Osoban pogled na prošlost

Takva prilika se ne propušta. Skladatelj Srećko Bradić nije ni najmanje nepoznat hrvatskoj glazbenoj javnosti, a prilika da se sklada veliko vokalno-instrumentalno djelo događa se vjerojatno samo jednom. Bilo je to u sklopu HRT-ove inicijative da svake godine svom simfonijskom orkestru i zboru izabere jednog rezidencijalnog skladatelja što je jamstvo javne izvedbe, izravnog prijenosa i snimke. U ovoj sezoni izabranik je Srećko Bradić (1963), iskusan skladatelj i pedagog kojega se i sada zna nazivati mladim. I svoju je priliku Srećko Bradić iskoristio da sklada monumentalno djelo.

Praizvedba impresivna Bradićeva Requiema  / Snimio Dinko Bažulić

Kao i mnogi skladatelji koji žele napisati djelo većih razmjera od onih komornih itekako su svjesni da se u domaćim uvjetima – a ni drugdje nije mnogo bolje, skloni smo vjerovati – svoju priliku neće pronevjeriti čak i u situaciji da se takvo što događa jednom pa nijednom, jer su neke ponovljene izvedbe prava rijetkost, često tek posmrtne ili s velikim vremenskim odmakom. Ponekad je posljedica takve svijesti skladatelja da materijal postaje zgusnut i iskorišten do posljednjega atoma.

Bradićeva uspjela i potresna opera Crux Dissimulata, izvedena u HNK-u, nastala je na narudžbu kao dio programa zagrebačkoga Biennala, koji je raspisao natječaj za nekoliko kraćih opera. Simfonija je također nastala prema ambicioznijim narudžbama Zagrebačke filharmonije. Bilo bi lijepo očekivati da će se one još u dogledno vrijeme ponovno izvesti, baš kao i monumentalni i poput krika snažni, ali i usrdni dijelovi Bradićeva najnovijega Requiema. Praizvedbu u Lisinskom 29. listopada pripremili su Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije u ciklusu Kanconijer s trojcem savjesnih i uglavnom već iskusnih vokalnih solista: Martom Bradić Matišić, Dubravkom Šeparović Mušović i Lucianom Batinićem. Sve pod vodstvom Tončija Bilića, dirigenta izrazita smisla te osebujna svestrana iskustva s izražajnostima ljudskoga glasa.

U hrvatskoj glazbenoj literaturi rekvijemi su rijetkost pa se dobro pamti Hrvatski glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića temeljen na promišljanju hrvatske vokalne glagoljaške glazbene tradicije. Srećko Bradić krenuo je drugim putem. Izabrao je standardni latinski tekst mise za mrtve, ali s vlastitim pogledom i nježnim preinakama. Snažni tekst koji kršćanska tradicija poznaje još s početaka novoga vijeka dugo je zaokupljao Bradića pa je u svom izboru obuhvatio ono bitno, posebno baveći se kontrastnim dijelovima Sekvence. Kao u nekoj vrsti promišljanja velikoga rekvijemskog nasljeđa koje su ostavila ponajveća skladateljska imena zapadnoeuropske glazbe. Čini se da Bradić na obuhvatan način sintetizira to nasljeđe, ne samo umjetničku glazbu nego i naznake onoga iz domaće tradicijske zbirke.

Zbor je pojačan do krajnjih granica, a i orkestar se pojavljuje u punom sastavu s pojačanim udaraljkama pa i apartnom celestom i, dakako, orguljama. Kao da je u novom Requiemu riječ o osobnom pogledu na prošlost, ali i svojevrsnom odmaku od tradicije, uključujući i onu burnoga dvadesetog stoljeća. Poput stanovitoga poštovanja, ali i dijaloga s nezaobilaznim djelima iz prošlosti, Bradićev Requiem impresivan je u vlastitosti i monumentalnoj isklesanosti u velikim tonskim blokovima koji se prepleću i propituju, sumnjaju i tješe u usrdnim dijelovima solističkih vokala. Pravi je kontrast u jednosatnom trajanju monumentalnoga djela smireni kraj s Agnus Dei te prozirni odzvon zbora koji odumire u Lux aeterna, Svjetlost vječna. Pokoji stavak posvećen je samo orguljama i glasu ili zboru. Ma koliko komplicirano zvučala priča o turbulentnoj strukturi djela, ona nikada ne gubi ravnotežu u dojmljivoj cjelini. Kada Lux aeterna isprati pokojne, kao da se sluti treptaj Mozartova Rekvijema, koji se uoči Svih svetih i Dušnog dana, također kao dio ovdašnje izvodilačke prakse, redovito izvodi.