Oslobađanje kroz film

Prikazivanje nekog iranskog filma u našoj kinodistribuciji važan je događaj sam po sebi, jer je iranski film unatoč međunarodnom proboju i visokim kreativnim dometima tijekom posljednja dva i pol desetljeća za domaće filmofile još razmjerna nepoznanica. U ovdašnjoj distribuciji ostvarenje nekog iranskog filmaša endemska je pojava rjeđa od čovječje ribice, a na programima državne dalekovidnice za praćenje nekog djela Abbasa Kiarostamija, Mohsena Makhmalbafa, Majida Majidija ili Jafara Panahija ambiciozniji se gledatelj u sitnim noćnim satima mora boriti sa snom. Filmovi koji se naposljetku i uspiju probiti do tuzemnih art-kina redovito stižu s epitetima oskarovskih laureata poput sjajnoga Nader i Simin se rastaju Asghara Farhadija ili ovjenčani lovorikama na nekom od velikih festivala, što je slučaj i s aktualnom Panahijevom socijalno-egzistencijalnom dramom Taxi.

Jafar Panahi kao taksist vedar je i nasmijan jer je još jednom nadmudrio iranski režim

Pored socijalnog angažmana i prikaza manje ili više nevesela stanja u društvu, neka od obilježja suvremenog iranskog film su i poetizacija svakodnevice i života tzv. „običnih ljudi“ suočenih s društvenim nepravdama, često brisanje granica između stvarnosti i fikcije te križanje rodova igranog i dokumentarnog filma. Naglašeni humanizam iranskih autora i njihove estetike dominantno su uvjetovani osobnim i nacionalnim identitetima kao i analiziranjem istih, a želja za svjetskim dokazivanjem ostvarena je i dinamičnom komunikacijom iranskog filma s gledateljima diljem svijeta.

Sva navedena obilježja razvidna su i u djelima Jafara Panahija, uglednog filmaša koji se afirmirao izvrsnim i nagrađivanim dramama Bijeli balon i Krug, a čiji je jedini prethodni film prikazivan u domaćoj kinodistribuciji humorna drama Zaleđe. U svim djelima nekadašnji suradnik možda najvažnijeg iranskog filmaša Abbasa Kiarostamija daje intrigantnu sliku suvremenog iranskog društva, nerijetko kao u Krugu i Zaleđu iz ženske perspektive, koja je razvidna i u Taxiju.

U egzistencijalnoj drami na ovogodišnjem Berlinaleu ovjenčanoj Zlatnim medvjedom Panahija, koji zbog „namjere počinjenja zločina protiv nacionalne sigurnosti i propagande protiv Islamske Republike“ već pet godina služi kaznu kućnoga pritvora, ponovno zatječemo na znanom tematskom pa i izvedbenom terenu. Ujedno, riječ je o trećem djelu koje je autor snimio iz kućnog pritvora, te u kojem unatoč zabrani bavljenja filmom i javnog istupanja tumači i glavnu ulogu. Priča filma učinkovito realizirana pseudodokumentarističkim postupkom – snimljenim dvjema fiksiranim kamerama ograničena kretanja uz umetnute segmente kamere iz ruke redateljeve nećakinje – zbog kojega gledatelj isprva nije siguran promatra li dokumentarac ili fikciju, odvija se tijekom jednog dana na ulicama Teherana, u realnom vremenu u trajanju od nepunog sata i pol, dok Panahi vozi taksi kojim prevozi putnike iz svih slojeva iranskoga društva.

Pored žena koje putuju na hodočašće i bistrih djevojčica poput spomenute nećakinje koju tumači redateljeva stvarna nećakinja Hanna Saeidi (koja je u Berlinu i preuzela nagradu), tu su sitni lopovi, trgovci lažnim DVD-ovima i CD-ovima te brojni drugi likovi kroz koje se ocrtavaju slojevi današnjeg iranskog društva. U koncipiranju filma Panahi inteligentno i domišljato fikciju križa s dokumentarizmom i duhovitim autoreferencijalnim i autorioničnim detaljima, pa tako putnici u razgovoru s njim prepoznaju taksista te komentiraju njegove filmove, a i neki likovi poput nećakinje i njegove odvjetnice tumače same sebe. U komunikaciji s putnicima razvidno je Panahijevo dobro raspoloženje, povremeno i prilično zadovoljstvo, on je većinom vedar i nasmijan, pretpostavljivo zbog toga što je pronašao način kako nadmudriti režim i raditi ono što voli i u čemu je tako dobar. On vjerojatno uživa i u pronađenoj niši slobode, a zadovoljstvo mu pruža i neposredna komunikacija s ljudima, osobito onima koji ga prepoznaju. Njegova je nećakinja i u idejnom smislu vrlo bitan lik, jer je riječ o djevojčici koja malom kamerom kao školsku zadaću snima film koji mora zadovoljiti stroge zahtjeve njezine učiteljice, koja dakako funkcionira kao šerijatski cenzor.

U tom je smislu Taxi djelo koje promišljeno, mudro pa i duhovito tematizira cenzuru kao i umjetničku i ideološku represiju u Iranu, a redateljev taksi kao i sam redatelj postaju simbolima otpora režimu.