Rancière i nostalgija jednakosti

Poznati francuski filozof Jacques Rancière gostovao je u listopadu u Zagrebu u organizaciji Multimedijalnog instituta i Muzeja suvremene umjetnosti, održavši predavanje s temom Upotrebe vremena – filmski momenti, u kojem je predstavio svoje analize odnosa vremena, umjetnosti i emancipacije.

Jedna od ključnih Rancièreovih teza jest ta da jednakost nije svojstveni cilj kojemu treba težiti, nego aksiom od kojega treba polaziti. Prema Rancièreu, emancipacija nije prijelaz od nejednakosti prema jednakosti. U pozadini takve misli stoji ideja koja potvrđuje nejednakost: gledajući na ljude kao nejednake mi samo afirmiramo njihovu nejednakost. Prava je emancipacija odustajanje od ideje da je nečije mjesto na socijalnoj ljestvici određeno njegovim intelektualnim sposobnostima. Nažalost, takva teza, koliko može biti retorički i idealistički privlačna, ne može biti potvrđena u realnom društvenom i profesionalnom životu, prepunom diskriminirajućih i selekcijskih čimbenika prema kojima nije istina da je pojedinac sam isključivo odgovoran za svoj (ne)uspjeh, nego on proizlazi iz različitih društvenih uvjeta: različitih početnih pozicija, pripadnosti različitim društvenim slojevima, koji stvaraju nejednake šanse društvenog uspona u samu početku.

Također, ne treba zaboraviti da su lijevo-prosvjetiteljski projekti radikalne jednakosti često degenerirali u totalitarne i sistemske društvene eksperimente. Naime, načelo egalitarizma razlikuje se od demokratskog načela jednakosti po tome što je egalitarizam posebna ideologija, točnije politička doktrina koja zagovara apsolutnu jednakost građana u političkom, gospodarskom i društvenom području. Jedan od tvoraca te političke doktrine postmodernistički je filozof Karl Popper, koji u svom djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji iznosi: „Egalitarizam želi da svi građani budu vrednovani nepristrano, ne uzimajući u obzir njihovo rođenje, njihove relacije i bogatstvo. Takav egalitarizam ne priznaje ni jednu prirodnu povlasticu.“ Na taj način, egalitarizam kao politička doktrina jedan je oblik odnosa između individua i državnih institucija, a ne odnos između samih individua.

U tom pogledu pronalazimo korijene ideološkog egalitarizma kod mislioca radikalnog republikanizma poput Van den Endena, koji je pisao pod utjecajem Spinoze i ateističkog kartezijanizma. Taj radikalni egalitarizam Van den Endena bio je sačinjen od ideja Petera Corneliusa Plockhoya u kontekstu nizozemske kolonizacije Sjeverne Amerike, a on je zagovarao uspostavu nekog oblika kooperativnog socijalizma te uspostavu „malih političkih zajednica“ odvojenih od društva, neku vrstu radnih elita prožetih spiritualnim protestantskim vrednotama i kooperativnim načelima, uz odbacivanje svakog oblika društvene hijerarhije.

Doktrina egalitarizma jest priznanje svih različitosti bez ikakve diskriminacije. Razlike moraju biti utemeljene na društvenoj korisnosti (Deklaracija ljudskih prava i građana iz 1789). Ali u obliku politički korektnog mehanizma, egalitarizam filozofski odbacuje različitost, alteritet, kvalitetnu diferencijaciju, potragu „jednog jedinstva“, negirajući kompleksnost i inherentne kontradikcije života. Egalitarizam kao društveni sustav postaje valjak nivelacije odozdo, koji se podudara s bivšim totalitarističkim paradigmama 20. stoljeća utemeljenim na jedinstvu, atomizaciji i nivelaciji razlika. Krajnji radikalni egalitarizam u suvremenom dobu dovodi do apsurdnih situacija i može se reći da na neki način metastazira u inflaciju prava. To načelno znači da vi ili ja ili bila koja manjina ili socijalno, seksualno ili kulturne pleme ima i zaslužuje neko pravo samo zbog toga što drugi imaju slično pravo. U antičkoj Grčkoj Platon i Aristotel govorili su kako se jednakost ne može primijeniti na pojedince ili grupe koje se nalaze u nejednakoj situaciji. Istinska pravda podrazumijeva jednaki tretman po kojem se svakomu daju ista prava, ali istovremeno vodi se računa o onome čemu svaki pripada. Istinska jednakost nije ništa drugo već primjena načela suum cuique: jednako tretirati ono što jest jednako i tretirati na diferencirani način ono što je različito. Načelo jednakosti odgovora modelu društvene diferencijacije kao obliku regulirane „nejednakosti“ koja nastaje zahvaljujući tomu što članovi društva obavljaju različite djelatnosti i tako postaju „različiti“ zbog toga što imaju različite uloge.

Mitterandova era

Rancièreov političko-društveni kontekst ocrtava povratak konzervativizma iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, prevlast filozofske znanosti unutar marksističkih intelektualnih krugova, uspon strukturalizma i poststrukturalizma koji traje od 1945. I nadalje, depolitizacija intelektualnoga života i poraz ljevice početkom sedamdesetih godina. Rancièreovo djelo svakako je poučno za razumijevanje intelektualne konture Mitterandove ere, obilježene preusmjeravanjem lijevih politika prema konsenzusu, liberalnoj demokraciji i menadžerskoj organizaciji. Rancière bez dvojbe pripada toj postmarksističkoj i poststrukturalističkoj težnji koju možemo nazvati „radikalnom demokratskom utopijom“, a koja vuče svoje epistemološke korijene iz socijalističkih utopija 19. stoljeća – Roberta Owena, Pierre-Josepha Proudhona, Gustava Lan­da­ue­ra, Charlesa Fouriera. Walter Benjamin zapravo je najbolje uvidio epistemološke stranputice utopijske misli kada dokazuje da utopija ima dualističku dimenziju: projektira se u utopijsku budućnost koja treba nadmašiti alijenacije sadašnjosti, ali također gaji tendenciju povratka prema iskonskoj prošlosti, pozivajući se na vječni mit netaknutog „harmoničnog i pomirenog društva“.

Riječ je također o pluralnoj idejnoj težnji obilježenoj bujanjem partikularnih emancipacijskih pokreta (feminističkih, antirasističkih, queer...) koji su se rehabilitacijom utopijske naracije nastojali suprotstaviti trijumfalnom tržišnom kapitalizmu. Polazeći od pretpostavke da je u globaliziranom kapitalističkom sustavu tržišna dinamika kapitala penetrirala u slobodni prostor ljudske komunikacije, afekata i tijela i kolonizirala ga, Deleuze je u tom smislu izjavio „kako je takvo društvo postalo tvornicom“. Tada se unutar postmarksističkih utopijskih krugova vode rasprave oko diskurzivne, ali i praktične primjene teorijskih modela novih oblika političkog djelovanja: jedan koji iznosi Laclau putem teorema „lanac ekvivalencija“, kao neku varijantu jednadžbe gender–race–class, i drugi kao model koji se oslanja na rekonfiguraciju političkog prostora u obliku tzv. preskriptivne politike (koju Peter Hallward formulira u tekstu The Politics of Prescription). Rancièreovo poimanje jednakosti svakako ide u prilog modelu preskripcije kada ističe da: „Jednakost nije cilj koji se treba postići, već točka od koje se kreće, pretpostavka koje se drži u svim mogućim okolnostima.“

Politika ne može bez povijesti

U sklopu politološke znanosti i tipološkog određivanja fenomenologije političkog, pored J. Freunda, M. Weber, H. Arendt, R. Arona, Rancière razlikuje politiku od političkog stavljajući naglasak na „policiju“ kao simbolično mjesto „vladajućeg procesa“. Političko je mjesto susreta, križanje na kojem se dodiruju dva heterogena procesa: vladin proces utjelovljen u organizacijsko-disciplinskoj ulozi policije i proces emancipacije koji se nalazi u srži iskonske politike. Prema Rancièreovu mišljenju, policija je organizacija društva kao organizma u cjelini, dok proces emancipacije (politika) jest igra praksi i djelovanja koji potvrđuju načelo jednakosti. Rancière u tom smislu postavlja politiku unutar emancipatorskog djelovanja prekida i destabiliziranja postojećega društvenog pakta i poretka, uzvisujući njegovo utopijsko poimanje jednakosti kao paradigmu epistemološkoga prekida s postojećom neoliberalnom dominantnom ideologijom. Za Rancièrea, politika je prekid neograničene reprodukcije dominantne moći koju predstavlja policija. Međutim, jedna od slabih značajki Rancièreove koncepcije politike upravo je njezina esencijalizacija i bezvremenitost jer Rancière zaboravlja bitnu heteronomiju politike kao fenomena: odnos politike prema transformaciji vanjskih uvjeta i povijesnih promjena, koje opovrgavaju Rancièreov postulat da politika može pobjeći od povijesnog determinizma.

Treba priznati da je unatoč utopijskom i hermetičnom obliku Rancièreovih teza, koje često nalikuju na metaintelektualni eskapizam, on znao prepoznati inherentnu oligarhijsku dimenziju političke i državne moći. Naime, Rancière, kao bivši Althusserov đak, s pravom ističe da su svi oblici države forme oligarhijske moći i privatizacija moći naroda; da narod ne može biti reprezentiran; dok za Europsku Uniju drži da ona predstavlja „europsku sekciju kapitalističke Internacionale“. Rancièreova misao o demokraciji zapravo je duboka i radikalna antisistemska misao kada u djelu Mržnja demokracije ističe: „Demokratska država je kontradikcija, a demokracija je pokušaj da se ta kontradikcija riješi osiguravanjem autonomne moći naroda izvan državnih institucija.“

Rancièreova utopijska misao zapravo je žrtva aporije prosvjetiteljskoga mesijanskog projekta koja se javlja i u ovoj postmarksističkoj verziji jer emancipatorski projekt „purističke i esencijalističke jednakosti“ zapravo može jedino negirati heteronomiju demokracije. Rancièreov pojedinačni utopijski projekt mogao bi biti dobra ilustracija mesijanskoga radikalnog demokratizma koji Tzvetan Todorov opisuje u djelu Intimni neprijatelji demokracije. Todorov drži da demokraciji prijete unutarnji neprijatelji koji su zapravo njezina „nelegitimna djeca“. A to su purističke teze utopijskoga demokratizma, poput političkog mesijanizma, koji ujedno pronalazimo kod postmarksističke utopijske ljevice, kod populističke desnice i kod američke neokonzervativne struje.