prijeti im se, pljačka, maltretira, ubija, a onda ih pridošli Srbi prisiljavaju na zamjene kuća. Srpska pravoslavna crkva prilagođava se velikosrpskoj politici i slijedi je.

„Nikada me u Golubincima pravoslavni svećenik nije upitao kako mi je. A na pravoslavni Badnjak 1992. ispred pravoslavne crkve pjevalo se: Drma mi se šubara i cveće, zaklaćemo, ubićemo ko sa nama neće. Bila je to jasna poruka“, kaže velečasni.

Iseljavanje se intenziviralo nakon hrvatske oslobodilačke akcije Oluja, kada iz Hrvatske dolaze Srbi iz tzv. Krajine. Oni izgone preostale Hrvate; provaljuju u njihove kuće i stanove, tuku one koji se ne žele iseliti; provaljuju u župne urede, miniraju i pljačkaju crkve...

U Kljaićevoj knjizi, otkriva Duspara, navode se imena ubijenih, zaklanih, stradalih i iseljenih Hrvata, po ulicama, mjestima i župama. Po tom popisu iz Srijema je iselilo više od deset tisuća Hrvata. Iz Srijemske Mitrovice iselilo je 250 obitelji ili 700 duša, iz Kukujevaca 100 obitelji ili 350 duša, iz Hrtkovaca 400 obitelji ili 1500 osoba, iz Slankamena 500 obitelji ili 2000 osoba, iz Zemuna 400 obitelji ili 1500 osoba itd. 

Od 1991. do 1995. ubijeno je desetero srijemskih Hrvata. Minirani su sakralni objekti i crkve u Vašici, Novim Banovcima, Neštinu, Nikincima, Kukujevcima, Zemunu... Podmetan je eksploziv pod kuće i imovinu Hrvata. Nisu ih štitili ni vlast ni SPC, koja je hrabrila „srpske ratnike u borbi za svetu srpsku zemlju“. Pisma i dopise srpskom patrijarhu Pavlu o tome što se događa s Hrvatima Srijema pisao je i đakovački biskup Ćiril Kos, ali odgovora nikada nije dobio.

 

 

 

Ulaz u zloglasno Stajićevo  / Snimio Andrija Tunjić

 

Taj proces iseljavanja i raseljavanja Hrvata Srijema, kaže velečasni, počeo je nakon Drugoga svjetskog rata, samo se o tome u komunizmu i vremenu bratstva i jedinstva šutjelo. Recimo, Zemun su izgradili Hrvati, a svaki put kada se slave obljetnice grada nitko to ne spominje, sva povijest Zemuna počinje 1918, kada srpske trupe ulaze u grad. Srbizacija se nastavlja doseljavanjem Srba u Zemun, a seljenjem Hrvata iz Zemuna u Beograd.

Na rastanku me zamolio da dođem nakon povratka iz Stajićeva i Begejaca, kada ću dobiti i Kljajićevu knjigu.

Glavu dole, ruke na leđa

Ostatak večeri proveo sam razmišljajući o svemu što mi je ispričao svećenik Duspara i pripremajući se za sutrašnji put u Stajićevo i Begejce, mjesta logora u kojima su  mučeni i ubijeni mnogi vukovarski branitelji. Iz noćnog sna rano me trgnuo neki nelagodni osjećaj, možda strah ne samo od neizvjesnih susreta sa žiteljima tih mjesta, nego i od nečega gorega.

Iz Beograda sam krenuo ranije nego sam bio planirao ispraćen sunčanim, prohladnim jutrom. Vjetar je fijukao dok sam preko mosta za Pančevo prelazio Dunav i skretao za Zrenjanin, na usku, derutnu cestu po kojoj su se kotrljale brojne ostarjele kragujevačke Zastave. Vozim oprezno, što zbog gužve, a još više zbog neobjašnjive uznemirenosti. Nije to strah, više iščekivanje pomiješano sa sjećanjem na mnoge koji su preživjeli strah logora.

Pročitao sam brojne iskaze logoraša u kojima govore o logorskim danima, satima, minutama dugim kao vječnost. U svakom su doček i tretman bili isti. Dočekivao ih je špalir uvježbanih logorskih policajaca s palicama, letvama, željeznim šipkama kojima su ih tukli gdje su stigli. Ranjenike su tukli po otvorenim ranama, onima sa štakama podmetali bi noge. Lomili su im ruke, noge, rebra i razbijali glave. Nakon špalira slijedila je komanda: „Sedi! Glavu dole, ruke na leđa!“ U tome nisu bili pošteđeni ni najmlađi logoraš (dječak) od četrnaest godina, ni najstariji (žena) od 82 godine.

S rukama na leđima i pognutih glava „ostali smo četiri noći i četiri dana“, kaže Drago Jelić u iskazu Osam stotina sati na betonu koncentracionog logora Stajićevo, u kojem je proveo 33 dana. On tvrdi da su nad logorašima logorski čuvari provodili ceremonijalne noćne torture; saslušavali ih, tukli i tjerali da satima stoje i pjevaju; jugoslavensku himnu Hej Slaveni, Pioniri maleni, Na vrh gore Romanije... Jer nisu znali četničke pjesme, mnogi su premlaćeni i ubijeni. U ispomoć su im dolazili četnici iz Vukovara, koji su logoraše odvodili u Vukovar na tobožnje rekonstrukcije događaja, s kojih se mnogi do danas nisu vratili.

Jelić tvrdi da su se deset noći zaredom čuli pucnji koji su usmrtili više od dvadeset logoraša. Ubijali su, tako su govorili, one koji su pokušali pobjeći. Za njegova boravka još je umrlo osam logoraša u zgradi logora dugoj oko 200 i širokoj 30 metara, bez stropa, samo pokrivenoj crijepom. Zgrada je bila opasana dvama redovima bodljikave žice, a čuvali su je policajci, psi vučjaci, mitraljeska gnijezda i logorska rasvjeta. Osim što su logorašima radili što su htjeli, neke su skrivali i od Međunarodnoga crvenog križa.

S tim mislima iznenada sam se na krivini suočio s natpisom Padinska Skela. U propaloj Jugoslaviji tu je bio poznati zatvor, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata njemački pa partizanski logor. Na autobusnom stajalištu stajala su dva muškarca u sivim odijelima, vjerojatno zatvorenici koji su imali slobodniji tretman. A možda i nisu zatvorenici, nego mi njihova odjeća izgleda kao da je zatvorska.

Sve mi se čini zatvorski sivim. I dan, koji tu i tamo prošaraju raznobojni traktori, kombajni, berači kukuruza i žene koje s polja pobiru ostale komade repe. Tako je sve do mjesta Dunavac, gdje sam stao autostopistu.

Dok ulazi u auto, stopist kaže da bi do Čente, a onda nastavlja da je tu hranio kokoši, zečeve i ostale domaće životinje, da u Čenti ima kuću, a tu trosobni stan dobiven od PPK-a Beograd. Zove se Johan, majka mu je bila Njemica, prezivala se Becker, kao Boris Becker, za kojeg kaže da mu je rođak. Veli i da je majku volio više od oca iz Valjeva, oficira u Padinskoj Skeli, gdje je, kaže Johan, majka bježeći od Hitlera bila zatočena i gdje je upoznala oca partizanskoga poručnika za kojega se udala. Kaže da je kršten kao katolik i da je zato Johan.

Vjerojatno mu majka nije pobjegla pred Hitlerom, nego je bila jedna od preživjelih Švabica zatočenih u partizanski logor, preko kojih je Titova vlast Švabe iz Vojvodine izgonila u Njemačku. Johan to prešućuje ili ne zna. Ali ipak zna da je u Stajićevu 1991. bio logor. Samo ne zna, tako barem tvrdi, je li logor bio u štalama poljoprivrednog dobra, u kasarni pored ceste, ili na oba mjesta. Još dodaje da je Stajićevo sada uređeno, da u njemu žive razne nacije.

Logori su izmišljotina

Na početku Čente izišao je Johan, a ja sam se zaustavio na kraju, kraj voćarnice uz cestu. Trgovac ne govori ni banatski ni srpski pa ga pitam odakle je.

„Iz Bosne, od Konjica. U Beograd sam došao 1975. godine, a sada živim u Čenti.“

„Znate li gdje je u Stajićevu bio logor?“

„Tamo nije bio logor. To su izmišljotine.“

Odatle pa do skretanja za Carske Bare i hotela Sibila, koji se nalaze tri kilometra u močvari uz Stari Begej, uz cestu za Stajićevo ležalo je nekoliko mrtvih lisica, mačaka i pasa. U daljini na sjever, nad ravnicom dominirala je kugla kakve se nalaze uz farme, pretpostavljam da bi to po Johanovim informacijama moglo biti Stajićevo. Sam je ulaz u selo neugledan, ispod natpisa prislonjena je velika kamionska guma. Možda ostala od kamiona kojima su tu dovoženi zarobljeni vukovarski branitelji.

I sam susret s natpisom Stajićevo u meni je izazvao jezu. Zaustavio sam se na proširenju i propustio autobus koji mi se priljubio na auto pa nisam uspijevao fotografirati. Prošlo je nekoliko automobila prije nego sam se vratio i fotografirao natpis. Gledam okolo ne bih li vidio nekoga da ga upitam gdje je bio logor.

Nikoga nema, pa cestom za Zrenjanin nastavljam dalje i onda desno u ataru ugledam zgrade farme, koje bi mogle biti logor. Ali kod skretanja, na lijevoj strani, logoru mi je više sličio kompleks zgrada ograđenih bodljikavom žicom. Iznad svega izdizala se stražarnica, među zgradama kretale ljudske figure u sivomaslinastim odorama, a na poligonu mirno stajali postrojeni kamioni.

Vidjevši to skrenuo sam desno, prema farmi, odvezao se dvjestotinjak metara, okrenuo auto i pravac stražara iz koje je umjesto vojnika stražario lutak odjeven kao vojnik. U vožnji sam fotografirao i nisam osjećao potrebu svraćati i pitati za logor one koji mi sigurno ništa ne bi rekli. Sjećanje na one koji su tu bili tjeralo me da se što brže udaljim.

Nastavljam za Zrenjanin, ali ne znam kako do Begejaca. Znam samo da na geografskoj karti Stajićevo, Zrenjanin i Begejci čine trokut u kojem su Begejci istočnije od Zrenjanina, na putu za Srpsku Crnju. S ravnice na kojoj plamen klizi po zapaljenoj kukuruzovini u auto ulazi smrad paljevine. Strah je pomalo iščezao. Skretanje u Žitište, općina kojoj pripadaju i Begejci, bilo je znak da sam na dobru putu. Na ulazu u mjesto Torak, s desne strane, opet zgrade farme i benzinska crpka. Stanem i mladića koji toči gorivo u traktor pitam kako se stiže u Begejce.

„Ovo su Begejci.“

„Ali, piše Torak.“

„Sada je Torak, a bili su Begejci.“

„Jeste li čuli za logor?“

„Vozite do centra sela, a onda skrenite lijevo preko mosta u atar. Tamo je bio logor.“

Zalutao sam pa sam se našao pred školom iz koje je izlazila majka s djetetom.

„Gdje je put za logor?“

„Mislite za bikaru? Morate se vratiti, pa desno.“

„Znate li tko su bili logoraši?“

„Sada znamo. Tada su možda znali lovci. I jedan čovjek koji je mrtav.“

„Vi ste Srpkinja?“

„Jesam, ali sam udana za Rumunja. Torak je većinski rumunjski“

„Znate li ...“

„Ništa više ne znam.“

Nakon skretanja, prelaska mosta preko Begeja i vožnje nekoliko kilometara našao sam se na krivini ispred koje je bilo veliko odlagalište smeća i VW-karavan u kojem je sjedio tridesetogodišnjak. Kada sam ga upitao je li tu blizu logor, rekao je da je Rom i da pretražuje smeće, od kojega živi.

„Platit ću vam, odvezite me do logora. Iz Zagreba sam. Poznavao sam neke od logoraša, koji su mrtvi.“

„Logor je bio tamo iza krivine, tako sam čuo. Idite tamo. Ja vas ne mogu odvesti, čekam smeće.“

Blatnjavi put s dubokim vagašima prolazio je ispod svoda visokog drveća i vodio u atar. Na račvanju dva poljska puta, iz obrasle šikare izvirivali su ostaci zidova štale, a malo dalje ostaci dviju kuća.

Po iskazima logoraša u tim kućama bili su smješteni komanda i čuvari logora. A pokraj štala – logor, dimenzija 50 puta 10 metara, ograđena žicom, mitraljeskim gnijezdima i čuvarima s psima vučjacima, koje su huckali na logoraše.

Komandant logora bio je ppuk. Živanović. A Veljko Dragić, Duško Kovačević, Slobodan i Stanislav Simić, Borko, Vojo, Gugi, Žare, Šeki i Rambo radili su logorašima što i neki njima slični mučitelji u logoru Stajićevo i u ostalim srpskim logorima. Disao sam duboko, napravio nekoliko foto snimki i što sam brže mogao vratio do auta

U Zrenjaninu sam primio autostopista Bojana iz Kikinde, studenta engleskog jezika u Beogradu. Ni on nije ništa znao o logorima, ni o etničkom čišćenju srijemskih Hrvata, provedenu u tišini i bez znanja međunarodnih čimbenika. Za njih nitko nije niti će ikomu odgovarati. O tome ne znaju ne samo Srbi koji su to planirali i proveli nego i oni koji su time zgroženi.

Iseljavanje Hrvata iz Srijema nije slučajno! Kao što nisu slučajni ni logori po Srbiji u kojima su početkom rata zatvarani, mučeni i ubijani Hrvati, a kasnije i muslimani, Bošnjaci. Nije slučajno ni „neznanje“ o logorima, niti je slučajno da država Srbija odbija priznati njihovo postojanje. Nije ni slučajan prijedlog Ratku Mladiću, izrečen ustima poznatoga srbijanskog advokata Borovića.

Po povratku iz Begejaca i Stajićeva otišao sam velečasnom Duspari. Dao mi je Kljajićevu knjigu Kako je umirao moj narod, koju sam čitao do kasno u noć. Sutradan sam otišao na Beogradski sajam knjiga, koji se godinama održava na mjestu gdje je Nedićeva Srbija imala logor za Židove. Na Sajmu sam vidio i Veselina Šljivančanina, vukovarskog zločinca, promovirao je svoju knjigu Branio sam istinu. Nažalost, u njoj piše o „zadnjoj pobjedi JNA“ i svojih 2.450 zatvorskih dana, a ne o zločinima u Vukovaru i slanju u logore. Jesu li srbijanski logori doista izmišljotina?