Neprijatelj pred vratima

Najistaknutiji hrvatski politički osuđenici u posljednjem desetljeću Jugoslavije ujedno su bili i prvaci disidentskih snaga u tadašnjoj Hrvatskoj. Iako još nema jedinstvene definicije za disidentstvo u komunističkim zemljama, načelno se može reći da je riječ mahom o intelektualcima koji su javno i u duljem periodu, iako ne u istom stupnju, propagirali kritiku vlasti, antikomunizam, demokratizaciju i liberalizaciju. Neki od njih su bili su disidenti i prije negoli su bili izloženi kaznenom progonu, presudi i zatvoru, a neke je upravo suočavanje s montiranim političkim procesima i posljedičnim zatvorima ili potaknulo ili natjeralo na disidentstvo. U svakom slučaju, većina se njih potkraj 1980-ih uključila u aktivnu političku borbu protiv režima i ubrzo postala predvodnicima brojnih hrvatskih političkih stranaka. Iako nisu presudno pridonijeli rušenju komunizma u Jugoslaviji, brojni politički osuđenici/disidenti ipak su u znatnoj mjeri pridonijeli njegovu nestanku.

U osnovi, cilj njihova djelovanja mogao bi se definirati kao udarac na kredibilitet komunističkoga režima u Jugoslaviji. Prokazujući ga nedemokratskim nastojali su utjecati na stav međunarodne javnosti (posebice, zapadne) kako bi ga promijenili u smjeru točne ocjene stanja u Jugoslaviji: iako se odlikovao nekim posebnostima, jugoslavenski komunizam slijedio je sovjetski orginal, ponajviše u ideološkom i političkom monopolu, svevlasti aparata represije i neuspjehu ekonomskoga modela. Upravo na primjeru političkoga kriminaliteta nastojali su da u svijet prodre prava istina: da je Jugoslavija država u kojoj nema opozicije i u kojoj se svako mišljenje suprotno potezima partijskoga vrha može podvrgnuti kaznenopravnoj represiji, da je velik broj jugoslavenskih institucija zakonski zaštićen od svake kritike te da se svaka kritika može sankcionirati kao kazneno djelo neprijateljske propagande, da sudske procese redovito najavljuju politički dužnosnici, nakon čega organi progona stupaju u akciju te da je u političkim procesima veoma teško biti branitelj, jer ga tisak identificira s optuženim i kaznenim djelom za koje se optuženi progoni, što za posljedicu ima da branitelji više nemaju nikakvih mogućnosti da poslije budu izabrani za suca, tužitelja ili neko drugo mjesto u pravosudnom sustavu.

Apel međunarodnoj javnosti

U biti, pojedinačnim akcijama, za koje se zahtijevao visok stupanj osobne hrabrosti, prvi su progovorili o nedopustivo niskom stupnju građanskih i političkih prava u Jugoslaviji. Primjerice, još kao student, Dobroslav Paraga je nakon Titove smrti organizirao potpisivanje peticije u kojoj se tražila amnestija svih političkih zatvorenika u SFRJ. „Naime, peticija je – izjavio je kasnije – bila jedinstvenog sadržaja i potpisnici su činom potpisivanja priznali i Ustav ove države i pozitivne zakonske propise, a tražili su milost za ljude koji su se iz političkih razloga suprotstavili ili vladajućem poretku ili nekom trendu, ili su stradali od moćnika ne svojom krivnjom.“

S pravom se može konstatirati da je sa stvarnim stanjem u jugoslavenskim zatvorima i položajem političkih zatvorenika domaća i međunarodna javnost upoznata tek njihovim djelovanjem. Zahvaljujući njihovu spisateljskom radu u svijet se probila istina o Staroj Gradiški kao o civilizacijskom anakronizmu ili mjestu u kojemu hrana koja se daje zatvorenicima nije ni za životinje, u kojemu zatvorska uprava iskorištava zatvorenički rad, pri čemu joj je profit prva i osnovna briga, dok je odgojna funkcija u potpunosti zapostavljena i kao da ne postoji, u kojemu su obični i politički zatvorenici izmiješani s teškim bolesnicima koji zahtijevaju posebnu vrstu njege (poput psihopata, narkomana, shizofreničara i tuberkuloznih bolesnika s otvorenim plućnim ranama) i u kojemu su, slično kao i u drugim komunističkim državama, politički zatvorenici bili u gorem položaju u odnosu na ostale zatvorenike.

Iako nije bilo odveć vjerojatno očekivati da će ukazivanjem na nedemokratsku narav Jugoslavije promijeniti zapadnu realpolitiku, ne može im se zamjeriti grijeh propusta. Primjerice, Vladimir Šeks je u siječnju 1987. dao intervju belgijskoj novinarki u kojoj je jasno naznačio slabu točku Jugoslavije: „Zato bi bilo nužno da se uzročno povežu ekonomske i financijske sankcije, da se također uvjetuju i zapadni zajmovi Jugoslaviji sa situacijom ljudskih prava u Jugoslaviji, da se sve to poveže s konkretnim slučajevima kršenja ljudskih prava. Mislim da bi to bilo vrlo efikasno (...) Jer, jezik ekonomske naravi jugoslavenske vlasti jako bi dobro razumjele.“  

Vlastita suđenja znali su iskoristiti kako bi pažnju domaće i međunarodne javnosti usmjerili na činjenicu da je Jugoslavija bila država u kojoj nije postojala sloboda javne riječi. Pritom im je postojanje čl. 133 Kaznenoga zakona SFRJ, posebice njegove alineje o „zlonamjernom i neistinitom prikazivanju društveno-političkih prilika u zemlji“, posebice u slučajevima kad su i sami bili izloženi kaznenom progonu temeljem tog članka, bila od posebne važnosti. Kad je, prilikom iznošenja obrane u procesu pred Okružnim sudom u Zagrebu, u drugoj polovici veljače 1981, Franjo Tuđman izjavio da je sve što je rekao „izraz mojega osobnog uvjerenja, u skladu s idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i antifašističkom ratu, zasnovano na ukupnome vlastitom životnom iskustvu i zasnovano na znanstvenom osvjedočenju do kojeg sam došao dugogodišnjim znantveno-istraživačkim radom na području suvremene nacionalne i opće povijesti“, onda je, inzistirajući na vlastitoj slobodi, u biti govorio o pravu pojedinca na slobodno izražavanje.

Hrvatski disidenti uspjeli su, zajedno s onima iz drugih republika, uspostaviti svojevrstan oblik protodemokratske opozicije na saveznoj razini. Od početka 1986. pa do demokratskih izbora u proljeće 1990. brojne alternativne grupe i drugi pojedinci, kojima je bila zajednička kritika režima, postali su bolje povezani, a time i jači. Iako se među njima našlo osoba vrlo različitih političkih i društvenih orijentacija (od Drage Demšara i Bojane Leskovar iz Slovenije, preko Vladimira Šeksa, Franje Tuđmana i Dobroslava Parage iz Hrvatske, pa do Koste Čavoškog, Srđe Popovića i Vojislava Šešelja iz Srbije), ujedinjavala ih je osuda komunizma u Jugoslaviji. Konačno, upravo je jedan hrvatski disident (Vladimir Šeks) zaslužan što su u Jugoslaviji i Hrvatskoj uopće osnovane podružnice svjetskih organizacija za ljudska prava kao što su Amnesty International ili Helsinki Watch.

Zatočenici savjesti

Iako je djelovanje organizacija za ljudska prava u Jugoslaviji, koje je predvodio upravo jedan hrvatski disident, značilo opasnost za komunistički režim, njihov rad nije zabranjivan zakonskim ili represivnim mjerama. Za takav odnos režima više je razloga, od kojih se tri čine najvažnijim. Nedvojbeno, zabrana rada hrvatske, srpske ili slovenske podružnice Helsinki Watcha ili jugoslavenske sekcije Amnesty Internationala, privukla bi pozornost strane javnosti pa je Jugoslavija mogla očekivati osudu međunarodne zajednice, što je, opet, moglo otežati dolazak do nasušno potrebnih zapadnih kreditnih sredstava. Zatim, sama pravila nekih od navedenih organizacija za ljudska prava onemogućavala su izvještavanje i problematiziranje stanja u matičnim državama, pa ih je režim mogao tolerirati. Konačno, i bez obzira na to koliko su, primjerice, izvještaji Amnesty Internationala o stanju zatočenika savjesti u Jugoslaviji, temeljeni na informacijama koje su im davali hrvatski članovi, privukli pozornost međunarodne javnosti, nije bila riječ o obliku masovne političke opozicije režimu. Radilo se o svega nekoliko desetaka ljudi, koji su ionako bili pod stalnom pratnjom policije i izloženi različitim oblicima stupnjevane represije te stoga nisu bili stvarna politička prijetnja komunističkom sustavu u Jugoslaviji.

Ipak, upravo u djelovanju malobrojnih hrvatskih disidenata treba tražiti začetke demokratske oporbe u sutonu komunizma u Hrvatskoj. Bili su to jedini glasovi kritike postojećega poretka, čije su se poruke u prethodnim godinama iskristalizirale. Jedna od tih poruka bila je ona o nužnosti uvođenja demokracije u Hrvatskoj i Jugoslaviji, odnosno o potrebi napuštanja jednopartijskoga komunističkog monopola. U tom smislu, može se ustvrditi da su hrvatski disidenti simbolizirali jedini opozicijski i, iako u različitim izrazima, prodemokratski oblik djelovanja, usporediv sa sličnim pojavnostima drugdje u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Usporedno sa zalaganjem za demokratizaciju Hrvatske i Jugoslavije, većina njih zalagala se i za oživotvorenje nacionalne slobode hrvatskoga naroda. Naime, njihovo prodemokratsko djelovanje vodilo ih je k logičnom pitanju: koliko se zaista može govoriti o istinskoj slobodi pojedinca, ukoliko njegova nacionalna zajednica ne uživa takav položaj? Iako je Hrvatska bila jedna od jugoslavenskih republika, čiji je ravnopravan položaj bio zajamčen saveznim ustavom, i iako je, primjerice, Hrvat bio predsjednik savezne vlade u posljednjim godinama Jugoslavije, jednako je očigledno bilo i kako projekt jugoslavenske konfederacije nije bio završen i kako Srbi u Hrvatskoj, iako ni izbliza tako brojni kao većinski Hrvati, zauzimaju poziciju dominacije. Težnja za nacionalnom slobodom tako je u hrvatskom slučaju morala ići usporedo s naporima za opću demokratizaciju i, iako o tome postoje suprotna mišljenja, ne može ih se gledati kao međusobno potiruće fenomene.

Osnivanje HDZ-a

Stoga je jedno od ključnih obilježja hrvatskih disidenata bila simbioza borca za ljudska prava i borca za nacionalnu slobodu. Prva javna demonstracija navedenoga dogodila se potkraj veljače 1989, kada je u Zagrebu održana tribina u Društvu književnika Hrvatske, na kojoj se govorilo o potrebi pokretanja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i neovisnog časopisa za kulturna i društvena pitanja. Iako se na tribinu danas gleda (jasno, s razlogom) kao na početak službenog opozicijskog djelovanja u Hrvatskoj i začetak HDZ-a, treba upozoriti i na činjenicu da su središnje govore na njoj održala dva čovjeka čiji je ugled u tom trenutku počivao isključivo na disidentskom djelovanju. Najprije je Franjo Tuđman izložio Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice. Tuđman je nastajuću stranku osmislio upravo kao djelatno sredstvo s pomoću kojega je hrvatski narod trebao postići istodobno i nacionalnu slobodu i uključiti se u društvo demokratskih država i društava. To je jasno vidljivo u petoj točki njegova izlaganja, gdje je navedeno: „Bez nepovredivog prava čovjeka na vlastito mišljenje i duhovno stvaralaštvo, na poduzetništvo i posebničko vlasništvo, te na raspolaganje rezultatima svoga rada – nema dobrobiti niti napretka pojedinca i obitelji, društvene zajednice i naroda.“ Ali, nastavio je, „Bez priznavanja prava pojedinih naroda na slobodan, nesputan razvitak, na punu ravnopravnost s drugim narodima, na suvereno pravo na odlučivanje hoće li i pod kakvim uvjetima biti u državnoj zajednici s drugim narodima – nema pravog napretka pojedinih naroda, ni preduvjeta njihova skladna suživota, niti stabilnosti bilo kakve višenacionalne državne zajednice, niti mira u međunarodnom poretku.“ Najsnažniji napad na komunistički sustav došao je iz usta Vladimira Šeksa. Šeks je naprije upozorio na jednopartijski sustav, identificiravši ga kao ključnu kočnicu demokratizaciji Hrvatske i Jugoslavije: „Postojeći sustav i Ustav ne dopuštaju građanima jednako pravo na udruživanje; napose, pravo na udruživanje u političke stranke i druge političke organizme. Bez tog prava je onemogućen put u demokratsko društvo. Postojeći sustav ne priznaje pravo svim građanima na političko predstavljanje u predstavničkim tijelima od strane svojih predstavnika izabranih na slobodnim izborima.“ No, kako je nastavio, demokratizacija i nacionalna sloboda hrvatskog naroda nisu se isključivale, upravo naprotiv: „Samo demokratska i složna Hrvatska, predstavljena cjelinom svojih građana, može biti ravnopravni politički i državni subjekt pri odlučivanju o globalnim odnosima i vezama s ostalim narodima i s ostalim republikama i pokrajinama, ali i s Europom i ostalim svijetom. Hrvatska je naša prva domovina i zato moramo djelovati prvo u Hrvatskoj i za Hrvatsku; isto kao što i ostali narodi prvo djeluju u svojoj domovini i za nju.“ Neprijatelj dobrih namjera bio je pred vratima urušavajuće komunističke utvrde.

(završetak feljtona)