ROPOTARNICA
Katkada naša najstarija televizija pušta priloge iz svojih davnih, crno-bijelih dana: daju nam tada informativne, zabavne i dokumentarne sadržaje, da vidimo kako je to nekad izgledalo i da razumijemo kako su stvaraoci programa i onda imali dobrih ideja i nedvojbenih postignuća. I doista, nedavno sam gledao prilog po kojemu se jasno razabire kako su nekadašnji urednici i režiseri nedostatak sredstava nadoknađivali viškom invencije.
Riječ je tu o nekakvoj zabavnoj emisiji u kojoj nastupaju razni pjevači, a scenografija se prilagođava sadržaju pjesama koje oni izvode. Tako je onda jedan pjevač pjevao o predgrađima i malim kućama, a realizator ga je stavio na pilarsko vozilo koje se kretalo po Trešnjevki, pa smo preko pjevačeva ramena mogli motriti vedute toga kvarta. Tako je cijela stvar dobila na slikovitosti.
Znam, sad se vi pitate što je to pilarsko vozilo. I pitate se s pravom, jer tih vozila više gotovo da i nema. Ukratko, imala su ta prometala četiri kotača, kao kakvi kamioneti, sprijeda je bilo sjedalo za vozača i volan, a na glavnoj površini – gdje bi kod kamioneta bio prostor za teret – nalazila se pila s motorom. Pila je mogla imati dvojak izgled: mogla je biti ili kružna ili u obliku trake. Ta vozila krstarila su gradom i dolazila kod onoga tko bi ih naručio da mu ispile drva za zimu.
Treba, naime, znati da smo se tada grijali gotovo isključivo klasičnim načinom, a ostale vrste grijanja – poput parnoga i plinskoga – bile su istom u povojima. Zato se svake godine već ljeti trebalo pobrinuti za ogrjev. Kupac bi morao doći na skladište, pa izvršiti uplatu i dogovoriti isporuku. Tako bi mu onda jednog dana ispred kućnih vrata osvanuo kamion – a u manjim mjestima i zaprežna kola – na kojemu je bilo dva metra drva. Radnici bi istovarili cjepanice, popili bi rakijicu i otišli, a za domaćina bi tek tada počela prava briga.
I doista, odlazio bi on na mjesta gdje su čekali pilari. Ta mjesta bila su nalik na taksi-stajališta, jer ondje je postojao prostor rezerviran samo za motorne pile i ondje je uvijek nekoga bilo. Tu bi pao preliminarni dogovor. Ako bi se obje strane složile o cijeni, trebalo je pristupiti realizaciji. Najčešće se to događalo tako da bi vlasnik drva sjeo pokraj pilara na njegovo vozilo – a nije bilo suvozačkoga sjedala, nego samo sanduk s alatom – pa bi skupa otišli vlasnikovoj kući. To bi trajalo dugo, jer je vozilo bilo sporo, ali se ostali sudionici u prometu nisu bunili, jer su znali da je riječ o važnu poslu koji, uostalom, i njih čeka.
Drva bi se ispilila ispred kuće uz mnogo buke i mnogo piljevine, i uz okupljanje znatiželjne dječurlije koja se nije mogla nadiviti kako ona pila brzo i lako komada drvo. Na kraju bi se našao i netko da ubaci drva u podrum (koji put je to činio sam vlasnik drva, a koji put bi nekoga i platio), i tako je onda obitelj mogla mirno dočekati zimu. Jer sve se to zbivalo u ranu jesen, u vrijeme kad su pilari imali i inače najviše posla, premda su radili cijele godine.
A imali su i razloga da rade stalno. Jedno zato što bi se uvijek našao netko tko je loše procijenio zalihe pa mu je iznenada pofalilo drva. A drugo zato što su postojale institucije koje su drva trebale mnogo, pa su ih često i nabavljale, poput škola, bolnica, sudova i drugih.
A nama je bilo logično da stalno viđamo pilare još i zato što smo tada mnogo više dolazili u dodir s drvom nego danas. Jer tada je sve bilo od drva: pokućstvo, prozori i vrata, dječje igračke, pa razni pribori i alati poput kuhača i valjaka za tijesto. Čak su i one stvari koje su nedvojbeno svjedočile o napretku i modernosti – poput radioaparata i televizora – bile napravljene od debele i solidne daske, kao da im je namijenjeno da traju vječno.
Ukratko, pričinjavalo nam se da je svijet dobrim svojim dijelom načinjen od drva, pa ako smo se htjeli u taj svijet uključiti, morali smo imati i prikladan pribor za to. Recimo, onaj domaćin što je bio doveo pilara s Trešnjevačkog placa imao je u svome podrumu i vlastitu pilu, koja mu je služila da još malo usitni ona drva, ali mu je i inače često dobro dolazila. Pila je imala oblik četverokutnoga okvira, dolje se nalazila nazubljena čelična traka, a gore konop za zatezanje. Tom pilom obično se pililo na nogarima, na koje se mogla staviti cjepanica i koje su također mnoge obitelji posjedovale. A da se i ne govori o tome da je svatko imao još i po jednu manju pilu (takozvanu ubodnu, u Dalmaciji je zovu šegac), za manje radove po kući.
A i škola je djecu pripremala za život u svijetu prepunu drva. Imali smo, recimo, predmet koji se zvao ručni rad, a svodio se uglavnom na to da smo od šperploče izrezivali razne oblike i poslije ih bojili. E, to izrezivanje obavljalo se uz pomoć alatke zvane laubseg, koja se sastojala od čeličnoga luka i vrlo tanke pile sa sitnim zubima koja je bila pogodna za taj posao. Isto smo se tako na tome predmetu upoznali sa stolarskom klupom i sa svim onim alatkama koje uz nju idu (a to su razna svrdla, blanje i bradve), i imali smo priliku udahnuti miris drvene strugotine i miris tutkala. Nekako se podrazumijevalo da će mnogi od nas u životu raditi nešto s drvom.
I tu su se školske vlasti ljuto prevarile. Jer došla je plastika i drva je počelo nestajati. Najprije pomalo, na sitno i u beznačajnim sferama, kao što su dječje igračke i razne kuhinjske sprave. Ali onda je plastika stala sve više osvajati, a drvo se sve više povlačiti, i to u najvažnijim područjima života. Usporedno s tim, prestali smo se i grijati na kruta goriva i tako nam više nisu trebale ni alatke za obradu drva. Današnji svijet više se ne može popravljati u kućnoj radinosti.
A nestali su i pilari. Meni se čini da znam i kako su nestali: snimila je i to naša stara televizija. U onom trešnjevačkom spotu koji sam spominjao, kako pjesma ide kraju, tako se pilarsko vozilo sve više udaljava niz ulicu, dok sasvim ne iščezne s vidika. Dok je to snimala, televizija nije mogla znati da se vozilo više nikad neće vratiti. I ne sluteći što čini, sačuvala je za vječnost jedan povijesni proces.
Klikni za povratak