Vijenac 566

Likovna umjetnost

Igora Juran, 1 x 1, Galerija Matice hrvatske, listopad

Mogućnosti višestrukih istina

Ana Čveljo

Na najnovijoj izložbi u Galeriji Matice hrvatske predstavljen je rad multimedijskog umjetnika Igora Jurana nazvan 1 x 1. Ono što u bitnoj mjeri karakterizira umjetnikov rad propitivanje je nekih od temeljnih odrednica medija videa i fotografije, koje utječu na stvaranje, a posljedično i na percepciju djela vizualnih umjetnosti. Igor Juran nerijetko problematizira objektivnost koncepata vremena i prostora, točnije rečeno objektivnost – od strane autora definiranoga – prostora i/ili vremena te samim time i objektivnost našeg vizualnog percipiranja. Takvom, duboko promišljenom i umjetnički uzbudljivom, relativizacijom vremensko-prostornih odnosa autor nenametljivo dovodi u pitanje i same pojmove stvarnosti i iluzije. Tako u videoradu Izlazak na zalasku u Momjanu iz 2012. Juran svjedoči o moći iluzije snimajući zalazak sunca koji, zbog specifičnog kuta snimanja i poigravanja prostornim odnosima, na gledatelja djeluje kao izlazak. Postavlja se pitanje koliko je stvarna odnosno točna i precizna pružena nam informacija te gdje su zapravo granice autorske manipulacije prikazanim.

 

 

 

Iz postava izložbe  / // Snimio Igor Juran

 

 

 

U najnovijem projektu 1 x 1 i opet se radi o istinitosti pružene nam vizualne informacije, ali ovom prigodom Igor Juran odlazi u drugom smjeru. Težište ovdje nije na manipulaciji putem prikazanoga već na istraživanju mogućnosti višestrukih istina koje supostoje unutar istoga sadržaja. Rad 1 x 1 sastoji se od dva, idejom usko povezana, dijela – fotografskog ciklusa i videorada. Prvi dio postava čini serija, u obliku vizualno uravnoteženih diptiha izvedenih fotografija na kojima je predstavljen niz prizora ljudi i različitih prostora na lijevoj strani „diptiha“ i kvadratnih monokroma na njihovoj desnoj strani. Izloženi monokromi iskazuju središnju vrijednost boja i tonova fotografija s lijeve strane, odnosno njihovu lokalnu boju. Lokalna boja matematički je prosjek svih boja i nijansi na nekoj fotografiji koji se dobiva postupnim svođenjem fotografiranog prizora na promjer jednog piksela, otkuda i naslov ciklusa – 1 x 1. Tako je umjetnik svaku, u ovom postavu predstavljenu, fotografiju računalnim putem „preveo“ u njezinu lokalnu boju, s kojom ju je onda spario, dobivši time dvije potpuno različite informacije o istom prizoru – jednu figurativnog, a drugu apstraktnoga karaktera. Treba napomenuti da su fotografirani prizori sadržajno neutralni, odnosno da se njihov sadržaj ne referira na neki širi društveni kontekst koji bi autor ovdje htio problematizirati. Prikazane radnje svakodnevnog su i prozaičnog karaktera, čime se učvršćuje njihova veza s pripadnim im monokromima. Autor se oslanja na formalna svojstva snimljenih prizora, na kompoziciju i odnose boja i tonova ne želeći ničim skrenuti pozornost promatrača s temeljne ideje ciklusa, a to je upravo pružiti dvije različite informacije o prikazanom realitetu. Pokazati kako je jedna od mogućih „istina“ o svijetu koji nas okružuje i, računalnim putem realizirana, matematička apstrakcija koje je najviši stupanj čista boja u kojoj su sadržani, golom oku sada nevidljivi, bezbrojni oblici pojavnoga svijeta. Juran tako u prvi plan stavlja kolorističke odnose i putem boje priča priču o svakodnevici. Na taj način tretirane fotografije pružaju egzaktnu i, na neki način, posljednju vizualnu informaciju. Lokalna je boja neupitno istinita informacija o snimljenim sadržajima, dok su oblici i radnje podložni manipulaciji ovisno o kontekstu unutar kojeg ih se promatra. Točnije rečeno, ono što je snimljeno na određen način ovisi i onome što nije snimljeno – o prostoru izvan kadra. Autor izabire sadržaj unutar kadra i samim tim izborom stvara određeni kontekst koji manje ili više odudara od istine cjeline ovisno o namjerama sama autora. Ono što nam je Igor Juran ponudio u svom posljednjem radu je, ako već ne istina o snimanom, onda egzaktna i time apsolutna istina o snimljenom.

Drugi dio postava čini videorad u kojem umjetnik nastavlja bavljenje istim problemom. Nizanjem sekvenci i pomacima kamere mijenjaju se nijanse boja na videoprojekciji, što je i opet registrirano diskretnim kolorističkim promjenama u monokromu koji zauzima desnu polovicu projekcije. Ovaj put simultano promatramo svođenje snimljenog na njegovu lokalnu boju, što, i zbog same naravi medija, ali i zbog vožnje kamere, rezultira dinamičnom kolorističkom igrom. Sadržaji zastupljeni u videoradu uglavnom prikazuju urbani pejzaž, nižu se prizori tramvaja, trgova i pločnika te se stječe dojam jednog običnog dana u životu gradskoga stanovnika (vožnja tramvajem, vožnja dizalom, šetnja...). Kao i u slučaju prvoga, fotografskog, dijela postava i ovdje dobivamo dva tipa informacije o snimljenom – sadržajnu (prizori grada) i strukturalnu (promjene u nijansama boje monokroma s desne strane). Tako dobivamo priliku simultano pratiti anonimnoga „stanovnika grada“ u njegovu kretanju i istovremeno primati čisto vizualnu, apstraktno matematičku informaciju o samom gradu. Apstraktna informacija i na sadržajnoj razini otkriva nešto zanimljivo. Naime, prevladavajući kolorističko-tonski odnosi u snimkama grada pripadaju spektru hladnih boja o čemu vjerno svjedoči monokrom. To je informacija koja bi nam vjerojatno promaknula kad bismo pred sobom imali samo lijevu stranu videoprojekcije. Ovako otkrivamo da je lokalna boja grada – hladna. No, neovisno o tom kuriozitetu i neočekivanoj mogućnosti dubljeg prodiranja u sadržaj snimljenoga, treba reći da je u slučaju najnovijega projekta Igora Jurana naglasak svih „radnji“ ipak više na njihovoj formi nego na sadržaju te da umjetnik prije svega nudi nov i originalan pristup medijima videa i fotografije spajajući „klasičan“ snimak s njegovom računalno tretiranom inačicom ostvarujući tako inovativan, dvostruki pogled u snimljeno.

Vijenac 566

566 - 12. studenoga 2015. | Arhiva

Klikni za povratak