Slučajni razbojnici

Četvrti film njemačkoga redatelja Sebastiana Schippera naslovljen Victoria žanrovski je odrediv kao drama koja postaje i kriminalističkim trilerom. Međutim, arhetipsko žanrovsko određenje ne skriva i činjenicu da je taj film snimljen u samo jednom, neprekinutom kadru, pa njegovih 138 minuta trajanja predstavlja iznimnu cjelinu visokoga intenziteta.

Kada mlada Španjolka Victoria (Laia Co­sta), nedavno pristigla u Berlin, u disku upozna četvoricu mladića dvadesetih godina, njihovo noćno druženje s naglašenim emocionalnim približavanjem djevojke i Sonnea (Frederick Lau) ubrzo prerasta u kriminalno djelovanje. Naime, jedan je od mladića nadimkom Boxer (Franz Rogowski) bio i zatvorenik, a njegov zaštitnik tijekom odsluženja kazne je gangster koji im zbog duga nameće pljačku banke. Victoria nepromišljeno pristaje voziti ukradeni automobil, a ostaje s mladićima i nakon pljačke, kada se nađu na udaru zakona.

Španjolska glumica Laia Costa odlično je odigrala običnu djevojku u neobičnoj situaciji

Iznimnost stvaralačkoga postupka u ovome filmu ne sakriva promišljenu interpretaciju temeljne strukture gangsterskoga filma ili pak filmova s temom velike pljačke. Upravo je zbog toga redefiniranja naznačenih žanrovskih obrazaca priča Victorije trodijelna, pa susret i druženje s mladićima postaje uvodnim dijelom, nametanje pljačke i njezino izvršenje središnjim, a stradanje skupine završnim.

Nema sumnje da je jasna karakterna razabirljivost skupine središnjih likova i same protagonistice. No ako zamijetimo početno arhetipsko variranje likova mladića u kojem je plahi Blinker (Burak Yigit) suprotnost povremeno nasilnom Boxeru, a alkoholizirani i stoga dramaturški rubni Fuss (Max Mauff) slojevitom Sonneu, upravo je lik Victorije najkompleksniji i vrlo ambivalentan u odnosu krhkoga izgleda i djelovanja.

Ako se prisjetimo da je Schipper karijeru započeo kao glumac, nema dvojbi da je njegovo iskustvo pomoglo vrsnim izvedbama svih glumaca s posebnim naglaskom na Costu i Laua. Kako je Victoria film neprekinuta vremenskoga kontinuiteta i dvadesetak prostornih lokacija, nije upitno da je scenaristički predložak Olivije Neergaard Holm, Sebastiana Schippera i Eike Frederika Shulza okosnica mjestimičnih glumačkih improvizacija, čime je postignuta i ulična izravnost iskaza. I dok Frederick Lau vrsno tumači lik na samu rubu zakonskoga, ali uz natruhe etičkoga zaleđa i s određenim naivnim šarmom kojim privlači protagonisticu, neupitna je raskoš tumačenja španjolske glumice Laiae Coste. Sjajna nadzora emocija i naizgled suzdržana djelovanja Costa je ostvarila središnji lik koji od obične djevojke postaje i akcijskim u očuvanju vlastite egzistencije i pokušaju očuvanja egzistencije partnera.

Uz jasnu koordinaciju redateljskih postupaka Sebastiana Schippera zasigurno je najbolji doseg Victorije izvrstan snimateljski rad Sturle Brandtha Grøvlena. Nužna izmjena dinamičnih stanja kamere kao zamjena za montažu postaje ne samo otponac intenziteta zbivanja već i okosnica priče. Važnost snimateljskog rada uočava se i u podatku da je Schipper na odjavnoj špici prije naveo Brandtha Grøvlena nego sebe, a podcrtava se i u činjenici da je taj snimatelj ovjenčan nagradom na prestižnom filmskom festivalu u Berlinu. No ne treba zanemariti važnost glazbe Nilsa Frahma kao bitnoga segmenta postizanja napetosti i ugođaja, kao ni produkcijski dizajn Ulricha Fridrichsa u odražavanju raznovrsnih prostora.

Urbani milje filma bogat je raznovrs­nim značenjima, od kojih barem nekolicina doseže i simboličke vrijednosti. Neupitna transparentnost susreta skupine mladih s gangsterom u garaži izravna je metafora prelaska s ruba zakonskoga u kriminalno podzemlje. Podjednako, percipiramo i tri vožnje ukradenim automobilom sjajne gradacije raspoloženja i klaustrofobičnoga predznaka zbog tijesnoga prostora kao odraza suženoga egzistencijalnoga djelovanja likova. Bitna variranja intimnijih prostora od kafića, preko tuđega stana do hotelske sobe odraz su razvojnoga puta odnosa Victorije i Sonnea, a kontrapunkt su im prostori kluba ili terase berlinske stambene zgrade kao prijelazni prostori lociranja tih likova u okviru skupine protagonista. Zanimljivo je da se Schipper ne usteže povišene retoričnosti te da izbjegava mogućnost transparentne spektakularnosti. Odnosno, ne prikazuje samu pljačku banke već njezinu probnu izvedbu, u vrijeme same pljačke percipiramo reakcije samoga središnjega lika koje zbog poteškoća s automobilom prelaze i granice tjeskobe i temeljnih strahova.

Zamjetno je i variranje žanrovskih postulata filmova velike pljačke. Dapače, posrijedi je i svojevrsna inverzija postupaka središnjih likova, koji su daleko od bilo kakva profesionalizma u razbojničkome djelovanju. Ni pljačka nije promišljeno isplanirana, već nametnuta pa je i  njihovo djelovanje prožeto strahom, brzopletošću, a posljedično i nepromišljenim slavljem u klubu zbog kojega je djelovanje zakonskih instanci brže i djelotvornije no što bi bilo da su se pritajili. Nije stoga začudno ni njihovo stradanje s iznimkom protagonistice, koja naposljetku gubi mogućnost emocionalnoga zajedništva s muškarcem, pa je sasvim znakovit i završni prizor filma. Statičnoga položaja kamere, okrenuta leđima, ona odlazi u jutarnju daljinu berlinske ulice, a njezino osobno gubitništvo ne može sakriti ni činjenica da je ukradeni novac ostao u njezinim rukama. 

Koliko god se stvaralački inovativnim može sagledati film Victoria Sebastiana Schippera, nema sumnje da odražava barem natruhe konzervativnoga žanrovskoga sagledavanja građe i neupitno moralno sagledavanje postupka skupine središnjih likova koji se moraju suočiti s posljedicama svoga kriminalnoga djelovanja čak i ako im je nametnuto.