Sklad strasti i znanja

Osam dana nakon završetka 17. međunarodnog pijanističkog natjecanja Frédéric Chopin, dvadesetšestogodišnji pijanist Aljoša Jurinić – dosad jedni hrvatski finalist toga najbespoštednijeg svjetskog klavirskog megdana – održao je 28. listopada recital u rodnom Zagrebu. U varšavski finale Jurinić je dospio odlukom tamošnje elitne prosudbene komisije (Martha Argerich, Garrick Ohlsson, Yundi Lee…), a na podij Hrvatskoga glazbenog zavoda tako je brzo prispio zaslugom nedavno utemeljene umjetničke organizacije Cristoforium, koju vodi njegov vršnjak i kolega Danijel Gašparović. 

Aljoša Jurinić / Snimio Ivo Kušek

Aljoša Jurinić vjerodostojno se predstavio kao istinski virtuoz i tankoćutan interpret. Svirao je naravno Chopina, i to ovim redom: Barkarola u Fis-duru, op. 60, Treća sonata u h-molu, op. 58, Četiri mazurke, op. 17, Četvrta balada u f-molu, op. 52, Nokturno u Es-duru, op. 55, br. 2 i Poloneza u As-duru, op. 53, te burnim ovacijama iznuđene dodatke: Etidu u cis-molu, op. 25, br. 7, Etidu u c-molu, op. 25, br. 12 i – za laku noć – Nokturno u Des-duru, op. 27, br. 2. 

Pobrojane Chopinove skladbe činile su tek polovicu Jurinićeva natjecateljskoga programa u Varšavi, u finalu dostojno okrunjena silno sugestivnom izvedbom Prvoga koncerta za klavir i orkestar u e-molu, op. 11. Usporedimo li – nakon odslušanih snimki – Jurinićeve varšavske izvedbe s njegovim zagrebačkim Chopinom, u posljednjem ćemo zapaziti pijanistovu još veću predanost emocionalnim, pa i osjetilnim slojevima (i u tome smislu: opasno zavodljivih!) skladbi poljskog majstora. No najveća umjetnička odlika strastvenoga Jurinića jest njegova nevjerojatna samokontrola pri znalačkom doziranju minuciozno razrađenih epizoda nepogrešivo uklopljenih u strukturnu bit Chopinove vrlo promišljene glazbene cjeline, koja je pak zasnovana na – naoko spontanoj – ravnoteži emocionalnog i intelektualnog. Tehnička zahtjevnost Chopinova – često i polifonog – klavirskog sloga, redovito je posljedica kompleksnoga sadržaja njegovih majstorskih skladbi. A da je duboko proniknuo tu (često previđanu) skladateljsku bit poljskoga klavirskog virtuoza, Jurinić nas može uvjeriti čak i izvedbom jedne jedine i k tomu naglašeno virtuozne skladbe, pa nam tako njegova olujna izvedba Poloneze u As-duru, op. 53 iznova razotkriva ponajprije veličanstvenu moć te same glazbe, a tek potom sviračku moć njezina izvođača. Najveća odlika, s pravom samosvjesna virtuoza Jurinića, jest njegova iznimna umjetnička savjesnost. Mladom, poštenom i već sada karizmatičnom glazbenom „propovjedniku“ predstoji dugo umjetničko putovanje, na kojemu mu sigurno neće nedostajati odanih sljedbenika. A njima će se zasigurno pridružiti i dio onih koji su – privučeni tek medijskom pompom – s njegova posljednjeg zagrebačkog koncerta (kako tko?) otišli (raz)očarani.

Ovaj Jurinićev recital važan je iz još barem triju razloga: zaslužena afirmacija već međunarodno respektirana mladog glazbenika u njegovoj domovini Hrvatskoj, dobrodošlo obogaćenje našega (skromnog) privatnog koncertnog poduzetništva (umjetnička organizacija Cristoforium), a na sociološkome pak planu ohrabruje činjenica da su brojni mladi posjetitelji zagrebačkoga koncerta očigledno skloni ozbiljnim umjetničkim sadržajima, koje silno sugestivno zagovara njihov zagrebački vršnjak Aljoša.

Program je Jurinić izveo na klaviru Pleyel, sagrađenu u Parizu 1924. po narudžbi uglednoga pijanističkog pedagoga Svetislava Stančića (1895–1970). Taj vrijedan instrument otkupio je od Stančićeve obitelji i majstorski ga potom obnovio Ljubomir Gašparović, i sam koncertni pijanist. Zahvaljujući isključivo njemu, ali i novopokrenutom koncertnom ciklusu Pleyel Svetislava Stančića u HGZ-u, to uskrslo glazbalo iznimno plemenita zvuka nastavlja svoj novi život pod blagotvornim pijanističkim prstima Borisa Giltburga, Aljoše Jurinića, Stefana Vladara…