Scenski sklad

Puccinijeva Tosca vraća se na repertoar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku svakih desetak godina, što svjedoči o omiljenosti i popularnosti toga djela. Često karakterizirana kao opera nad operama ili opera svih operâ, omiljena je zbog zanimljiva istoimenoga dramskog predloška Victoriena Sardoua. Libretisti Giuseppe Giacosa i Luigi Illica omogućili su da ta ljubavno-politička drama, koja se odigrava u manje od dvadeset četiri sata, bude snažna i koncizna. Zahvaljujući skladatelju, glazbeno je raskošna, bez ijednoga suvišnog takta, s atraktivnim i zahtjevnim trima glavnim ulogama te njihovim raspjevanim arijama i duetima.

Domagoj Dorotić i Dragana Radaković  / Snimio Marko Mrkonjić

Sudeći po reakciji publike, dirigent i ravnatelj Opere Filip Pavišić ispravno je procijenio kako je dobar trenutak za povratak Tosce, pogotovo zato što Osječka opera ima vlastite snage za solističke uloge. Predstava je, glazbeno, u cjelini postavljena zanatski solidno. Doduše, na početku trećeg čina orkestar nije bio intonativno besprijekoran, a i pojedini epizodisti glasovno ne zaslužuju povjerene im uloge, pogotovo ne za premijeru (30. listopada). Puccinijev kasnoromantični glazbeni stil u podtekstu sadrži mnogo unutarnjih agogičkih i drugih interpretativnih mogućnosti i finesa, što ovise o dirigentu i njegovu pristupu, pa u tome smislu ima još prostora za nadgradnju. Simpatičan je bio nastup članova dječjeg zbora Osječki zumbići, uza solidan operni zbor (zborovođa Ljubica Vuletić).

Posljednjih godina odlazak na operu prati sumnjičavost, a sve više i strah od toga što će redatelji uprizoriti i kako će pročitati djelo. Da ga je najbolje pročitati onako kako doista piše u partituri, pokazuje ovo uprizorenje Ozrena Prohića. Tosca je, sama po sebi, snažno određena scenskim realizmom pa je svako skretanje izvan toga osuđeno na propast. Redatelj poštuje i slijedi skladateljevu dramaturgiju te didaskalije, ali i pronalazi prostor za vlastito viđenje: treći čin je, unatoč glazbi svitanja i rađanja dana, mračan, jer Tosci i Cavaradossiju nije svanuo sretan dan.

Redatelj Ozren Prohić i scenografkinja Dinka Jeričević domišljato su prevladali nedostatak male osječke pozornice. Prvi čin, s monumentalnim ahitektonskim elementom rimske crkve Sant’Andrea della Valle na rotaciji, kojem su se dodavali pojedini pomični elementi, imao je dovoljno prostora za dinamičnu scensku igru i brze promjene. Pojavljivanje samo dijela zbora na pozornici, dok je ostatak ostao iza scene, pridonio je izbjegavanju gužve, a i štednji, na kostimima. Drugi je čin odisao elegancijom palače Farnese, ostvarenom pomnim izborom jednostavnih elemenata. Svemu je dodatnu dimenziju dala osebujna, profinjena rasvjeta Vesne Kolarec.

U eri kostimografskoga terora svakodnevnom odjećom, crnim odijelima koja se gledaju u svakoj drugoj predstavi, ležernim košuljama, običnim majicama i trapericama u kojima se pojavljuju glavni junaci – u tako artificijelnoj umjetničkoj formi kao što je opera – bio je užitak konačno vidjeti oku ugodne, lijepe kostime Mirjane Zagorec. Predstava je odisala svekolikim skladom i modernističkom prožetošću naznaka stilske epohe.

Među solistima najveće je zanimanje budio nastup tenora Domagoja Dorotića zbog njegova nedavnog transfera iz Zagrebačke opere, što je opravdano uzburkalo duhove u Zagrebu i potaknulo pitanje kako se to moglo dopustiti. No zato je Osijek na dobitku. Dorotić je za Cavaradossija u Zagrebu dobio pohvale i nagradu. Na osječkoj premijeri bio je scenski ponešto suzdržan. I inače je, u odnosima među protagonistima, nedostajalo više kemije, odnosno strasti, makar su pjevački i glasovno bili atraktivni te oduševili publiku. Domagoj Dorotić mora tehnički dotjerati ona dva nesigurna visoka tona u prvom činu kako oni ne bi ostali kroničnom boljkom.

Bas-bariton Dalibor Hanzalek zapjevao je baruna Scarpiju s dobrodošlim oprezom, iako njegov glas ima potreban potencijal i sonornost. Ostvario ga je suvereno, s dobrom glumačkom mjerom. U malim ulogama istaknuli su se Ladislav Vrgoč kao Spoletta, Ivana Medić kao Pastir i Filip Sever kao Angelotti.

Besprijekorna je stalna osječka gošća, sopranistica Dragana Radaković u naslovnoj ulozi. Ostvaruje ju s lakoćom, metalnom kvalitetom prodorna glasa i lakim visinama. Scenski ju je zanimljivo donijela, kao hladnokrvnu Toscu, koja slavodobitno ubije Scarpiju, otpije gutljaj vina, zadovoljna učinjenim, ali se ipak lecne sa završnim akordom drugoga čina, shvativši što je učinila.